„Stani, more, moj dragane, svrati barem jedan čas, osvrni se, osmehni se, da ti čujem mili glas.

Godine su proletele, hej živote, hej mladosti, šta će s nama sutra biti, oj ljubavi, oj radosti.

Mene zove moj javore, stare trube vojni poj, ja odlazim da se borim i da branim narod svoj“

Dušan Kovačević

Hrvatska se u posljednjih pola godine pretvorila u ozbiljnu vojnu silu. Stigoše nam Rafalei, obvezni vojni rok tek što nije, od sudjelovanja u raznoraznim vojnim misijama ne znamo kamo bismo prije. Vojska, rat, oružje i obrana ključna su pitanja nacionalnog bivstvovanja. Tema svih tema. Čini se da nam ekonomija cvate, sva smo društvena pitanja valjda riješili, socijalnih slučajeva više nema. Cveta cveće u naše preduzeće. Eto nas, junački smo stisnuli pesnice, jurimo na vojnu obuku, guramo se u prve NATO-redove. Hrvatsku obuzima vojskoljublje. Motiv društvene zbilje je ratovanje. Militarizacija svuda oko nas.

Militarizam je druga faza „državotvorstva“. Nastavak „domoljublja“ drugim sredstvima. Militarizacija traje, to je proces. Prethodne vrijednosti nestaju. Potiču se nova uvjerenja. Sila postaje mjerilo. „Čvarci“ na ramenu mamac su za žene. Narod se veseli većim porezima. Svi se zaklinju da će doprinos domovini oduševljeno dati i u krvi. Rado ide i Hrvat u vojnike. Ne samo Srbin.

Tu smo. Bez ozbiljne vojske, ali s dobro opremljenom „kravat pukovnijom“ gradimo ratoborne namjere. I one grade nas. Ratoborne namjere za siromašne. Nakon godina blamaže s nabavom zrakoplova, imamo Rafale koji nam ne trebaju. Niti znamo što ćemo s njima. Ophodni brodovi kasne, ne zna se čiji su i kad će biti isporučeni. Za druge brodove, muzejske vrijednosti, nema opreme, motora, raketa. Ali vojna obuka je tema, dvojica u Wiesbadenu politička prekretnica, pa pozicija i opozicija ne čase časa u ovom „važnom“ prepucavanju.

Krenimo od vojnog roka. Pojma nemamo gdje će i tko ročnike vojno osposobljavati. I u čemu? Neki kažu da mladi nisu ni za što, dugo spavaju, lijeni su i debeli, ne usisavaju, slabo uče i po noći igraju igrice. Pa eto, neka ih vojska na vojnom roku odgaja. Ono što nisu uspjeli roditelji i škola, sada će kamuflažni preodgojitelji. Vojni rok neki očito doživljavaju kao predbračni tečaj koji će od musavog pubertetlije napraviti poželjnog ženika. Na račun državnog proračuna.

A kad vojska mlađariju nauči kako da se brije, mijenja gaće, glanca čizme, da se ne plaše injekcije i ne padaju u nesvijest od krvi, što onda? Od koga će nas naši dvomjesečni regruti braniti? Ako napadnu Rusi? Ili možda Amerikanci? Hoće li biti manevara crvenih i plavih? Tko će biti Mamula, a tko Ljubičić? Hoće li naši dvomjesečni specijalci vratiti Hrvatskoj INA-u? Osloboditi Fortenovu? Izgraditi Bratstvo? I Jedinstvo? Na tvornice mislim. Možda će naši „politički janjičari“ graditi ceste, škole? Ili bi bilo pametnije iskoristiti ih za kladionice i bircuze? Je l’ da se spremaju na Trst? Ili će pustiti brkove pa, kao onomad Slaven Letica put Trdinova vrha, pardon, Svete Gere, osvajati radio-relejni centar? Možda će u dva mjeseca izučiti tehniku Boška i Sirogojna pa nam vratiti more oko Prevlake.

Demografija i budućnost ove države neizmjerno će biti izvjesnije kada mladići počnu proučavati vojne karte specijalke, diviti se haubicama, lijepiti postere hrvatskog samokresa, snivati epolete i medalje za hrabrost. Ima li ljepše boje od kamuflažne zelene? Nije li od odlaska u kino ili kazalište zanimljivije obilaziti kote? Nije li neizmjerno državotvornije smišljati nadimke za omiljeno borno vozilo umjesto imena kućnog ljubimca? Bović, patrijica, udovičar…

Bojim se kako ćemo ipak osvijestiti da i vojni rok i naša globalno moćna vojna sila, ona koja je neophodna i u Ukrajini i u Wiesbadenu, nisu ništa manje od velike prevare. Samo što bi sada bojadisaona iz tunela na A1 trebala otići u Knin, Sinj i „alo Požegu“… Nabavljat ćemo krevete na kat, debele vojničke deke, kamuflažne čakšire, NATO model. I, naravno, čučavce. Da doživljaj ratovanja bude još bolji. Pajdo će liferovat buđav lebac za doručak, Podravka proizvoditi SMB Čokolino. Najslasniji tetovac serviran u manjirkama proizvedenim u Kini, othranit će naše najbolje. A onda pravac Ukrajina. Via Wiesbaden. Ili ne.

Naravno, san o našoj velikoj važnosti za misiju NATO-a i pomoć Ukrajini prestaje rano izjutra kada nas probudi prostata. Pa vidimo da od te sile i vojne važnosti nema ništa. Samo politička nadmudrivanja i podmetanja. Nikakva korist za građane od takvih saborskih rasprava i medijskih obračuna. Ili koristi ima – samo ne za društvo.

Naša se ikonografija militarizma gradi na mitologiziranoj vojnoj povijesti i „nacionaliziranoj“ kulturi. U tu su svrhu naše svakodnevne komemoracije i ceremonije, sa sve zastavama i nezaobilaznim ZDS-om. Nacionalni martirologij svakoga jutra obljetnički kreće u „TV kalendaru“. I nezaustavljivo napreduje. Svakoga dana u svakom pogledu. Tako se gradi novi moral. Zato i nismo socijalno i terapeutski integrirali branitelje tijekom devedesetih, jer nam trebaju da ih zauvijek politički eksploatiramo kao pasdarane, čuvare sjećanja, politički svojatajući njihova herojstva u Domovinskom ratu.

I nacionalna homogenizacija služi istoj svrsi. Svi kao jedan. Državotvorno jednoumlje (ili maloumlje, kako kome drago), poziv na stegu i okončanje „nereda“ u društvu. Nema drugog i drugačijeg mišljenja. Samo „zajedništvo“ kako je to ponavljala bivša predsjednica – zajedništvo na platformi institucionaliziranog službenog patriotizma. Treba nam discipline da riješimo kaos demokracije. Ili da se riješimo demokracije uopće. Da birokratske eufemizme zamijeni salutiranje.

Tu proces militarizacije u nas staje. Za drugo nemamo, da oprostite, para. Pa, eto, ne možemo baš uspješno dovršiti proces u kojem bi društvo potpalo pod kontrolu vojske ili radosno prihvatilo dobrobit vojne stege, da s veseljem demokraciju trampimo za praktičnost discipline prijekog suda. Da nismo varali na EU-ovim poticajima u poljoprivredi i vjetroelektranama, možda bi i bilo para za tenkiće i brodiće. No, kad bolje razmislim, možda su mi od vojničke čizme ipak draže prevara i korupcija. I demokracija.

Hrvatska nije niti će ikada biti vojna sila. Rekoh, para nemamo za to planinarenje. A ni potrebe. Pa će naš militarizam ostati ceremonijalni. I politički, „saborski“. On služi za izbore, ne za rat. Za unutarnje prilike, ne prema van. Cilj tog našeg glumljenog pseudo-militarizma nije potaknuti vojnu proizvodnju, već održati „industriju“ branitelja, dragovoljaca i domoljuba. Jer tako se dobivaju političke borbe. Ne ratovi. Samo, ta igra riječima, militarizam za unutra ili prema van, mnogo je opasnija no što zvuči. Jest da nećemo nikome prijetiti i nikoga napasti, ali to ne znači da žrtava biti neće. Već ih i ima. Unutra. Žrtva je sloboda, istina i mišljenje. Dakle, demokracija. Zašto?

Prvo, jer alimentacija našeg nacionalnog mita, militarizma za domaću upotrebu, počiva, naravno, na laži. Ne jednoj. I ta je laž „državotvorno“ prijeteća. Pa i oni koji je vide, slabo imaju volju protestirati. Šute. A to u demokraciji i nije baš najsnažniji izraz slobode. Drugo, naš novootkriveni politički militarizam perpetuira ono isto što nas ukopava već godinama – sredstvo je retradicionalizacije društva, one koja ubrzano vodi njegovoj retardaciji. A i to šalje prilično jasne poruke skupinama koje za takve društvene procese ne pokazuju dovoljan interes. I ljubavni ushit.

Konačno, ta naša virtualna vojna sila, militarizam za siromašne, samo je duda varalica da se ne bavimo ozbiljnim problemima ovog društva i države. Ako ne možemo riješiti važne probleme, ne znači da ne znamo kreirati političku kontroverzu i svađu oko besmislice. Zato su te naše teme vojnog roka, misija u Wiesbadenu i Ukrajini, samo Jututunska juhahaha kako ju je nazvao Jovan Jovanović Zmaj: „Srećni su ti Jututunci, srećan li je Balakaha, kad ih tako razveseli prazna rečca: Juhahaha!“

A ako ćemo baš inzistirati da pomažemo narodima u ratovima, možemo se sjetiti i one Švejkove: „Nikamo nećete trčati, gospođo Müller, jer trebate znati da sam ja, baš zbog tih mojih nogu, odličan kanonenfutter, a u ovo vrijeme, kad se Austrija drma iz temelja, svaki bogalj treba biti na svom mjestu. A sada samo mirno dalje kuhajte kavu!“ To je taj naš militarizam – onaj ekonomskog bogalja i političkog glinenog goluba.