„I don’t believe in magic

I don’t believe in I-Ching

I don’t believe in Bible

I don’t believe in Tarot

I don’t believe in Hitler

I don’t believe in Jesus

I don’t believe in Kennedy

I don’t believe in Buddha

I don’t believe in Mantra

I don’t believe in Gita

I don’t believe in Yoga

I don’t believe in Kings

I don’t believe in Elvis

I don’t believe in Zimmerman

I don’t believe in Beatles

I just believe in me“

---

„Ne vjerujem u magiju

Ne vjerujem u Knjigu promjene

Ne vjerujem u Bibliju

Ne vjerujem u tarot

Ne vjerujem u Hitlera

Ne vjerujem u Isusa

Ne vjerujem u Kennedyja

Ne vjerujem u Budu

Ne vjerujem u Mantru

Ne vjerujem u Gitu

Ne vjerujem u jogu

Ne vjerujem u kraljeve

Ne vjerujem u Elvisa

Ne vjerujem u Zimmermana

Ne vjerujem u Beatlese

Vjerujem samo u sebe“

John Lennon

Postoje ljudi koji na vlasti žele dominantne ljude, karizmatične vođe, osobe čvrste ruke. Kažu da oni “rješavaju probleme”. Vlast za njih počiva na autoritetu moći, žele vidjeti snažne državne “poglavare”, “vladare” stroge, ali pravične. Takve su osobnosti nekima potrebne da riješe probleme koji se u društvu i državi zbivaju, da nas izvuku iz kojekakvih kriza, pomognu gospodarskom rastu, osnaže socijalnu državu. Samo oni to mogu ostvariti. A opet, što će biti kada te okolnosti prođu, kada se sve vrati u normalu, a autoritativni pojedinci odluče i dalje osnaživati svoju vladarsku moć iako tu moć nitko više ne traži niti podržava?

Nisam među onima koji dobrobit i napredak vide u karizmi vođe i autoritetu moćnika. Umjesto toga vjerujem u vladavinu prava. Moć vidim u Ustavu, snagu u demokraciji. Pravna država neusporedivo je značajnija u odnosu na čvrstu ruku. Od autoriteta vjerujem samo u onaj struke i znanja, u politici ustavnosti i zakonitosti. Kada čujem da nam trebaju snažna osoba i autoritet da riješimo probleme, kad naslutim carlschmittovsku antidemokratičnost, imam potrebu reći „takva osoba nije nikakvo rješenje – samo problem više!“

Meni, pravniku, Ustav, zakon, procedura – to je moj svijet! Zbivanja ne polaze iz lijepih želja niti dolaze od zanosnih obećanja. Pa ni političkih. Ne, sve ima svoje mjesto. I mi u njemu. Ali uz Ustav, zakon, proceduru! Tu leže rješenja. Ne u snažnoj vjeri ili slatkim lažima, pragmi ili igri emocija! Zapravo, za odlučivanje je nebitno je li mi Plenković antipatičan, a Milanović simpatičan. Kao što jest. Ja, naprosto, ne vjerujem da društvena rješenja trebamo tražiti u snažnim osobama koje će se boriti za nacionalno jedinstvo. Ma tko to god bile: antipatični Andrej ili simpatični Zoran. Njihova pojednostavljena rješenja meni ne trebaju, njihove “nacionalne vrijednosti” ništa ne rješavaju!

Ponovit ću, meni ne treba ni božanski autoritet Andreja Plenkovića niti probuđeni Mesija Zoran Milanović. Takvi Spasitelji meni ne trebaju. Ja ih se bojim. Jer oni ovo ionako slabo demokratsko društvo dijele i oštećuju. Oštećuju! Hvala vam lijepa, drugovi, na tom folie à deux, ludilu u dvoje. Ne treba mi vaše uspoređivanje pimpača ni pišanje u dalj. Narcis je za mene cvijet, ne osobina “velikog vođe”! U ovoj državi ne trebaju nam ni Orbán ni Trump. Još manje i Orbán i Trump!

U petak se sve promijenilo. HDZ-ova kampanja bazirana na Erotskoj, pardon, Europskoj uniji, euru, Schengenu, Rafaleima, plaćama i mirovinama – pala je u vodu!

U PR smislu, uključivanjem u izbore Zoran Milanović apsolutno je izdominirao. Uzeo je dan. I kampanju! O tome se govori. Spektakularna je to promjena odnosa u politici. Zoran Milanović osvojio je medijsku pažnju, ključan politički resurs. PR-ovski Zoran Milanović u petak je pobijedio!

Politička dimenzija izgleda ponešto drugačije. U petak je Zoran Milanović porazio SDP, ponizio ga do kraja. Unatoč tome što će to nositi znatno poboljšanje izbornog ishoda za SDP i ljevicu, donijeti gomilu glasova, dobar broj mandata – unatoč tome što je to spas od kolapsa ljevice, ljevica je u petak ipak matirana! Milanović je u petak Peđi Grbinu nadjenuo livreju lakeja, zahvalio mu što je obavljao dužnosti otpravnika poslova na Iblerovom trgu. Priznali su da je pravo mjesto s kojeg se SDP-om upravlja Pantovčak, tamo je Gazda, Vožd. A sada je stigao po ključeve palače. I zadao “slugama” zadatke – prvi ide u lov, drugi pušku nosi, treći jede krušku, četvrti šeće psa, kako ide brojalica… Neke će sluge ukrcati na vlak pobjede, mnogi se nadaju da će baš oni biti među njima. I sada se svi veselo hihoću i plješću poput plaćene publike u studiju. Na to su sveli SDP.

Jasno je utoliko da SDP-a nakon ovih izbora više nema. Pobijedio ili izgubio. Onog SDP-a koji je u ovoj državi tridesetak godina bio brana od HDZ-ovih zala, koji se borio za demokraciju i temeljna prava, pravnu državu i vladavinu prava, ustavnost i zakonitost – tog SDP-a nema. Jer ako Milanović pobijedi, ni takav ni ikakav drugi SDP više mu neće trebati. A ako izgubi, SDP više neće trebati imati smisla ni sadržaja ni za kog drugog.

Još nešto: pitanje političkog sadržaja. Je li se išta promijenilo uključivanjem Zorana Milanovića? Jeste li čuli kakvu novu ideju, vrijednost, politiku, sadržaj? Ja ne. Ništa. Čak se i konzervirala bezidejnost ljevice. Samo se još bojim da će se zaredati napadi na Ustavni sud, ustavnost, institucije, a to nas dovodi do sljedećeg.

Konačno, ustavna dimenzija. O tome su sve rekli Sanja Barić, Anita Blagojević, Matija Miloš, moj dragi Đorđe Gardašević. Neću ponavljati, samo dodati. Ovo što je učinio Zoran Milanović, u ustavnom smislu Predsjednik, ne građanin, u najboljem slučaju je opasan hod po rubu ustavnosti, obrušavanje na dobre ustavne običaje suzdržavanja od onog što nije uloga predsjednika u parlamentarnom sustavu. Naravno, može biti i neustavno. I sutra ili preksutra, nekada u budućnosti, to će najskuplje platiti progresivna, demokratska Hrvatska, od centra nalijevo. Kada oštetiš ustavnosti i demokraciju – a Zoran Milanović, uz nepromišljenu podršku SDP-a, to je učinio – tada sutra, nekad, kada se pojavi novi Karamarko, kada dođe neki populist, isključiv, ekstrem, autokrat, despot, Orbán, Trump ili Vučić, tada se ljevica više neće moći pozvati na ustavnost i demokraciju JER JU JE SAMA POMOGLA OŠTETITI!

SDP je pristao biti kulisa. Kulisa za Zorana Milanovića. Zoran Milanović je, s druge strane, pristao biti Trump. Trump, Orbán, Vučić, Putin. Slikovitije: Zoran Milanović je pristao biti Andrej Plenković. Samo, to se nije dogodilo jučer, to dugo traje. A u toj koncepciji i Trumpu i Orbánu, Plenkoviću i Milanoviću, stranke su samo nebitan mehanizam za ostvarivanje osobnih interesa. Ponajprije vlastitih. A potom i njihova političkog okruženja. Zato u sraz ovih izbora ustvari ne idu SDP i HDZ, ljevica i desnica, ne idu sadržaj, ideje, vrijednosti, politike i programi, već isključivo – Zoran Milanović i Andrej Plenković. Sve ostalo je nebitno. U državi slabih ili nikakvih političkih ideja, dominiraju autoriteti i osobnosti – LJUDI ŽELE VJEROVATI JAKIM OSOBAMA, SNAŽNIM VOĐAMA. I to potonji koriste.

Ako si postavljate pitanje zašto je pristup takav, uzmite Jutarnji od subote. U Bajrušijevom tekstu lijepo se predstavlja kako više ni u Europi autokracije nisu neprihvatljive. Sve veći dio birača ne vjeruje u demokracije. I republike. To je polazna teza Milanovićeva (i Plenkovićeva) nastupa. Zbog toga rastu Milanovićeve političke dionice. Ipak, tu valja staviti veliko upozorenje: KADA IZBORE ODLUČUJE EMOCIJA, A NE RATIO, TO JE ZOV SIRENA, SIGURAN PUT U AUTORITARIZAM, POPULIZAM, DIKTATURU, LAGANA SMRT DEMOKRACIJE!

Svašta posljednjih dana onečišćuje medijski prostor. Zaziva se da je Tuđman “nosio” sve izborne liste devedesetih. A da je, valjda, zavjera Ustavnog suda ako to danas ne omoguće Milanoviću. Grbin ne može biti toliko nemogući diletant da ne bi znao da je Ustav tih devedesetih izričito predviđao da u polupredsjedničkom sustavu Predsjednik ne može obavljati druge dužnosti “osim stranačke”. A današnji je ustavni okvir iz 2000. za parlamentarni sustav izričito predvidio zabranu stranačkog članstva za Predsjednika. A ta zabrana isključuje stranačko djelovanje. A kandidiranje za Sabor upravo to jest. Siniša Hajdaš Dončić maše time da se, po zakonskom uređenju izbora za Europski parlament, Predsjednik tu može natjecati. Pa valjda može i za Sabor. Kaže, osim ako mu to Ustavni sud po nalogu ili za korist Andreja Plenkovića ne zabrani. Je li to neznanje ili sušta malicioznost kada se atmosferu tako truje? Dragi Siniša, “slovom Ustava” Predsjednik se ne može kandidirati (ni za Sabor ni za Europski parlament, a ni za selonačelnika Granešine). A to „slovom Ustava“ ne znači da to tamo tako piše, treba razumijevati, za to postoje pravnici i njihova interpretacija.

Biljana Borzan spominje kako se i gradonačelnici i župani kandidiraju na svakim izborima pa, “haj’te, molim vas” što ne bi mogao i Predsjednik. Au, boli duša kada ovako nešto čujem. I to od učene europske parlamentarke, one koja za to ima mjesečni inkas više tisuća, desetaka tisuća eura. Na naš račun.

Kandidatkinja za premijerku Sandra Benčić, pravnica, kaže kako “vjeruje da će se poštovati odluka Ustavnog suda”. Vjeruje. Sandra, pa može li to biti predmet stava?! Ili se Ustavni sud poštuje? Je li “vjerovanje” u pitanju? Religija? Bože, oprosti im, ne znaju što – govore!

Zaključivat ću. Nepravda, HDZ-ovo ponižavanje institucija ne može se rješavati jednakim udarom na politički sustav, već prema demokratskim procedurama. Institucije valja graditi, ne razgrađivati. Ne tuk na utuk. Stoga, ljevica, ona koja je uvijek štitila Ustav i vladavinu prava, duboko je pogriješila mada joj se tako ne čini. Već je poražena, ne zbog toga što bi izbore mogla izgubiti, već zato što je odlučila ovako, sa Zoranom Milanovićem, pokušati pobijediti. Poražena čak i ako pobijede.

Zašto ne pišem o HDZ-u? Jer nikada za njih nisam glasao. Niti ću. Korupcija, kriminal, izbor Turudića, osvajanje i podlaganje institucija i procedura – to je njihova politička cloaca maxima. No tu me HDZ nije razočarao. Pišem o SDP-u jer su oni izdali, odustali od Ustava i zakona, krenuli napadati institucije, sad će pucati po Ustavnom sudu, uništavati institucije umjesto da najavljuju da će ih izgrađivati. To je izdaja! Izdaja tamo gdje je ljevica uvijek bila brana. I reći ću ono što mi često pada na pamet: nije pitanje treba li nam dobar car, ne treba nam car uopće. Ne treba nam Neron. Ne trebaju Orbán, Trump, Vučić, Putin. Ne treba nam Plenković. Ali ne treba nam ni Milanović!

Konačno, sve je to vulgarni, sardonski kes u lice birača koje se dijeli i na tome pobjeđuje, dok se ponižavaju, podčinjavaju i razaraju institucije, oštećuje vladavina prava, demokracija. To smo oduvijek imali od HDZ-a, a sada se tome pridružila i ljevica. Razočaranje. Izreka „Vlast se može izgubiti, ali obraz ne“ sada glasi: “Izbori se mogu i dobiti, ali obraz smo već izgubili!” Počivali u miru!