„Mora da je strašna gnjavaža u životu

Mora da je grozna gnjavaža u životu

Mora da je jeziva gnjavaža u životu

Doživjeti stotu, doživjeti stotu“

Goran Bregović

Stota kolumna. O stranci koja je jedva nadživjela stotinu dana od glasovanja o povjerenju vladi koju je omogućila. Žao mi je što nisam zapodjenuo okladu o tome koliko mogu izdržati ovi partneri HDZ-a. Jer nikada ne izdrže dugo. Pogotovo ne desni. Danas, stoga, o Domovinskom pokretu.

Subotnji rezultati izbora su poznati. Nisu iznenađujući. Svađa, sukob, politički razlaz ili raspad, na desnici to je čest kraj. Ponavlja se put kojim su hodili svi HSP-ovi, čisti ili prljavi, autohtoni ili alohtoni. Ishod izbora mnogi interpretiraju, ja neću. Zanimljiviji je sam proces samoubijanja. Taj proces pokazuje svu bijedu onih koji se, iz svog političkog rakursa, pojavljuju kao ultimativni interpreti morala i etike nacionalnih vrijednosti, jer do jučer su sjedili zajedno znajući sve jedni o drugima, a svejedno su zajedno prokazivali „narodne neprijatelje“ bez da bi im išta zasmetalo. Danas, pak, sve to ružno i tužno bestidno nabacuju jedni po drugima, kao da su se jučer rodili ili upoznali, kao da sve to ruglo koje se koristi nije postojalo i pred mjesec, godinu, dvije. I to je ono što me zanima. Jer to licemjerstvo, ta dvolična naknadna pamet, ponajbolje pokazuje profil stranke, vodstva i članstva.

Posljednjih su se tjedana članovi Domovinskog pokreta razotkrili kao stranački zviždači. U borbi za organizacijsku prevagu vodeći ljudi iskoristili su svako zlo i ruglo koje su onom drugome mogli pripisati. Dojučerašnji stranački prijatelji, kao u nekom ružnom razvodu braka, ni pred kojom osobnom uvredom nisu zastali, ni od kojeg predbacivanja nisu prezali. Jedni su drugima zbrajali imovinu, prozivali su onog drugog za nesudjelovanje u Domovinskom ratu, implicirali lažne ratne putove ili školovanje i službu u JNA. U ta su propitivanja uključivali i članove obitelji. Kaznenim prijavama javnosti su obznanili da se iz udruga izvlačio novac. Montirale su se snimke, nudile poduke kako se prekrižiti, upućivalo protukandidate da počnu živjeti u skladu s kršćanskim vrijednostima. Pitanja su služila prozivanju. „Kako se mjeri heroj Domovinskog rata i do kojeg izbora taj smije uzimati novac?“ „Pitajmo se malo, da i jest istina, govorimo o nekih 500 eura, biste li vi kao Hrvat prijavili nekog tko radi nešto što država nije napravila, a da niste to provjerili?“ Na kraju je stranački rat, rat do istrebljenja, postao čak i kič, trash. Jer objasniti razlaz sukobom „tehnomenadžera“ i ideološke struje, jezgre Domovinskog pokreta, u čemu su potonji ponijeli prevagu, pa to zvuči kao flashback partijskog sastanka iz 1983. Ili više „falš-back“. Mogu razumjeti prozivanja o UDB-i, „dubokoj državi“, ona su 2024. glupa i šuplja, ali su očekivana. No „tehnomenadžeri“ na desnici predstavljaju istu onu intelektualnu kreativnosti i žar s kojima je na ljudske sudbine zapisane u fascikle Službe državne sigurnosti, revnosni službenik lijepio etikete „anarholiberalizma“, „birokratizma“…

Tema, ustvari, nije Domovinski pokret već identitet aktera naše političke scene. Pri tome identitet je, zapravo, pogrešan pojam. Jer naši politički igrači nemaju sljedive sadržajne odrednice, nema svjetonazorskih specifičnosti naših stranaka. Domaća politička scenografija nije izgrađena na čvrsto zapasanim političkim granicama, nema ideologije ni u tragovima. Jest, ideologije su ionako samo dimna zavjesa za osobne interese, manipulacija emocijama birača, slika svijeta populistički prilagođena očekivanju razočaranih i slabih. Ali kod nas ni toga nema. Nije jasno po čemu je „ljevica“ lijeva, a „desnica“ desna. Ali će se i lijevi i desni hrabro okititi svojim deskriptorom. I tu leži jedina razlika, u krilaticama, u tome što sam za sebe govoriš, ne u razrađenom političkom vrijednosnom sustavu ili prijedlozima koje zagovaraš. U tom beskrajno lakom kreiranju površne i lažne slike politike, leži bit svega, jer dojučerašnji ljevičari odlično će se snaći na desnici, korifeji nacionalnog postat će internacionalisti. Samo ako im zatreba. A ljudi, birači, lako se uhvate na tu prostačku političku koreografiju, ples po žici i presvlačenja u razne kostime, sve prema potrebi. Naravno, u društvu u kojem život počiva na licemjerstvu, samozavaravanju i laganju, u kojem se arbitrarno objašnjava zašto je nešto nekome dopušteno, a drugome ne, objeručke će i populus prihvatiti to lijevo, desno, napredno i nazadno, konzervativno i liberalno, radikalno i umjereno. Naravno, ako će si tako prigrabiti kakvu sitnu ili nesitnu korist, opravdati se ili svjesno naškoditi drugome. Kompasa nema. Ili, točnije, ima – vlastiti interes, projekcija osobnog uspjeha. Pod svaku cijenu.

Evo, recimo, je li HDZ desni centar, nacionalna desnica, možda još desnije od toga? Ili je lijevi promotor gotovo socijalističkog etatizma u gospodarstvu? Ne čini li vam se da su naši veliki liberali krasni politički klijenti državnog protekcionizma? Kada im to koristi. Hrvatska ljevica – po čemu je ona zaista lijevo? Osim, naravno, po tome što verbalizira socijalne poduhvate koje ne ostvaruje kada je u prilici. Na vlasti. Ljevica je lijevo, najčešće, samo po tome što je krasi borbeno kritizerstvo vladajućeg političkog modela (sa željom da ga zamijeni, ne i promijeni) koji pripisuju desnici. Jer HDZ je – desno! A suprotno je lijevo, zar ne? Dakle – ljevica! Politički, naši su akteri vulgarno površnog određenja, rado se „presvlače“ i pašu im razni kostimi i uloge. Jer u pozadini stoji jedina ideološka stabilnost: demagogija i populizam predstavljaju dosljednost onih koji se smjenjuju.

Vratimo se na naš domovinski bračni par u emotivnim poteškoćama. Je li to baš beskompromisna skupina hrabrih političkih i ekonomskih konzervativaca? Ne. Većina onih koji je sačinjavaju ili podržavaju sasvim „socijalistički“ parazitira na našem društvu. Nacionalne istine brane akademski građani kupljenih diploma. O „čvrstoj ruci i poštenju, svetoj vodi i krštenju“ lamentiraju šibicari i varalice iz devedesetih ili moralisti koji su oprost kupili donacijom seoskom župniku. Ekonomski model kritiziraju oni koji su se upravo na njemu obogatili. Ima, istina, malo i trumpističkog pomodarstva u desničarenju danas. Ja, naravno, ne razumijem kako ZDS može biti estetika neke nove „seksualne revolucije“ niti kako je MPT suvremena Janis Joplin, a prvo bijelo psihodelična droga koja mami.

Ali nekima jest. No sav taj nacionalizam, kritika liberalne demokracije, prozivanje loših Hrvata, ezoterični koktel hinjene konzervativnosti i vjerskog lamentiranja, sve to ide za neku kintu. I oko toga se ljudi okupljaju, da se naplate. „Budi čovik to je dika, Budi roda svoga slika.“ Potonje je posebno točno. Ali zato se i raspada. Jer netko uvijek traži više, a drugi nudi.

Ima, ipak, nešto dobro u ovom asistiranom političkom suicidu. Svaka licemjerna uvreda koja je čučala i čekala zao čas svađe i raspada, svima poznata istina upotrijebljena tek kada je došlo vrijeme da se vade noževi, razotkriva prevaru. Možda je došlo vrijeme da spoznamo „državotvornu laž“, veliku „domoljubnu prevaru“. Najslikovitije je krenuti od „vukovarskog mita“, „vukovarske Hrvatske“. Na tome žive neki akteri i ovog raspada braka. Tu su i Blago Zadro, Siniša Glavašević, Turbo vod, branitelji s Mitnice i Trpinjska cesta samo (nebitna) kulisa na kojoj se neki dobro naplaćuju. Svaki posjet osnovnoškolaca Vukovaru hrani taj mit, svaka kolona sjećanja okiva društvo i državu u robovanju tom mitu. A u tom mitu, patnja i bol, smrt i razaranje, samo su sredstvo naplate kojekakvih grupa i skupina, braniteljskih udruga i zadruga, memorijalnih centara i njihovih interpreta dopuštene povijesti. Ništa doli u zastavu i grb zaodjenuta sasvim osobna i praktična korist. I, da, taj se mit ne smije dodirnuti, svi ti pasdarani, revolucionarna garda, čuvari plamena, sa sve domovinskim pokretom i zdrugom, suverenistima, haespeovcima, jurama i bobanima, odmah će vam poželjeti otkinuti glavu. Jer spoznaja te iskrivljene istine od koje se dobro živi, može biti jako opasna. Po neke.

Dakle, iz ružnog raspada braka ipak može proizići nešto dobro. Samo treba biti hrabar i ne ustrašiti se pred onima koji traže da im dokazujemo koliki smo Hrvati, njihovim metrom razmetljivog hrvatstva, prevelike domoljubne brige za državu i „državotvorne“ skrbi da društvo ne zastrani. Brak je mrtav. Živio razvod!