Hrvatska književnica makedonskog podrijetla, pjesnikinja, dramatičarka i redovita profesorica na Aka­­demiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu komentira izbor ministra kulture RH

Možda ministar kao znanstvenik dvoji bi li upotrijebio njemu omiljeno IN VITRO CJEPIVO ZA SPAS HRVATSKE KULTURE (kulturu mrtvih, umrtvljenih i mutavih)

Da se na samome početku zna: ministar kulture nije ministar znanosti. Da je kojim slučajem izabran za ministra znanosti, kao što nije, imalo bi se o čemu raspravljati: jedni bi mu zamjerali povijesni revizionizam, drugima bi bilo zanimljivo to što se pozabavio minucioznim skupljanjem građe o muslimanima u NDH, ali i jedni i drugi morali bi priznati da se pri pisanju povijesti kao znanosti, nikada ne može do kraja ukloniti strah od mogućnosti da povijesni događaji prizvani u sadašnjost i iz sadašnjosti normirani, budu privedeni aktualnopolitičkoj interpretativnoj svrsi. Pogotovo bi se zabrinuli ljudi kao što sam ja, koji su osim znanstvenih radova pratili i javne nastupe dr. Zlatka Hasanbegovića, jer bi tada – znanstveno rečeno – “usporedbom dvaju diskursa” postalo jasno koliko se žara skriva iza prividne neutralnosti istraživanja uskospecijalističke teme knjige pod naslovom “Muslimani u Zagrebu 1878-1945. Doba utemeljenja”. Hasanbegović je u javnim nastupima pokazao da je osobno involviran u temu svojega istraživanja i da je njegov znanstveni interes ideološki jasno određen. I to bi bilo sasvim prihvatljivo sve do onoga trena kad bi znanstveni suradnik prestao biti privatna osoba i počeo obnašati državnu i javnu dužnost. Vjerujte mi, problem bi se pojavio čak i da je dr. Hasanbegović postavljen za ministra znanosti, a ne za ministra kulture. Ali onda bih barem mogla komentirati izjavu Ive Banca i 76 povjesničara u kojoj oni brane njegove znanstvene kompetencije. A budući da nisam samo književnica, nego sam i znanstvenica – upustila bih se u raspravu, ali u nekom stručnom časopisu, a ne u novinama. Ovako je apel povjesničara za obranu vlastodršca od onoga dijela naroda kojemu bi on trebao biti ministar – ne samo promašen nego i bijedan tekst. Skandalozno je da se kao prioritet u ovoj zemlji koja grca u vrlo konkretnim, životnim problemima, spominje želja da se “društvo približi razrješenju ključnih prijepora hrvatske povijesti u prošlom stoljeću”. Znači, naprijed unazad! Punom parom u prošlo stoljeće ili još dalje.

MINISTAR JE LUCIDNO IZJAVIO da njega ne zanimaju umjetnici čije je djelo vidljivo i prepoznatljivo, nego “brojni nevidljivi kulturnjaci, umjetnici i intelektualci koji stvaraju u živom prostoru hrvatske kulture i nikad ih se ništa ne pita”. Ne znam što je to “živi prostor hrvatske kulture”. Možda ministar misli na neku kulturu bakterija, možda kao znanstvenik dvoji bi li upotrijebio njemu omiljeno in vitro cjepivo za spas hrvatske kulture (kulturu mrtvih, umrtvljenih i mutavih) ili ipak neki pripravak in vivo (možda koktel mrtvih pjesnika i živih podobnika). Ali ta druga varijanta je puno rizičnija. Povjesničara živo zanimaju mrtvi ljudi, a za političara najbolji su ljudi oni koji su u kutu, nikome na putu, oni nevidljivi, koje se nikad ništa ne pita. To nije stvar stranačke pripadnosti: desno ili lijevo. Radi se o opstanku onih koji stvaraju umjetnost danas. Opet moram primijetiti s olakšanjem, aktualno izabrani ministar znanosti u Hrvata stranački je desnica, ali stručno, po programu koji javno zastupa, namjerava braniti opstanak suvremene hrvatske znanosti (za početak u državnom proračunu).

MINISTAR HASANBEGOVIĆ očito ne cijeni previše intelekt umjetnika kad razlikuje dvije kategorije: umjetnike s jedne strane i intelektualce s druge strane. Pritom su intelektualci, na primjer, povjesničari zaposleni na nekom institutu ili na sveučilištu, a umjetnici su “uhljebi” koji žive kao samostalci od svoje umjetnosti i pošto nemaju mozga, niti što pitaju niti njih itko išta pita. Dr. Hasanbegović je umislio da je na čelu Ministarstva nevidljivih. Zanimljivo je da prije političkog ukazanja aktualnoga ministra kulture, nitko od umjetnika ni njega nije zamijetio: nisu ga vidjeli ni na koncertima, ni na izložbama, ni na predstavljanjima beletristike. A kad su nevidljivi postali brojniji (a to se dogodilo kad su ljudi s imenom i prezimenom, iza kojih stoje umjetnički, a često i znanstveni opusi veći od dvije knjige, pokušali navesti ministra koji bi ih trebao zastupati u vladi da siđe s olimpskih visina svoje fotelje i s njima porazgovara kao intelektualac s intelektualcima, ili ako hoćete jednostavnije – kao čovjek s čovjekom) on im je preko ramena dobacio da “potraže alternativu”. Za što alternativu? Za svoj posao, za svoj talent? Gdje alternativu? Na cesti, u drugoj zemlji, na drugom planetu? Ma gdje bili, ma što učinili – svejedno je – jer ih on sa znanstvene distance, objektivno gledano, ne bi ni primijetio. To je zapravo sasvim u redu – iz povijesnog motrišta koje daje prednost opisu mrtvih nad opisom živih. A mogu upotrijebiti i drugu sliku: ministar se ponaša prema (još) živim umjetnicima otprilike kao kad bi doktor medicinskih znanosti koji je ujedno kirurg, onako, još u rukavicama od lateksa, odložio skalpel i otišao u arhiv prelistavati literaturu iz povijesti medicine dok vi ležite na stolu s razvaljenim crijevima.

Umjetnički dosezi se – kao što su vas možda učili u školi – ne procjenjuju kvantitativno, nego kvalitativno. Ni broj umjetnika – da utješim one koji misle da su ih opljačkali baletani, a ne političari – nije tako velik. Ali je, s obzirom na ukupni broj umjetnika koji tvore ono što se zove “hrvatskom kulturom danas”, broj potpisnika peticije znatan. I nemojte se zavaravati: nisu to ljudi iza kojih ne bi ostalo ništa kad bi ih, kojim slučajem, postrojili na gradskome trgu i organizirali javni linč. Ali ne, ne! – prekorijevaju uzavrele mase političari koji taj isti narod (još) nisu opljačkali i kažu da se prije vješalo, palilo i kamenovalo, ali sad se to više ne radi: ne treba vješati, kamenovati i paliti. Sad vlada demokracija. Neka si “tisuću cvjetova” hrvatske kulture potraži “alternativu” i nek slobodno i neovisno od državne potpore nastave cvjetati dok ne crknu od gladi.

DA BI SVE BILO ZAKONITO i demokratski, upravo se potpisuje protu-peticija koja računa na potpise širokih masa ljudi među kojima su i oni koji se ubrajaju u 44 posto Hrvata koji – po nedavno provedenoj statistici – u zadnjih godinu dana nisu pročitali ni jednu jedinu knjigu, ali zato kad ih se probudi u pol noći, oni znaju što su to “istinski pojmovi kulture”. Njima je posebno drago obraniti neki pojam o kojem nemaju pojma – poput “pojma umjetnosti” – od (još) živih umjetnika; od onih ljudi koji danas rade ono što će njihova djeca sutra zvati “baštinom”. Razgnjevljeni su činjenicom da ti “uhljebi” koji stvaraju ono o čemu će njihova djeca učiti u školi, žderu čak 0,5 posto državnog budžeta, ali kad bi im neki političar pred nosom utajio porez ili još gore, kad bi prodao pola prirodnih resursa Hrvatske i pritom ubrao proviziju, oni bi pristali na pučku istinu “da je moral relativna stvar” i tek tako, da im bude lakše – opalili bi šakom u nos nekog umjetnika “sumnjivih namjera” ili bar napisali anonimno prijeteće pismo. Ako baš treba, oni “koji iz principa ne čitaju”, potpisali bi peticiju protiv književnika, oni koji nikad nisu bili na koncertu ozbiljne glazbe, potpisali bi dušom i srcem protiv kompozitora “sumnjivih simfonija”, oni koji urlaju na mobitel u tramvaju, dali bi svoj potpis protiv opernih diva. Hrabro bi potpisali! Pa većina ljudi je “hrabra” kad treba potpisati mišljenje koje zastupa politika koja je na vlasti. Ima ljudi koji su tako hrabri u svakom režimu: oni su zastupnici prava većinskih skupina – oni se broje na desetke tisuća. Oni su zaštitnici obraza korumpiranih političara. Oni gorljivo (s nadom da će dobiti mrvice s gospodskog stola) brane vlastodršca od drugačijeg mišljenja. Samo je pitanje trenutka kad će netko organizirati i peticiju protiv znanstvene mafije koja širi laži da je Zemlja okrugla. Treba pod svaku cijenu zaštititi ministra od strašne spoznaje da su umjetnici još živi i da stvaraju kulturu danas. Iz povijesnog motrišta to je porazna činjenica: stoput bolje bi bilo da umjetnici sjednu u vremeplov i proizvode kulturu u Zagrebu od 1878. do 1945. Ali možda je u međuvremenu pokrenuta svenarodna peticija i protiv znanstvenih “uhljeba” – pa sad nema tko izumiti vremenski stroj i stoga je najbolje da samostalni umjetnici izumru prirodnom smrću dok kopaju po kontejnerima s umirovljenicima. Ako prežive, bitno je da nastave stvarati ono što će se sutra zvati hrvatskom baštinom u grobnoj tišini jer, da ponovimo gradivo: a) “ministar voli samo brojne nevidljive kulturnjake, umjetnike i intelektualce koji stvaraju i nikad ih se ništa ne pita”, i b) postoji opasnost da bi netko od mutavih, kad bi ga pitali za mišljenje, ipak na kraju rekao nešto što bi moglo uznemiriti ministra i potaknuti nekoga iz kruga revizionističke intelektualne elite da smisli “konačno rješenje” po uzoru na već prokušana povijesna rješenja.