Konzervativna Srbija koja još uvijek nosi epitet ili brend ‘LOŠIH MOMAKA’ iz balkanskih ratova devedestih, u kojoj popovi vrlo konzervativne Srpske Pravoslavne Crkve vode ako ne glavnu, a ono vrlo važnu riječ, bira jednu mladu ženu, javno deklariranu lezbijku, za svoju moguću i buduću premijerku

Prošlog tjedna glavna vijest u regiji bila je najava Alekandra Vučića, “moćnog čovjeka iz Beograda” koji pokriva već neko vrijeme i funkcije premijera i predsjednika Srbije, aspirantice za članstvo u Europskoj uniji, da za madatara svoje vlade predlaže Anu Brnabić koja je žena, lezbijka i Hrvatica porijeklom s otoka Krka.

Vijest je otišla i preko granica regije pa su se europske i američke agencije i TV mreže zapitale – točno onako kako je to odgovaralo predlagaču – kako to da u konzervativnoj, patrijarhalnoj Srbiji na čelo vlade dolazi žena – lezbijka? Time je spolna orijentacija te dame postala ključna vijest. A vijest je, znamo iz svih užbenika novinarstva, bolja i jača, prodornija i komercijalnija, što je diskrepanca potvrđenih fakata u njoj veća (znate već onaj kliše: nije vijest da je čovjeka ujeo pas, već da je čovjek ujeo psa)…

To se upravo i zbilo: konzervativna Srbija koja još uvijek nosi epitet ili brend “loših momaka” iz balkanskih ratova devedestih, patrijarhalna sredina par excellance, kako u svom etosu tako i mnogo važnije u svom mitosu, u kojoj popovi vrlo konzervativne Srpske Pravoslavne Crkve vode ako ne glavnu, a ono vrlo važnu riječ (iako je i u toj Crkvi nedavno bilo homoseksualnih skandala), bira jednu mladu ženu, javno deklariranu lezbijku, za svoju moguću i buduću premijerku.

No što se zaista krije iza toga?

Već sam negdje ranije zapisao da se demokracija, taj najmanje loš oblik političke organizacije društva, kako ga je svojedobno opisao Winston Churchill, u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji isključivo shvaća kao biznis-projekt.

Od kada su, dakako pod velikim pritiskom i sudjelovanjem međunarodne zajednice, a prije svega SAD-a, završeni ratovi za “krv i tlo” otpočeti iz Beograda pod komandom nekadašnjih “šamana” sadašnjeg srbijanskog predsjednika, u tim biznis-političkim projektima nema ideologije, nema programa, nema čak ni morala koji bi svaka politika, bez obzira na makijavelizam kao modus operandi svake politike, morala imati. Nema čak ni jasno formiranih nacionalnih elita koje mogu promišljati gdje će se te zemlje naći za deset ili dvadeset godina. U kojem sustavu, u kojem društvu i s kim, s kakvom demografskom, ekonomskom i političkom supstancom?

Postoji, čini se, samo jedan cilj, a to je izborna pobjeda kojom se ostvaruje prevaga moći u društvu i pristup različitim putovima privremenog bogaćenja interesnih grupa koje tu moć steknu. Time se cijeli politički proces u ovim zemljama s deficitom demokratskog kapaciteta, pretvara u hibrid te iste demokracije, u politički korporativizam.

I dok se u sad već politički i ekonomski razvijenijim zemljama bivšeg jugoslavenskog komunizma, Sloveniji i Hrvatskoj, pod utjecajem i zahvaljujući geografskoj blizini zemlja Unije čiji su članovi, ostvaruje daljnja diverzifikacija, usitnjavanje i podjela biračkog tijela – kao rezultat usložavanja i “sitnijeg” profiliranja demokratskih htijenja stanovništva, pa se rađaju nove partije, nove koalicije i politički spektrum je itekako višebojan – izbore od Miloševića do danas u Srbiji dobiva “siguran glas”, ideja o obaveznom, strogo kontroliranom omasovljenju vlastita biračkog tijela te njegove “izborne volje” koja se uvijek ostvaruje na temelju obećane ponude političkog plijena, a mijenjaju se samo protagonisti tog procesa.

Prvo je to bio Miloševićev SPS koji je, doduše, imao ideološku potku u Memorandumu SANU, pa onda Đinđićeva i Tadićeva Demokratska stranka, a sada je to Vučićev SNS jer, naravno, u patrijarhalnoj, populisitičkoj, mačo i pravoslavnoj sredini uvijek je potreban “vođa” projekta, tako da se Srbija u posljednjih 30 godina, koliko je prošlo od one famozne Osme sjednice CK Saveza komunista Srbije, može promatrati kroz Miloševićev, Đinđićev, Tadićev i sada, evo, Vučićev period.

Napreduju li i u kojem od tih perioda institucije države i društva? Naravno, ne napreduju. Institucionalni okvir ostaje isti, upotrebljava se na korist onog vođe i one snage koji su trenutačno na vlasti, dok ne dođe do urušavanja iznutra, ponajviše trešnjom uslijed protoka vremena, dinamikom i dijalektikom ponekad “poguranom” izvana, a društvo time u konačnici ne dobiva kvalitetniju strukturu na kojoj se mogu graditi održivi razvoj i vlastita budućnost. Tako demokratska igra postaje ono što se u narodu zove “prelijevanje iz šupljeg u prazno”, a povijesna supstancija države i društva gubi se i nestaje.

U svemu tome nije nevažna podrška ili njeno uskraćivanje od onog Zapada koji je okončao nedavne balkanske ratove i koji je nakon toga obećao euroatlantske integracije te različite grantove i podršku razvoju demokracije na tim prostorima. Ali pored deklarativne podrške Zapada ovim režimima, taj isti “Zapad”, ne varajmo se, nema strategiju za ovaj dio balkanskog prostora jer ne razumije ta društva, baš kao što u sjajnom talijanskom filmu”Mediteranneo”, dobitniku Oscara, jedan engleski mornar ne može razumjeti talijanskog vojnika koji hoće sa sobom povesti magaricu s kojom se združio u izolaciji grčkog otoka. Zato Zapad kroz usta svojih predstavnika u tim zemljama, a sve na fonu one Bismarckove da se mora razgovarati s onima koji upravljaju zemljopisom, odnosno teritorijem, ulazi u “confirmation bias” (sklonost potvrdi, čovjek prihvaća samo ono što je spreman prihvatiti) i “desirability bias” (prihvatiti ono što se očekuje da će biti prihvaćeno od svih drugih pa se u tom smislu izvještava inflatorno o dobrom ponašanju, a prešućuje sve što je loše). Ne treba zaboraviti, kad smo već kod toga, da je upravo Slobodan Milošević do Daytonskog sporazuma, pa i kasnije, do kosovske krize, bio miljenik nekih zapadnih vlada i decision makera koji su mu dugo davali za pravo, misleći da je on racionalni bankar, a ne ono što se na kraju pokazalo tragičnim za njega i mnoge građane bivših država te, dakako, građane Srbije: mitoman i krvolok.

Potpisnik ovih redova više puta tijekom Daytonskog sporazuma razgovarao je s Richardom Holbrookom, arhitektom Daytonskog sporazuma i prvim savjetnikom tadašnjeg američkog predsjednika koji nije dao jednu jedinu kritičnu riječ na Miloševića, smatrajući ga “jokerom” svog i američkog uspjeha na toj konferenciji.

Upravo to, izgleda, Vučić dobro zna.

Nije ni čudo, obnašao je nekad kao mladi nacionalist vrlo važne funkcije u raspirivanju balkanskih ratova, a tijekom bombardiranja 1999. bio je i ministar informiranja u vladi Slobodana Miloševića. I sada je, siguran sam, u njegovu političkom stožeru više ljudi iz Miloševićevih “političkih štala”. Zato je nakon neuspjele intervencije njegovih obavještajaca u Makedoniji onomad, koja je ostala dosta prešućena iako se na slikama i snimcima iz makedonskog Sobranja jasno vide operativci srbijanske Sigurnosno informativne agencije, u operaciji spašavanja koruptivnog režima Nikole Gruevskog, a protivno deklariranim interesima EU-a i SAD-a, Vučić vrlo lukavo ponudio najbolji mogući “dokaz” da je on ipak predan idealima slobodnog i demokratskog društva kakvo, iako samo deklarativno, Zapad želi i na Balkanu.

Izbor žene, lezbijke i još Hrvatice porijeklom za njegova mandatara, trebao bi ponajprije zadovoljiti Zapad i udariti konačni čavao u perceptivni kovčeg nekadašnje Vučićeve biografije. U tom “ludilu”, kako su ga nazvali njegovi politički neprijatelji u Srbiji, očigledno je da ima sistema.

Izuuzetno je to lukavo smišljen potez. Upravo s atributima Ane Brnabić koji Vučiću koriste da se na perceptivnoj ravni on dodvori (opet) Zapadu, ona postaje i ponajbolji mandatar ili budući premijer u njegovim unutarnjopolitičkim ciljevima stvaranja jednog novog apsolutizma u Srbiji u kojem on neće biti više premijer ili “samo” predsjednik, nego “Gospodar Vučić”, kako je to možda, jednom ili više puta, zacrtala njegova unutarnja politička ambicija, dok je prolazio beogradskom ulicom koja nosi taj naziv.

Vučić zna da upravo kao žena, lezbijka i iz obitelji starosjedilaca s hrvatskog otoka Krka, Ana Brnabić nikada ne može stvoriti političku bazu koja bi ga ugrozila, upravo onako kako je on ugrozio i prije neki mjesec u mirovinu poslao svog ključnog političkog partnera Tomislava Nikolića s kojim je 2009. i stvorio partiju koja ih je dovela na vlast.

Još u ljeto 2009. u seriji intervjua za podgoričke Vijesti i beogradski Blic, izjavio sam kako je ovaj dvojac, na nagovor tadašnjeg Tadićeva koordinatora obavještajnih službi Srbije i njegova šefa ureda Rakića, odlučio odvojiti se od Šešelja te uz pomoć novca “duhanske mafije” koju je tada predvodio Stanko Cane Subotić, formirati svoju partiju, kojom će jednog dana preuzeti svu vlast u Srbiji. Još sam tada najavio da će tim novcem Subotić koji je tog trenutka bio na Interpolovoj tjeralici, što su je raspisali Tadićeva policija i tužilaštvo, kupiti svoju slobodu i brisanje iz kriminalnih evidencija u Srbiji onog trenutka kada taj dvojac dođe na vlast. Tako se i zbilo. Priču je prošlog tjedna ponovo aktualizirao beogradski politički tabloid Kurir, njemu odavno nenaklonjen, podsjećajući Vučića na to kako je i uz čiju pomoć došao na vlast.

U međuvremenu vrijedi podsjetiti na to kako me je zbog mog svjedočenja na suđenju ubojicama Ive Pukanića, osnivača i tadašnjeg vlasnika Nacionala kojem je ovo tisućiti broj, na kojem sam, upravo direktno na sudu u Zagrebu, optužio Subotića i duhansku mafiju za to sramno ubojstvo počinjeno u listopadu 2008., Subotić tužio pred visokim sudom u Londonu za izjave na tom svjedočenju, izjave koje su prenijeli skoro svi regionalni, a Boga mi i pokoji značajni svjetski medij.

Subotićevi odvjetnici, ponukani uspjesima takozvanog “libel” turizma koji je, do mog suđenja, omogućavao ljudima sa svih strana svijeta da tuže i uglavnom dobiju višemilijunske iznose u britanskim funtama za klevetu te time operu svoje biografije, očekivali su siguran uspjeh. Suđenje je trajalo više od tri godine. Za to je vrijeme Subotić otkupio jedan opskurni beogradski info portal e-novine, na kojima je bjesomučno, prevodeći te tekstove na engleski i francuski jezik, u feljtoniziranoj seriji tekstova, iz dana u dan blatio upravo mene, izmišljajući razne fantazmogorične priče, uglavnom iz pera Vladimira Bebe Popovića, samozvanog medijskog eksperta koji je trebao biti Subotićevim svjedokom na londonskom sudu, ali nikad se tamo nije pojavio.

Subotićeve i Popovićeve e-novine bile su preteča onoga što je kasnije predsjednik Amerike Donald Trump nazvao “fake news”. E-novine su nedavno, pod teretom dugova i optužbi drugih ljudi, ugašene.

Subotić je izgubio tu tužbu. Londonski Financial Times i druge novine britanske prijestolnice nazvale su tu presudu londonskog visokog suda “prekretnicom” u “klevetničkom” turizmu i britanskom zakonodavstvu. Citiram: “Ova presuda će ‘ukinuti’ London kao mjesto koje razni svjetski kriminalci i probisvijeti koriste kako bi oprali svoje biografije te će pomoći donošenju novog pravnog akta (2013 Defamation Act) i uskladiti britansko zakonodavstvo s američkim, koje je već zabranilo izvršenje engleskih presuda po tužbama za klevetu u svojoj jursidikciji”. Kada je trebalo platiti troškove suđenja koji su nakon tri godine došli do iznosa od 400.000 britanskih funti, Subotić se, dakako, izgubio. Britanski sud tako je 2014. donio novu presudu kojom se Subotića obavezuje da taj dug plati, a ako to ne učini dobrovoljno, pod prijetnjom pljednidbe imovine koju on ima u Francuskoj i Švicarskoj, to će u ime britanskog suda učiniti francuski i švicarski sudovi. Nakon tri godine, prošlog tjedna na račune mojih odvjetnika sjelo je 600.000 švicarskih franaka jer su iznosu pridodane i kamate te je to, siguran sam, naljutilo Subotića koji sada uživa ugled jednog od boljih Vučićevih prijatelja u Srbiji.

Svega nekoliko dana kasnije u jednim novinama kojima je vlasnik, kažu moji beogradski izvori, Goran Veselinović, Vučićev kum, objavljen je intervju s notornim kriminalcem, osuđenim ubojicom Sretenom Jocićem koji se odaziva na kodno ime iz podzemlja Joca Amsterdam.

U tom intervjuu mene optužuje za više ubojstava počinjenih u Beogradu i Srbiji devedestih godina, za navođenje NATO-ovih aviona u bombardiranju Srbije 1999. koje sam, po Jocićevoj priči, upravo ja – to zna eksluzivno Jocić – dogovorio na londonskoj konferenciji s Robinom Cookom, tadašnjim britanskim ministrom vanjskih poslova, i Madeline Albright, šeficom američkog State Departmenta. Još mi Jocić pridodaje atribute da sam glavni “krivac” što je Crna Gora nedavno postala članicom NATO-a jer sam, po njegovim riječima, izmislio cijelu duhansku aferu kako bih namoćnijeg Crnogorca Mila Đukanovića natjerao u tu alijansu. Svakako mislim da nakon više od 25 godina života u više značajnih svjetskih prijestolnica, na vrlo važnim funkcijama kratko u diplomaciji, a puno više u investicijskom bankarstvu, imam pozamašnu biografiju, ali vjerojatno pravi pisac ovog Jocićeva intervjua, inače voditelj emisije “Ćirilica” na jednoj beogradskoj televiziji i jedan od Vučićevih medijskih savjetnika Milomir Marić, pokazao je da ima jaču maštu i od Le Carrea, Baldaccia ili Grishama.

I sve bi to bila još jedna novinska priča da se upravo Joci Amsterdamu nije sudilo kao jednom od organizatora ubojstva pokojnog Pukanića, pa je pravomoćno oslobođen za to pred beogradskim, “Vučićevim” sudovima, a da mu upravo u hrvatskom zatvoru za to djelo, kao suorganizator i mastermind, ne služi 30 godišnju kaznu njegov kum Slobodan Đurović. To već baca drugu dimenziju na taj intervju i nadam se da će se, a i ja ću se potruditi, tim intervjuom pozabaviti i nadležna tijela Republike Hrvatske i Velike Britanije, zemalja čija državljanstva imam i u kojima živim i radim. Pogotovo što u istom intervjuu Joca Amsterdam najavljuje kako će “po matrici” ubojstva Pukanića biti izvršeno i ubojstvo Aleksandra Rodića, vlasnika beogradskog tabloida Kurir koji je odnedavno u otvorenom ratu s Vučićem.

Vučić dobro zna kako je vlasnik i urednik tadašnjeg srpskog Dnevnog telegrafa Slavko Ćuruvija mučki ubijen u jednom beogradskom haustoru 1999., u vrijeme kada je Vučić bio, ništa manje nego ministar informacija i novinstva u tadašnjoj Miloševićevoj vladi. Poznate su mu, dakako, i metode, baš kao i učenici Miloševićeve, kako to nazva u knjizi “Elita gora od rulje” pokojni Mirko Kovač, “škole za leševe” koji su, citiram Kovača, “harali drumovima i gradovima, tako da se obistinilo ono što je jednom rekla kći zlog para: “Sad imamo svoje ljude, možemo smaknuti koga hoćemo”, kraj citata.

Aleksandar Vučić, bolje nego itko drugi, trebao bi znati iz škole svog životnog iskustva da se ne može zadugo vladati uz pomoć dviju televizija ograničenog dometa, dvaju tabloida, marketinških poteza bez supstancije i ljudi koji su za oslobađajuću presudu spremni naručiti ili izvršiti ubojstvo nedužnih ljudi koji su se usprotivili apsolutizmu. Jer dok se u Crnoj Gori “gospodaru” ne smije ništa prigovoriti, to kultura male sredine i njeni maniri ne dozvoljavaju, u višemilijunskoj i “razuđenoj” Srbiji negdje duboko, prije ili kasnije, započne neki podzemni huk protiv gospodara, zvali se oni Obrenovići, Karađorđevići ili Miloševići, koji se širi. Srbijanci, upoznao sam ih dobro, nikad nisu zadovoljni poretkom stvari, uvijek “glasaju za vlast”, ali kad je izaberu, samo dan nakon toga počinju protiv nje “hukati” – dok taj huk ne postane nekakav zao vjetar, nekakva jaka dunavska košava koju su osjetili i Milošević i Đinđić, zatim i Tadić. Neminovno je to da će ga, pogotovo ako ne bude gradio institucije države na uštrb sada svoje već apsolutističke vlasti, osjetiti i Vučić. Samo se time može objasniti dijalektika unutarnje promjene kroz istu paradigmu, što je najbolje opisala u svojoj pjesmi Desanka Maksimović: “Srbija je velika tajna; ne zna dan šta noć kuva, niti noć šta zora rađa, ne zna grm šta susedni grm sanja, niti ptica šta se događa između granja.” Tada mu ni Ana Brnabić, njegov sadašnji džoker iz rukava, neće biti od pomoći.