Hrvatska, premda najistaknutija članica EU i NATO na Balkanu, nema aktivnu politiku u regiji – jer da ima, hrvatska manjina imala bi jedan mandat u crnogorskom Parlamentu – to je jedna od pouka jučerašnjih izbora. A jedan mandat promijenio bi cijelu sliku.

A slika je takva da u Crnoj Gori, poslije jučerašnjih parlamentarnih izbora, ništa više neće biti isto.

Tekma je tek počela, karte se miješaju i moraju se promiješati. Nepoznanica je još puno: miješanje karata može voditi kaosu, a može i novoj realnosti i stabilnosti.

Mi ne znamo je li oporbeni blok, dvije partije koje kontroliraju 37-38 mandata – 41 mandat je većina u Crnogorskoj Skupštini- kompaktan.

Jedna je očigledno je pod “upravom” Srpske pravoslavne crkve i službenog Beograda, ali druga, partija pod imenom “Mir je naša nacija”, možda i nije.

Dalje, vrlo inteligentan i srčan, obrazovan Albanac iz Ulcinja, Dritan Abazović, vodi deklarativno procrnogorsku, ali, prije svega, “antimilovsku” partiju “Crno na bijelo”, koja ima 4 mandata i ključni je jezičac na vagi.

On traži stručnu Vladu, a veliko je pitanje hoće li puleni Beograda i popovi to prihvatiti.

I ima li Crna Gora neovisnih i sposobnih eksperata?

Crna je Gora uvijek bila siromašna obrazovanim kadrovima, tko god je nešto znao i naučio desetljećima je odlazio iz nje. Negativna selekcija u samoj zemlji učinila je svoje.

Je li tehnički moguće da ta partija “Crno na bijelo” koalira s Milovim DPS-om?

Jest.

Ali, tražit će istrage koje vode u samo srce, u tom slučaju, njegovog koalicijskog partnera.

Ne vjerujem da će Đukanović to dopustiti. Radije će “pasti” zato što je “Crnogorac”, nego zato što je na čelu ogromne koruptivne hobotnice.

Zasad se čini da je Đukanović pao, i to na rijetkom pravom razlogu koji je imao u svojoj politici – pored osamostaljivanja Crne Gore i članstva u NATO paktu – ali ne i na onome na čemu je odavno trebao pasti.

Stvorio je, naime, najokrumpiraniji sustav upravljanja državom nevidjen do sada od La Manchea do stepa Srednje Azije.

Osim toga, Djukanovic je najlukaviji čovjek koga sam ikada sreo. Siguran sam da će upotrijebiti sve mehanizme da ipak o(p)stane na vlasti.

Provlačio se godinama kroz iglene uši. Sreća je u politici, u svakom uspjehu, u stvari, vrlo materijalna stvar.

Izgleda da ga je sreća, ovog puta, napustila. Kako, inače, tumačiti da je on “mag sigurnog glasa”, izgubio izbore za 3,000 glasova?

Tu je “formulu” inače prodao svom učeniku Vučiću koga su upravo on i Cane Subotić, svojevremeno doveli na vlast u Srbiji, a ovaj se, kako vidimo, sada, žestoko okrenuo protiv svog učitelja.

Za Đukanovića, igra je tek počela.

Za sada, jedini pravi pobjednik izbora, je jedan pop izvučen negdje iz Srednjeg Vijeka, nekog pravoslavnog “Imena ruže”, ako se još netko sjeća tog romana Umberta Eca i filma radjenom po njemu.

Amfilohije.

Njegovo crkveno ime je inače, na starogrčkom, “onaj koji čeka u busiji, zasjedi”. Vješto je propagandistički prodao, ušima koje su to htjele čuti, kako Milo “otima svetinje”. (Svi su ti “sveci”, inače, crnogorski sveci. Srpska Pravoslavna Crkva u Crnoj Gori postoji od 1920 godine, uvedena je dekretom kralja Aleksandra. )

Zakon kojim je Crna Gora, kao država, htjela u svoje vlasništvo da vrati svoju nacionalnu baštinu, jer se iz tih crkava i manastira stvarala i vodila crnogorska država stoljećima, neće biti primijenjen.

I zato, ako se zasad čini da je Đukanović pao, pao je na rijetkom pravom razlogu koji je imao, ali ne i na onome na čemu je odavno trebao pasti – na korupciji.