Ništa nije jednostavnije od toga da dosadašnja oporba sastavi privremenu vladu za pripremu Treće Republike. Sve što treba dogovoriti jest program koji navodi nedostatke političkih, pravosudnih i upravnih institucija te pravce i postupke njihova otklanjanja. Postupci uključuju da privremena vlada, uz najveću moguću suradnju oporbe, odnosno, HDZ-a i slično, provede javnu i saborsku raspravu o pravcima i podrobnim prijedlozima te donese ili promijeni određene zakonske i ustavne odredbe, u Saboru ili referendumom. Sve to unutar idućih devet do 18 mjeseci. Sve zato da nakon toga budu raspisani novi izbori, čija će glavna tema biti privredni razvoj. Jedina je zadaća Zorana Milanovića u tome da kao PR dade mandat za sastav vlade Peđi Grbinu.

Promašaji

Samo prividno, nešto od toga je dosadašnja oporba već najavila. Nije za to da sastavi privremenu vladu za prijelaz (zvao se cilj Treća Republika ili drugačije). Nego je za to da Kurto zajaše gdje (još) jaše Murto. Upravo to bila bi smjena glavnog državnog odvjetnika. Uz to što bi u dogledno vrijeme bila protuzakonita (što bi oporba da vodi računa o pravu morala znati i bez odvjetnika Nobila, Nacional 16. 4. 2024). Predsjednica Možemo! u jednome je od govora kazala da u izboru sudaca Ustavnog suda nije važna procedura nego da budu izabrani pravi ljudi. To je priziv autoritarnosti koja vodi u totalitarizam, a ne demokracije. Predsjednica Stranke s imenom i prezimenom (kao odvjetnica i nekadašnja predsjednica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, na prvi pogled kandidatkinja oporbe za ministricu pravosuđa), komentirajući reakciju Ustavnog suda na Milanovićevu najavu kao PR da će sudjelovati u izborima za Sabor, spominjala je „naše“ i „njihove“ ustavne suce. Za to da treba ukinuti lex AP, koji onemogućava javnosti da zna o istraživanju korupcije, ne treba oporba. Protiv lex AP je i Vrhovni sud, pa bi mogao biti i Ustavni.

Propusti dosadašnje (i ako tako nastavi dugoročne) oporbe nisu previdi ni omakle izjave, nego posljedica temeljitih promašaja samozvane ljevice. SDP nije socijalistička, a Možemo! nije ni lijeva niti liberalna stranka, kakvima se izdaju.

Socijalizam

Prva zadaća socijalizma je razvoj proizvodnih snaga. Kad su se sastajali generalni sekretari KPSS-a i SKJ, prvo bi Hruščov (kasnije Brežnjev), a potom Tito, nabrojili uspjehe u privrednom razvoju svoje zemlje. Tu zadaću još uvijek ispunjava KP NR Kine. Prihvatila je kapitalizam, no privatno poduzetništvo, kao i javno, partijski je usmjeravano i nadzirano – ali tako i svaki stanovnik. Kineska ekonomija, čija je svrha proizvodnja roba i usluga, ima višestruko više stope rasta od zapadnih liberalnih kapitalističkih ekonomija. U potonjima je svrha proizvodnja novca i drugih vrijednosnica koje pokreću ekonomiju, poput opijata. Zapadnom kapitalu domaća radna snaga je skupa pa se seli izvan Zapada, gdje je jeftina, i koliko mu treba, privlači je na Zapad. Od tuda iduće tri zadaće socijalističke demokracije: obuzdavanje liberalnoga financijskog kapitalizma radi povećanja proizvodnosti; smanjenje socijalnih nejednakosti među građanima snaženjem stanovništva i socijalne države; uspostava vladavine zakona i liberalne demokracije.

Hrvatska „ljevica“ ne ispunjava prvu zadaću, jer nema ni program privrednog razvoja. Obuzdavanje kapitalizma moguće je samo internacionalnom organiziranošću socijalističkih demokrata. Za to trebaju prvo nešto znati o političkoj ekonomiji, koja je svjetska, a ne nacionalna. Koliko su SDP i drugi samozvani ljevičari hrvatski daleko od takvog znanja, pokazuje nestanak, šutke, političke ekonomije iz nastave hrvatskih ekonomskih studija te gašenje hrvatskog izdanja „Le Monde diplomatique“, koji analizira svjetsku ekonomiju i politiku.

Ljudi

Kina je još prije dvadesetak godina prestala prisiljavati bračne parove da imaju najviše jedno dijete. Od 2016. vodi pronatalitetnu politiku (za sada neuspješnu). Hrvatska „ljevica“ takvu politiku drži desnom. Lijevom drži brigu za ranjive skupine i manjine. Kritiku tako jednostrane brige proglašava, nimalo liberalno, govorom mržnje. Posljedica je nestanak same mogućnosti socijalnog osiguranja. Može postojati ako većina plodnih odraslih ljudi jest u braku i ima po 2,2-2,4 djece. U Hrvatskoj već dugo nema pa tako 1,5 milijuna zaposlenih plaća mirovine i zdravstvo za 1,25 milijuna umirovljenika (i sve manji broj mladih). Tako se ostvaruje samoispunjavajuće proroštvo neoliberala da zbog depopulacije socijalno osiguranje više nije moguće te ga treba zamijeniti privatnim. Počelo se ostvarivati likvidacijom socijalističkog predsjednika i potom socijalnog osiguranja u Čileu 1973. U današnjoj Europi i Hrvatskoj szv. ljevica odbijanjem i čak osudama brige za repopulaciju, htjela to ili ne, pogoduje privatnom osiguranju, to jest financijskom kapitalu. Koji bi bio glup da financijski ne podupire szv. ljevicu.

Institucije

Čak ako szv. ljevica i njezina oporba u hrvatskoj oporbi ostanu ukopane u svoje navodno svjetonazorske rovove, jedina je moguća zajednička svrha njihova zajedničkog prozivanja korupcije uklanjanje nedostataka političkih i upravnih institucija koje korupciju olakšavaju. Evo nekih očitih: izbori (usklađivanje popisa stanovnika, prebivališta i birača; istovjetnost granica županija, ili dviju manjih susjednih, i izbornih okruga); smanjenje broja općina (uvjetovanje postojanja općine time da sama financira svoje djelatnosti propisane zakonom); preustroj DORH-a (razdvajanje u Javno tužiteljstvo i Javno pravobraniteljstvo i njihovo osamostaljenje od Vlade, npr. kao u Nacional 24. 2. 2024); osamostaljenje Glavnoga državnog inspektorata i regulatornih agencija (HANFA, tržišno natjecanje itd.) od Vlade; financiranje sudova, javnog tužiteljstva i pravobraniteljstva, Ustavnog suda, Hrvatske narodne banke, Državne revizije i sl. višegodišnjim proračunom snage organskog zakona; samostalnost uprave, naročito one koja treba provoditi nadzor nad zakonitošću po zahtjevima i izvršnih i pravosudnih vlasti (policija, porezna inspekcija, proračunska inspekcija); javnost uprave i pravosuđa (postupka izbora i odgovornosti pravosudnih dužnosnika, državnih službenika i namještenika; sudskih odluka; upravnih odluka kojima se dodjeljuju ili priznaju određena javna prava i dobra, npr. zemljišta, potpore, koncesije, građevinske dozvole, uređenje katastarskih i zemljišnih knjiga, usjevi i urodi); Nadzor Hrvatskog sabora i Državne revizije nad HNB-om; sustavni nadzor državnih vlasti nad bankama, osiguranjima i burzama; sloboda znanosti i visokog obrazovanja (snaženje autonomije i odgovornosti sveučilišta, sloboda i stalnost zaposlenja sveučilišnih nastavnika); pretvaranje HRT-a u javni servis; sloboda medija; primjereni status novinara, osobito slobodnih.