„Some folks are born made to wave the flag

Hoo, they’re red, white and blue

And when the band plays „Hail to the chief“

Ooh, they point the cannon at you, Lord“

---

„Neki su ljudi rođeni da mašu zastavom

Ooo, crvene su, bijele i plave

I kad bend zasvira „Pozdrav Predsjedniku“

Ooh, uperili su top u tebe, Gospode“

John Cameron Fogerty

Subota je u Horvátzsidányu, Hrvatskom Židanu. Mjesto je to s par stotina stanovnika u županiji Vas vármegye, Željeznoj županiji, u Mađarskoj. Ovaj bismo prostor mogli nazvati mađarsko Gradišće jer se na istoku nadovezuje na austrijski Burgenland. Prekrasan kraj zelene ravnice s malim ravničarskim mjestima okruženima poljima kukuruza, uljene repice i suncokreta. Tu su se, u 15. ili 16. stoljeću, u bijegu pred Turcima, naselili i Hrvati, u prostoru koji s obje strane prati granicu današnje Austrije i Mađarske sve do u Slovačku. U Židanu, hrvatskom, i danas je gotovo pedeset posto hrvatskog stanovništva. Natpisi su i na hrvatskom. Na skromnim, ali urednim zgradama piše „Dom zdravlja“, „Općinski ured“, “Škola“, „Pivara“. Na zgradi crkve velikim zelenim slovima stoji „Vjera, ufanje i ljubav“. U rustikalnom pansionu u kojem sam odsjeo dočekaju vas s „Dobro jutro“ jer pokojni vlasnik bio je Hrvat. Njegova udovica i kći, nažalost, osim nekoliko fraza ne govore hrvatski. Odnosno govore ga koliko i ja mađarski. No nakon večere u obližnjoj Prisici, Peresznye, u maloj gostionici koja je i trgovina i kiosk i kafić, s Prisičanima možete pričati. U Zrínyi Miklós ulici, Ulici Nikole Zrinskog, čut ćete govor pomalo arhaičnog jezika, čudnih konstrukcija, o tome kako im je krasno bilo na Krku prije dvije godine ili da imaju poznanike u Čučerju. Silno ih zanima kako ste i zašto tamo „prišli“, imate li koga tamo, odakle ste, kako je u Zagrebu. A stvar je samo u tome da je kraj prekrasan i miran. Ne sjećam se da sam se ikada tako odmoren jutrom budio. Naravno, nije to „nedođija“, tu je i veliki bazen iz kojeg je milina uživati u kasnoljetnim nijansama panonske Mađarske. I, za turističku usporedbu, ugodno društvo u Prisici, u pola devet u petak navečer, njih devet počastite pivom i vinom za 12 eura. Nije li to prekrasno?

Malo je reći da volim Mađarsku. Tamo sam proveo godinu dana poslijediplomskog studija i bio impresioniran kozmopolitizmom Budimpešte u nevjerojatnom ekonomskom usponu. Te 1998. i 1999. Budimpešta kao da je bila srednjoeuropsko središte u koji se sjatio sav narod i kapital. Obnavljalo se i gradilo. I zabavljalo noć i dan. Sa studentskom stipendijom osjećao sam se sjajno, u stanu u centru i s gotovo svakodnevnim izlascima. U Mađarsku se od tada rado vraćam, u Budimpeštu rjeđe, no svake godine i više puta u Mosonmagyaróvár, grad gotovo na tromeđi Mađarske, Austrije i Slovačke. Ili u Sopron, Ödenburg, grad na samoj granici s Austrijom koji je izjašnjavanjem na lokalnom referendumu 1921., većini Austrijanaca unatoč, odlučio ostati u Mađarskoj. I zaradio naziv Civitas Fidelissima, najlojalnijeg mađarskog grada. Tamo, osim predivne frankovke, kekfrankos, možete uživati u meni dragima zelenom veltlincu i irsai oliveru, muškatnom oliveru. Za pivopije Soproni, još iz studentskih dana poznat mi kao Soproni Ászok, sopronški aševi, pristojno je mađarsko pivo. I da, u Sopronu i okolici i danas živi više od 3000 Hrvata, a početkom prošlog stoljeća živjelo ih je više od 31.000.

Zašto pišem o Mađarskoj? Lakše je pisati o Mađarskoj nego o vlastitoj zemlji. Manju hrabrost zahtijeva prokazivanje lošeg kod drugih, nego na kućnom pragu. Da, Mađarska posljednjih desetak godina proživljava kafkijanski preobražaj. Ne, istina, u kukca, već u sve ono što nije bila. Sjećam se kada sam vidio predizborne plakate sa slikom Soroša na kojima je pisalo kako mu ne treba omogućiti da se posljednji smije. Bilo je i plakata opozicije na kojima ih se nazivalo slugama Bruxellesa, plakata s vampirskim zubima, dvosmislenim antisemitskim porukama. Mađarska se promijenila. Uzorna demokracija, sklad većine i manjina, živjela je dvadesetak godina mir ekonomskog progresa. Što je bilo prvo – vladavina prava ili gospodarska dinamika – ne znam. Danas gospodarstvo usporava, a različitosti i manjine su problem. Hrvatska ne, premalena je da bi je itko i za što mogao optužiti.

Mađarska se promijenila, rekoh. I Hrvatska se mijenja. Dominacija jedne političke opcije, sada već gotovo 15 godina u Mađarskoj, 9 u nas, preslaguje politički teren. Snažne osobe koje su ispunile prostor lišen ideologije dominiraju i u Mađarskoj i u nas. No polagati sve na snažnu osobnost djeluje i na osobnost samu.

Mađarska je, nakon desetljeće i pol, društvo opterećeno nacionalnim na(r)cizmom. Davno je Roberto Michels, „otac“ željeznog zakona oligarhije, zaključio kako je prihvaćanje različitosti strano većini. Država ima obvezu izgladiti razlike i stvoriti nacionalnu koheziju. Samo što to ne ide milom. Posebno ne u iliberalnim demokracijama. Potrebni su „prirodni zakoni“ ili „dijalektika historijskog materijalizma“. Onoga časa kada se kohezija krene stvarati po nacionalnim linijama, nacija postaje i integrativni i dezintegrativni moment. A na toj liniji rasjeda na kojoj u političkoj areni identitet preuzima glavnu ulogu, nacionalizam postaje sine qua non. Onaj kojeg iliberalizam sjajno koristi, zloupotrebljava. Mađarska je to prošla.

Nacionalne države habitat su političkih identiteta, onog što stoji na raskrižju nacije, kulture, povijesti i sadašnjosti. Nacija, kao arhaična kategorija, dugo je vremena bila zaboravljena u Europi. Tako se to obično čini u vremenima blagostanjima. Tranzicija u srednjoj i istočnoj Europi načela je tu pretpostavku, ali to se objasnilo manjkom demokratskih institucija. No Brexit, a nakon njega velik broj euroskeptičnih političkih opcija, potvrdili su politički potencijal nacije. Štoviše, danas na nacional-populističkom valu i oslabljena ljevica pokazuje populističke motive.

Kada u politici obiteljske frustracije postanu motivator, kada se političkom retorikom potenciraju identitetska pitanja, a sport, kultura ili gospodarstvo služi porivima za nadmoć, mali je korak da se iza operetne stvarnosti lažne mitologije nametnu klatež i grabež. Mađari su stvorili narative nacionalnih mitova, otrcanih i pragmatično lažnih, retoriku vječite žrtve, htjeli su zabraniti zvijezdu – na Heinekenu. Da, krene i sa spomenicima povijesnim protuhama i lažima. Stvori se i novogovor, lingvistički i „društveni“. Zvuči poznato?

U onom trenutku kada ideologiju zamijenite snažnom osobom, odustali ste od stavova i vrijednosti. Sve postaje usmjereno osobnom osvajanju vlasti. To je populizam. A on je najbolji kompost nacionalizma. Njegov je pogon fluidan. Ide i na rasu, naciju, vjeru, sva goriva. Nema dosljedne ideologije, prije je to tip vladanja koji čak ne mora biti niti nasilno uspostavljen niti neugodan. Naprosto, radi se o tome da će snažna osoba, demokratskim putem, često niskim populističkim obećanjima i demagogijom voditi koncentriranju moći u rukama izvršne vlasti. No na kraju netko takvu vlast mora platiti. A u nacionalnoj državi to su najčešće manjine, pojedinci koji su „drugačiji“. U ime „viših vrijednosti“, „nacionalne mitologije“, povijesnog martirija, nacije, vjere, p(l)atit će društveni i politički pluralizam. To je zadesilo Mađarsku. Naravno, ne treba ići predaleko, za sada to je slabljenje osobne slobode, još nije onaj tren kada se posve gubi osjećaj individualnosti i sve postaje državna stvar.

Žao mi je Mađarske, prostora prosperiteta u koji sam se „zaljubio“. No žao mi je i nas. Iako „kaskamo“, i mi smo prošli put demokratske degeneracije u kojem navodno nacionalno jedinstvo i „zajedništvo“, kako ga je zazivala Kolinda i kolindići, ne ujedinjuje, već služi podjelama. S jedne strane oni koji tu kolektivnu viziju korist u osobne svrhe, s druge „drugi“ u koje se upire prstom. Većina naspram manjini. Umjesto zajedništva, društvo populizma završi na ksenofobiji.

Europska je demokracija nešto drugo. Prosperitetna država vladavine prava i osobnih sloboda, ne državnog prava koje osporava identitet. Takva je država liberalna i demokratska. Pravna i europska. Volio bih da takva ponovno bude mađarska država. I da mi iz njene stranputice naučimo.