Zakon o zaštiti prijavitelja nezakonitosti na koji je hrvatske političare natjerala Direktiva EU-a o zaštiti “zviždača”, ignorira postojanje anonimnih “zviždača”, kao što hrvatska ministarstva, javne tvrtke, institucije te čelni ljudi županija i najvećih gradova ignoriraju mogućnost besplatnog kanala za prijave kojim bi identitet “zviždača” ostao zaštićen

Fućka im se za ‘zviždače’

Na traženje iz Bruxellesa u Hrvatskoj je prošle godine usvojen Zakon o zaštiti prijavitelja nezakonitosti, ali taj zakon ignorira postojanje anonimnih “zviždača”. Neslužbeno obrazloženje koje se može čuti od službenih osoba jest da je navodno nemoguće štititi nekoga tko je anoniman. U temelje takvog opravdanja (iz neznanja ili namjerno?) ugrađena je katastrofalna logička greška. Naime, anonimne “zviždače” itekako se može (i treba) štititi – tako da im se omogući da ostanu anonimni. Jednako je besmislen također neslužbeni “argument” da bi prihvaćanje anonimnih prijava povećalo broj prijava koje ne bi bile utemeljene.

Da, i? Također bi tako bio znatno povećan i broj utemeljenih prijava kojih ovako neće biti. A cilj je valjda da utemeljenih prijava bude što više kako bi borba protiv korupcije bila uspješnija. Ili nije? Hoćemo li tu nakaradnu logiku primijeniti i na sve ostale prijave (npr. prijave ubojstva, silovanja ili kućnog nasilja)?

U državi koja je, prema percepciji svojih građana, ali i međunarodnih organizacija i institucija koje se bave istraživanjem i analizom razine korupcije, među najkorumpiranijima u Europskoj uniji, rijetki su oni koji će ne krijući identitet ukazati na korupciju i druge nepravilnosti u svojoj radnoj sredini. Za to je dokaz dosadašnji broj onih koji su javno “zviždali”, kao i sve što im se potom događalo.

Zato bi državne institucije i javne tvrtke prije svih trebale poticati i anonimno prijavljivanje te omogućiti sigurne kanale koji bi jamčili prijaviteljima da će, ako žele, zauvijek ostati anonimni. Iskrenim zagovarateljima i provoditeljima borbe protiv korupcije valjda bi trebalo biti važno da se što više slučajeva korupcije otkrije i sankcionira, a razina korupcije smanji. To se može postići jedino ako svatko može biti siguran da neće biti šikaniran, otpušten i proganjan ukaže li na koruptivne radnje.

S obzirom na visoku razinu korupcije čak i (ili možda ponajviše) u institucijama države koje bi korupciju trebale sankcionirati, jedina stvarna sigurnost za “zviždače” jest da ostanu anonimni, barem dok sami ne odluče drugačije. Uostalom, za otkrivanje korupcije od presudne je važnosti da prijava “zviždača” sadrži konkretne dokaze o koruptivnim radnjama ili barem ponudi ozbiljan trag k takvim dokazima. Pritom je za samo jedno potpuno nevažno za uspješno sankcioniranje koruptivnog postupanja, a to je – tko je na njega ukazao, tj. “zazviždao”.

Broj javnih ‘zviždača’ na razini statističke greške

EU Direktiva o zaštiti “zviždača” koja je natjerala hrvatske političke elite da konačno usvoje Zakon o zaštiti prijavitelja nepravilnosti, uspostavlja minimalne standarde kojih bi se trebali pridržavati zakonodavci u zemljama EU-a tako da državama članicama (kao i svaka direktiva EU-a) ostavlja prostor za detalje konkretnih zakonskih rješenja. Između ostaloga, u Direktivi EU-a o zašiti “zviždača” nigdje se izrijekom posebno ne spominju anonimni zviždači pa su predlagatelji hrvatskog Zakona o zaštiti prijavitelja nepravilnosti zaključili kako anonimne “zviždače” jednostavno treba ignorirati, a Sabor je takav prijedlog i usvojio.

Time je svima koji bi željeli anonimno prijaviti neku nepravilnost poslana poruka da na tu ideju zaborave, a mogućnost da će “zviždači” pomoći u borbi protiv korupcije svedena je na minimum jer broj onih koji će javno “zazviždati”, s obzirom na hrvatsku realnost, unatoč Zakonu i dalje će biti na razini statističke greške.

Direktiva EU-a, a potom i hrvatski Zakon, poznaju dvije kategorije “zviždačkih” prijavljivanja nepravilnosti: vanjsko prijavljivanje (prijavljivanje nekom vanjskom tijelu) te unutarnje prijavljivanje (unutar organizacije/institucije/tvrtke u kojoj su nepravilnosti počinjene). U Hrvatskoj je Zakon u dijelu koji se odnosi na vanjsko prijavljivanje dao određene ovlasti Uredu pučkog pravobranitelja/pravobraniteljice, a organizacije, institucije i tvrtke do kraja ožujka ove godine moraju imenovati tzv. povjerljive osobe, odnosno osobe koje će zaprimati interne prijave “zviždača”. Ali samo onih koji će prijavljujući nepravilnost u svojoj radnoj sredini otkriti svoj identitet osobi koju su imenovali oni koji su “zviždačima” uglavnom nadređeni i koji su statistički najvjerojatniji krivci za počinjenje ili odgovorni za nesprječavanje prijavljene nepravilnosti.

Čim je Direktiva EU-a lani donesena, skupina organizacija iz više zemalja EU-a započela je inicijativu kako bi bio omogućen siguran kanal za anonimne prijave koji bi prijaviteljima osigurao potpunu zaštitu identiteta u 11 država EU-a, koje su po percepciji svojih stanovnika, ali i relevantnih međunarodnih organizacija i institucija koje se bave istraživanjem i analizom razine korupcije, najkorumpiranije u EU-u. Među njima je, naravno, Hrvatska, a preostalih 10 su: Bugarska, Mađarska, Rumunjska, Grčka, Slovačka, Italija, Malta, Španjolska, Češka Republika i Cipar.

Koncept sigurnog anonimnog prijavljivanja pripreman mjesecima

Konzorcij organizacija koje provode inicijativu predvodi španjolski FINGAR, a svaka od organizacija sudionica zadužena je za nekoliko država. Hrvatska je “pripala” Centru za razvoj medija iz Bugarske koji je mene angažirao kao koordinatora za Hrvatsku. Dugo se kao novinar i medijski savjetnik bavim temama vezanima za korupciju, sudjelovao sam i u nekoliko dosadašnjih međunarodnih inicijativa za zaštitu “zviždača” i dugogodišnji sam suradnik sofijskog Centra.

Mjesecima smo pripremali koncept potpuno sigurnog kanala za elektroničko prijavljivanje, posebno prilagođenog na temeljima projekta Global Leaks. To je uključivalo i izradu priručnika za upotrebu, upitnika, prijevoda na sve lokalne jezike te testnu upotrebu. Kad je sve završeno, a testiranja su pokazala da je kanal “neprobojan” te da je nemoguće otkriti identitet “zviždača” ako prati upute za korištenje i ako je omogućena čak i naknadna komunikacija s “povjerljivom osobom”, došlo je vrijeme da se ta platforma ponudi na upotrebu prema jedinstvenim kriterijima.

Glavni ignoranti su oni koji bi trebali biti glavni borci protiv korupcije

Ti kriteriji podrazumijevaju prije svega da svaka zainteresirana organizacija, institucija i tvrtka može najmanje godinu dana besplatno koristiti platformu izabravši jedan od triju modela – odnosno razinu “otvorenosti” ovog unutarnjeg prijavljivanja. Ukratko, svaki korisnik može odabrati da nitko osim povjerljive osobe nema nikakav pristup podacima, da neki metapodaci (npr. broj prijava, je li se postupilo po prijavi, je li slučaj završen i ima li sankcija… ) budu dostupni voditeljima inicijative za potrebe analize ili da su neki metapodaci dostupni čak i medijima. Pritom ni u kojem slučaju nitko ne bi imao pristup identitetu “zviždača”, a izuzev povjerljive osobe ni sadržaju prijave, sve dok neka prijava ne bi rezultirala sankcijom.

Drugi set kriterija odnosi se na broj i vrstu potencijalnih korisnika. Dogovoreno je da se u svakoj od 11 zemalja početno odabere ukupno 25 tvrtki, organizacija i institucija, od čega bi otprilike polovica trebale biti privatne tvrtke (srednje i velike – po broju zaposlenih i/li financijskoj snazi), a druga polovica državne institucije i organizacije te javne tvrtke.

Početkom veljače na 25 adresa u Hrvatskoj elektroničkom poštom poslana je informacija o inicijativi s ponudom besplatnog uključivanja. Informacija je poslana na adrese vlasnika i direktora privatnih tvrtki te čelnih ljudi državnih institucija i javnih tvrtki. Do predaje ovog teksta u tisak (mjesec dana nakon slanja poziva) odgovor je stigao tek od nekoliko privatnih tvrtki te od Ministarstva pravosuđa pa je s njima nastavljena komunikacija. Ostali nisu odgovorili na poziv da omoguće potpunu zaštitu identiteta anonimnih “zviždača” koji bi htjeli interno prijaviti korupciju i druge nepravilnosti.

Među onima koji su poziv ignorirali su, između ostalih, INA, Zagrebačko sveučilište, KBC Zagreb, gradske uprave Zagreba i Splita te Županija vukovarsko-srijemska i Županija istarska, kao i ministarstva – poljoprivrede, unutarnjih poslova, državne imovine te demografije, obitelji, mladih i socijalne politike. Ukratko, fućka im se za “zviždače”.