Nogomet u Hrvatskoj treba postati NACIONALNI INDUSTRIJSKI PROGRAM, po uzoru na razvijenije zemlje koje su u tome uspjele prije nas. Ako uopće za to ima sluha u političkoj kasti koja još uvijek mentalno nije izišla iz jednog kolektivizma, a prijeti ulaskom u drugi, sponzoriran briselskim grantovima

Nogomet je danas među najznačajnijim i najatraktivnijim industrijama u svijetu. Netom završeno Svjetsko nogometno prvenstvo u Moskvi to je samo potvrdilo. Zemlja koja se natječe za organizatora takvog skupa najboljih nogometaša svijeta, ovoga puta u nacionalnim bojama i pod nacionalnim zastavama, potroši milijune dolara ili eura kako bi dobila status domaćina, a jednom kad taj status dobije, onda potroši milijarde da bi sagradila infrastrukturu i unaprijedila svoju nogometnu igru ne bi li, ako već nije jedna od najvećih, ušla u sam vrh svjetskog nogometa. Neke zemlje to iskoriste i za masivnu propagandu svojih ekonomskih ili političkih potencijala ili za uljepšavanje slike svoje zemlje i društva. Milijarde ljudi prate to natjecanje, a samo finale Svjetskog prvenstva u nogometu oduvijek je najgledaniji događaj na planetu. Primjerice, samo u Kini, recimo, koja se nije ni natjecala na ovom turniru jer se nije kvalificirala, finale Svjetskog prvenstva u Rusiji gledalo je više ljudi nego glavne događaje Olimpijskih igara u Kini 2008. Njemački ZDF koji je prenosio finale imao je tržišni udio veći od 76 posto odnosno 21 milijun ljudi, iako, naravno, Njemačke u finalu nije bilo. Kroz oglašavanje i reklamiranje zavrtjelo se još nekoliko milijardi.

ZAPADNI LIBERALNI MEDIJI, pogotovo oni engleski, bili su skeptični prema Rusiji, misleći da će Putin iskoristiti ovaj turnir za svoju propagandu. No Putinova Rusija organizirala je, po mišljenjima mnogih, možda najbolji nogometni turnir svjetskih nacija ikada. Ruski gradovi i njihova domaća publika pokazali su se gostoljubivima i sličili su svakome europskom gradu. Ako su neki mediji Putinovu Rusiju prikazali kao nedoraslu suvremenim, razvijenim demokracijama, onda su pogriješili. Turnir je prošao bez ijednog incidenta, a onaj u finalu s upadom grupe Pussy Riot izgledao je skoro pa namješteno. Navodno će protagonisti tog ispada dobiti po 15 dana zatvora, a u Engleskoj, recimo, dobili bi i nekoliko godina. Rusija je, dakle, željela izgledati “mekano”, dobroćudno i sasvim europski – u tome je i uspjela, sam sam se uvjerio.

TAKOĐER, OVAJ TURNIR POKAZAO JE NADMOĆ europskog nogometa i njegove organizacije. Prva četiri mjesta osvojile su europske ekipe s najvećim brojem zvijezda europskih liga i “superlige” Lige prvaka. Na turniru je igralo 108 igrača iz engleske Premier lige, 78 iz španjolske Primere, 62 iz Bundeslige, 58 iz talijanske Serie A i 47 iz francuske Ligue 1. Najbolja izvan Europe je liga Saudijske Arabije s 30 igrača. Čak je i druga engleska liga dala više igrača na ovom turniru (21) od meksičke, argentinske ili brazilske. Nije ni čudo jer skoro svi Brazilci i Argentinci igraju u Europi.

Tako su profesionalci iz dviju najjačih liga na svijetu – engleskog Premiershipa i španjolske Primere – s pokojim igračem iz najboljeg talijanskog (Juventus) i francuskog tima (PSG), vodili glavnu riječ u najboljim nogometnim reprezentacijama svijeta. To je dokaz da je nogomet potpuno profesionaliziran i da samo najbolji, potpuno spremni, zaista uspijevaju i idu dalje.

Bio je to, dakle, totalni uspjeh europskog profesionalnog nogometa.

Nijedan afrički tim nije prošao grupna natjecanja, Japan je jedini od azijskih zemalja prošao u kvalifikacije, a Brazil i Argentina, unatoč europskim klupskim asovima, ispali su već u prvom, “nokdaun” dijelu natjecanja. To ponajbolje govori o tome kako se u Europi dobro radi.

EUROPA JE ZAHVALJUJUĆI “BOSMAN RULINGU” iz 1995., presudi kojom je Europski sud omogućio klubovima da kupe najbolje svjetske talente, te velikom novcu koji se počeo vrtjeti u televizijskim pravima i kasnije pravima na prikazivanje sadržaja, stvorila nogometnu mašineriju u zemljama “petice”, od koje su, na nacionalnoj razini, profitirale i zemlje koje nemaju takve lige. Zvijezde i talenti nacionalnih nogometnih saveza emigrirali su u zemlje i klubove u kojima se igra najbolji nogomet na svijetu, a kvalitetu su na najvećim svjetskim natjecanjima “vraćali” svojoj domovini i pod svojom nacionalnom zastavom.

To se upravo dogodilo Hrvatskoj. Za hrvatski uspjeh zaslužni su vrhunski profesionalci iz najboljih klubova Europe. Razmontiranje favorizirane Argentine – kojim je započeo hrvatski put k vrhu – a čiji je tim, zahvaljujući prije svega do ovog prvenstva možda jednom od dvojice najboljih igrača svijeta, vrijedio skoro milijardu dolara, riješio je možda ponajbolje najveću hrvatsku dilemu.

A ta dilema danas je: kako zaustaviti odljev ljudi i mozgova u Europu? Jer, nota bene, učlanjenjem u EU prije pet godina pristali smo na slobodan promet ljudi, kapitala i roba.

Kao što su dečki na terenu pokazali na ovom turniru da su taktički, strateški, tehnički i fizički jako dobri i uspješni, tako i stotine i tisuće hrvatskih građana koje srećem širom svijeta pokazuju izvrsnost u svom poslu. Naravno, kada odu iz Hrvatske! Znači, nije više uopće upitno da postoje talent, volja za napretkom, pa ako hoćete i osobna volja za moć (nikako u Nietzscheovu smislu te riječi) hrvatskog građanina i čovjeka.

Što onda ne valja?

Zašto Niko Kovač nije, možda, kažem, koristim formu, mogao trenirati Dinamo ili Hajduk, a sada može njemačkog šampiona?

Odgovor je kristalno jasan: Niko Kovač odrastao je u sustavu koji ga je, za njegov rad na sebi, i nagradio. To se zove meritokracija. Dobit ćeš onoliko koliko vrijedi vektor tvojih talenata, tvoje radne etike i, nešto malo, tvoje sreće. To su hrvatski profesionalci, bruseći svoje talente i svoju volju, osjetili u europskim klubovima. Osjetilo se to i na prošlom europskom turniru u Francuskoj. Prolaz k vrhu zaustavljen je ondje pukom portugalskom srećom. Ovoga puta također je bilo dosta sreće, sjetimo se samo tih teških utakmica s Danskom i Rusijom i izvođenja penala, ali i sreća dolazi onima koji je uporno traže, zar ne?

HRVATSKI TIM BIO JE NAJBOLJI TIM OVOGA PRVENSTVA.

I to iz mene ne govori navijač, već statistika. Po FIFA-inoj statistici “najbolji napadački tim bila je Hrvatska s 352 napada na turniru, a najbolji obrambeni tim opet je bila Hrvatska s 301 ‘čišćenjem’, ‘stopiranjem’ protivničkog napada ili obranama. Imali smo i dvojicu igrača koja su pretrčala najviše, Perišića sa 72 km i Modrića s kilometrom manje. Fascinantno, zar ne?

Ali imali smo i još nešto.

Johan Cruyff, nekada sjajni nizozemski reprezentativac, jedan od “očeva” totalnog nogometa, koji je preokrenuo stvari u Barceloni i doveo je u vrh svjetskog nogometa, kazao je svojevremeno:

“Na utakmici lopta dolazi na 22 igrača. Prosječno svaki igrač može zadržati loptu samo četiri minute i pet sekundi … Najpovoljnije je loptu ne držati duže od sedam sekundi, kako bi se poslala u pravom trenutku najbolje postavljenom igraču. Znači, svaki igrač ostaje na terenu preko 80 minuta bez lopte. A to čini više od osam desetina ukupnog vremena … Igrač najviše klase jest onaj koji je uvijek spreman primiti loptu i krenuti u napad. Brzina nije samo u trčanju i baratanju loptom. Brzina se sastoji i od donošenja odluke. To se čini u pokretu, kada se protivnik tome ne nada i ne može predvidjeti što će se dogoditi… “

Podsjeća li ovaj njegov citat na nečiju igru na turniru i na nekog igrača? Takva je bila igra hrvatskog tima i njenog stratega na terenu Luke Modrića. Bilo je ogromno zadovoljstvo gledati ga kako upošljava uvijek onog igrača koji je u najboljoj poziciji, koji je uglavnom sam i koji je upravo tom Lukinom loptom “osvojio” prostor u kojem nema nikoga i time izbacio one protivničke igrače koji su se koncentrirali na prostor u kojem je, do maloprije, ta lopta bila. Nije onda nimalo čudno što je Luka Modrić proglašen najboljim igračem turnira. On je danas, bez svake sumnje, i najkompletniji igrač svjetskog nogometa.

Ronaldo je sa svim svojim talentima i statusom zvijezde dobio jedan meč na ovom turniru, ali tim je “izgubio” ostale, Messi kao timski igrač nije pokazao ništa, Harryja Kanea nije se vidjelo na terenu u ključnoj utakmici, jedino mladi Mbappé obećava.

HRVATSKA JE, DAKLE, IGRALA Cruyffovo poimanje matematičkog, totalnog nogometa (iako ima onih koji će reći da je “totalni nogomet” ipak definicija i izmišljotina Tomislava Ivića, pokojnog trenera, među ostalima, i Ajaxa).

Za to je bilo potrebno jako puno snage. I fizičke i mentalne.

Svi hrvatski igrači, pored toga što vole svoju domovinu i posjeduju kolektivni duh koji se ne da pokoriti do zadnjeg zvižduka, pokazali su kakvi su profesionalci.

Pokazali su, mnogi su primijetili, nešto što naš mentalitet do sada nije imao: i kada rezultatski gubiš, pregrupiraš se, pleteš svoju mrežu i ideš na pobjedu.

Pokazali su i kako se mirnoćom i snagom volje dobivaju utakmice s jedanaestercima. Najtežu utakmicu prvenstva odigrali su protiv Rusa.

Nitko, ali nitko nije više bio motiviran od Rusa: domaćim terenom, publikom, velikim obećanim nagradama. Igrali su košarkaški presing 60, 70 minuta. To mi je u razgovoru koji smo vodili prije finala rekao i ruski izbornik Čerčesov.

I POBIJEDILI SU ZNANJE, ŽILAVOST, “resilience” hrvatskog tima, kako to nazvah na društvenim mrežama, a engleski mediji uzeše to kao reper. A onda su uništili i engleske “nade” i nade. Moj poznanik, sjajan poznavatelj nogometa i vodeći komentator u jednim njihovim novinama, u poluvremenu utakmice s Engleskom hrabrio je sve svoje poznanike da rezerviraju ionako skupe hotele u Moskvi i avionske karte za finale. Finala za Engleze, znamo, nije bilo. Ali ušli smo u tu finalnu utakmicu, s timom koji nije igrao bolje i nije igrao ljepše, umorni i pod teretom očekivanja. Te moskovske srpanjske večeri izgubili smo od odmornijeg i sretnijeg tima.

Godinama će se prepričavati slobodan udarac kojeg nije trebalo biti i penal koji nije trebalo suditi. Ali i to je nogomet. Englezi kažu “moving the ball forward”. Tako kako je Hrvatska igrala na ovom prvenstvu i u prvom poluvremenu finalnog meča, igrao je samo Brazil u drugom poluvremenu protiv Belgije. Bilo ih je zadovoljstvo gledati.

Dva najbolja tima ovog prvenstva, dva najbolja tima na svijetu, odigrala su sjajnu utakmicu. Totalni nogomet, svaka sekunda bila je uzbudljiva.

RUSKE NOVINE, U PREGLEDIMA NAKON VELIKOG FINALA, bile su pune hvale za Hrvatsku i njen tim. Sport Ekspress, njihov najtiražniji sportski dnevnik, preko cijele stranice objavio je tekst o samom finalu koji je bio uglavnom posvećen Hrvatskoj i doslovce su kazali da nijedan sudac ovoga svijeta ne bi smio dosuditi onaj slobodni udarac i onaj penal.

Rossijskaja gazeta već je pisala o Modriću i objavila fantastičan podatak – jer objašnjava koliki je zapravo hrvatski uspjeh na ovom prvenstvu – prema kojem su kladioničari na početku Prvenstva Modriću davali šanse 1 naprema 251 da će osvojiti Zlatnu loptu (znači, na jedan uloženi dolar ili euro dobili bi nevjerojatnih 251 ili bi imali prinos 2510 posto), a Christianu Ronaldu omjer je bio 1 naprema 1,2 (znači, prinos bi bio samo 20 baznih poena).

Opisuju i njegovu skromnost, svojevrsni žal i tugu na licu dok je sam na podiju primao Zlatnu loptu jer se nadao onom drugom, većem zlatu, za svoj tim i svoj narod.

Sjajni Luka, kakva filmska priča za koju se nadam da će postati inspiracija desecima i stotinama hrvatskih djevojčica i dječaka koji danas maštaju o uspjehu, i to ne samo u nogometu.

I tako se “džoker” i po nekima “outsider” Hrvatska vratila kao druga najbolja nacija svijeta u nogometu. Hrvatskim pesimistima, kojih je i te kako bilo, onih kojima je čaša uvijek poluprazna, kao i ljubomornima u regiji koji su navijali za Rusiju i Englesku, hrvatski dečki pokazali su kako se bori i kako se igra. Pogledajte samo taj niz: Francuska, Hrvatska, Belgija, Engleska. To je taj klub, ta četvorka najboljih.

Ispao je, valja još jednom napomenuti – u grupnoj fazi, dosadašnji svjetski prvak Njemačka, za koju su prije samog turnira gotovo svi tvrdili da će opet osvojiti titulu; zatim Argentina, Brazil, Urugvaj (posljednja dva tima igrala su, doduše, u nekim utakmicama sjajan nogomet), Španjolska, europski šampion Portugal, svi Skandinavci, a nekad veliki Talijani i Nizozemci nisu ni prošli kvalifikacije.

Navijačke simpatije su simpatije, a činjenice su činjenice.

Što nakon ovog uspjeha? Prije svega, konzistentnost u nečemu u čemu si među najboljima na svijetu! Nogomet u Hrvatskoj treba postati nacionalni industrijski program, po uzoru na mnogoljudnije i razvijenije zemlje koje su u tome uspjele prije nas. Ako uopće za to ima sluha u jednoj političkoj kasti koja, bojim se, još uvijek mentalno nije izišla iz jednog kolektivizma, a prijeti ući u drugi, sponzoriran briselskim grantovima.

TO ZNAČI SVAKE DVIJE GODINE U EUROPI, ili na svijetu, imati cilj biti među četiri najbolje nacije u nogometu.

Graditi stadione, nogometne akademije, forsirati “emigraciju” i dalje u najbolje klubove Europe, profesionalizirati sve, cijeli lanac upravljanja u nogometu, privatizirati sve klubove.

Stvoriti sustav u kojem neće biti mjesta kolektivizmu i u kojem će, ako je ikako moguće, carovati meritokracija. Nije li to recept za cijelo društvo, ne samo za nogomet?

U industriji nogometa prinosi su ogromni i nisu mjerljivi samo u novcu. U eri milijardi “pametnih” i “manje pametnih” TV elektroničkih platformi, a malo (dobrih) sadržaja za iste, nogomet je svjetska atrakcija broj 1, kao što su nekada bili hollywoodski filmovi, koji su Americi pored “hard”, omogućili i “soft power” u cijelom svijetu. Nogomet je zato danas politika par excellence. Uspjeh francuske reprezentacije, u kojoj je većina igrača porijeklom iz Afrike, Macron i Francuska nastojat će iskoristiti u politici koju je on u Africi već počeo agresivno promovirati (u više afričkih zemalja značajno bogatih mineralima francuski je službeni jezik), jer Afrika je kontinent sadašnjeg i budućeg sukoba interesa velikih sila, za početak Zapada i Kine, a onda, vrlo moguće, i kršćanstva i islama ako se bude inzistiralo na službenom Iranu ili neslužbenoj Saudijskoj Arabiji, kako su to konkurentne religije. Onda i Hrvatska svoj uspjeh u nogometu, svoju novoostvarenu vrijednost branda i s njome “soft power” (meku moć) koju sada “kockice” nose širom svijeta, treba promatrati u svjetlu geopolitike, prvo one regionalne a onda i na širem polju, te svojih ekonomskih interesa, zašto da ne? Prijedlog za razmišljanje.

Televizijski prijenos finala gledalo je nekoliko milijardi ljudi, polufinala nešto malo manje.

KOCKICE HRVATSKIH DRESOVA postale su prepoznatljivi brand, isto kao, recimo, Coca Cola ili Nike. To je moć nogometa! Zemlji koja živi od turizma (za razliku od ostalih socio-ekonomista, ne mislim da je oslanjanje SAMO na turizam kontraproduktivno jer turizam je u Hrvatskoj upravo ono što bi harvardski profesor strategije Michael Porter nazvao “dijamant industrijom” – kroz nju se prelamaju sve druge) uspjeh ovog tima donio je, vjerujte mi, milijarde dolara dodane vrijednosti i utvrdio “Croatian brand” za vijeke vjekova. Svaki građanin Hrvatske kroz distribuciju te dodane vrijednosti, to će osjetiti.