„I’m breakin’ rocks in the hot sun

I fought the law and the law won

I fought the law and the law won

I needed money ’cause I had none

I fought the law and the law won

I fought the law and the law won“

---

„Razbijam kamenje na vrelom suncu

Zaratio sam protiv zakona i zakon je pobijedio

Zaratio sam protiv zakona i zakon je pobijedio

Trebao mi je novac jer ga nisam imao

Zaratio sam protiv zakona i zakon je pobijedio

Zaratio sam protiv zakona i zakon je pobijedio“

Sonny Curtis

Volim svoj posao. Rad sa studentima osvježava. Ponekad i pomlađuje. Generacije se izmjenjuju, svaka je drugačija. Neke bivše studente vidim na televiziji kao ugledne pravnike, slušam o njihovim odvjetničkim uspjesima. S nekima ponekad razgovaram o sudskoj praksi ili problemima u primjeni zakona. Neki su i u politici. Ne znam što bih s jednakim veseljem u životu radio. Jer studenti su pristojni mladi ljudi. S njima je ugodno raditi. Oni čak i kada ne polože ispit, kada nezadovoljni sobom ili ljuti na ispitivača (mene) izlaze iz kabineta, ponekad i malo snažnije zalupivši vratima, predstavljaju ono najbolje što budućnost našeg društva traži. Svake akademske godine upoznajem ljude koji sjajno razmišljaju, skrenu pažnju na pojedinost koju sam zanemario ili previdio. Kasnije, bivše studente, sad uvažene i stručne, na savjetovanjima i seminarima čujem kako upozoravaju kako pravna rješenja u stvarnosti malo znače. Ili i opominju na probleme u praksi.

Na katedri imam sjajne kolege, ljude s kojima se jednostavno dogovoriti i opušteno je razgovarati. Čak i o najzahtjevnijim stručnim pitanjima, pa i onima o kojima imamo posve suprotstavljen stručni stav. Među kolegama s fakulteta imam drage prijatelje, a njihovi uspjesi, knjige, radovi, nagrade, potiču i motiviraju. Često se spomenem starijih kolega – Potočnjaka, Dike, Ivaniševića, Dujšina, Nikića, akademika Barbića, Paraća, Krega – ljudskih i stručnih veličina koje su generacijama bile nastavnici i uzor. Teško mi je i zamisliti da se bavim drugom strukom, a ne pravničkom ili da radim drugi posao, a ne sveučilišnog nastavnika. Nije to stoga što je posao u javnoj službi miran i lak. Ili samo zato što ne postoji drugo radno mjesto na kojem redovito i uredno možete kasniti, čak s pozivom na sjajnu ispriku akademskom četvrti.

Dosta je samohvale, dovoljno sam nahvalio struku, pravnu, i poslodavca, Fakultet, Sveučilište. Jer stvar je ozbiljna. Mnogi o pravu, pravosuđu, pravnoj struci govore grubo. I loše. Pravnike se proziva. Kada govore o njima, ljudima se omaknu i psovke. Pravda zvuči otrcano kada shvatite koliko ljudi u nju malo vjeruju. I mi nastavnici prava često se suočavamo s pitanjem za što i kako obrazujemo. Ima li mjesta kritici koju čujemo? Je li nam sudstvo toliko loše, odvjetnici pohlepni za novcem i čašću? Djeluju li pravnici u ministarstvima „namjerno“ kada pišu loše propise? Ili kada griješe dok rješavaju predmete? Jesu li pravnici, naprosto, loši i nepraktični? Konačno, obavljam li i ja svoj posao ispravno?

Propitivanje pravnika i struke nije od jučer. Davno je Ferdinand, suprug energičnije Izabele Kastiljske, kada je kolonizirao Novi svijet, zaključio kako je bolje tamo ne slati pravnike. Smatrao je, naime, da oni svoje znanje vuku iz vlastite ćudi, tvoritelji su svađa i podjela. Tako barem piše Michel de Montaigne. Čak je i Platon smatrao da su pravnici i liječnici zlo, loše institucije u državi.

Prošloga tjedna predavao sam na savjetovanjima u Primoštenu i Sarajevu. Tema: radni odnosi u obrazovanju. Time se bavim dvadesetak godina. A i nakon toliko godina zakona, njihovih izmjena i dopuna, pravilnika i kolektivnih ugovora, mišljenja i tumačenja, stvari ne stoje dobro. Pitanja je mnogo. Previše. Ravnatelji se muče sa zapošljavanjem i otkazivanjem, tajnike bune evidencije i obrasci, računovođe ne znaju kako isplatiti razne naknade. Sindikalni povjerenici smatraju da se radnike zakida. Radnici osjećaju nepravdu. Tako stvari stoje, nešto jest trulo u državi… pravnoj.

Da, zakoni nisu jasni. Kasnije izmjene nejasnoće ne popravljaju, ne olakšavaju primjenu. Pravni instituti postaju sve složeniji, praksa neočekivanija. Tko samo smišlja sve to europsko pravo? Pitanja bujaju, ljudi su nezadovoljni i nesigurni. Kako će umirovljenik, radnik, obrtnik iščitati neki zakon ili razumjeti obrazloženje neke odluke kada i meni to znade biti teško? Nije stvar u sitnim slovima već u velikom problemu: kako poštovati zakone i provoditi odluke ako ih je teško iščitati i razumjeti? A tu složenost, neprohodnost, lako je predstaviti problemom slabe struke. Pravne.

Naravno, pristran sam. Ali se slažem. Da, pravna struka mnogo je izgubila posljednjih desetljeća. Pitanja stručne i opće javnosti to samo potvrđuju. I da, posljedice su sve teže. Za društvo u cjelini. Život pojedinaca, osobni i profesionalni, trpi.

Zabrinjava optimizam da sve može riješiti zakon. Jest, možda nas je politički diktat nestručnjaka (ili stručnjaka koji su struku žrtvovali na korist politike) u probleme doveo, no ne postoji nestručnost koja nas danas iz te situacije svojom prividnom odlučnošću može izvesti. Prazna obećanja rješenja olako su obećana brzina. I smjer. Potrebni su znanje i stručnost, profesionalna etika. A struka, pravna, bez mnogo opiranja popustila je i popušta pred argumentacijom politike, tu je njena krivnja: podložnost politici, čak i vlastitom voljom. Prihvatili smo da je u društvu politika struka, da su vještine političara na području politike stručnost. I ne mislim tu samo na politike državnih vlasti, već i na područjima na kojima se provodi sindikalna, poslodavačka i svaka druga društvena politika. Tu leži problem. Oni koji političke odluke donose, pravnicima daju naloge, upute što i kako činiti. A pravnici se često bespogovorno tome podlažu. Ne osporavaju smislenost i provedivost naloženog. Čine ustupke iz kojih može proizići njihova osobna korist, no za društvo i državu nastaje šteta.

Veliko zlo pravne struke počesto proizlazi iz još jedne ljudske mane. Konformizma. Prilagodljivost ponajprije prema hijerarhijskim autoritetima. Suci nižih sudova često ne valoriziraju argumente, već očekuju stavove s viših sudova. Odvjetnici postupaju kako suci od njih traže ne želeći im se zamjeriti. Sve i ako oni nisu u pravu. Pravne norme šabloniziraju se u obrasce, tipske dokumente, poput ugovora koji su se kupovali u Narodnim novinama ili knjižarama. A greške se u takvim šablonama ponavljaju, ispravljaju se teško kao u studentskim skriptama.

Gornje jest odgovornost pravne struke. No što je rješenje? Stručnost, u smislu vrijednosti znanja i sposobnosti. Kvaliteta. Pravnici, oni koji pišu zakone i propise, odluke i dokumente, trebaju biti birani i obrazovani u društvenu elitu. Ništa manje nije za pravnu državu dobro, ništa drugačije društvo ne bi smjelo prihvatiti. Pravnici-znalci imaju biti izabrani iz redova onih koji će svoja razmišljanja iznositi, braniti i boriti se za njih bez obzira na popularnost istih ili one koji su im hijerarhijski nadređeni. Da, pravnici u svojoj struci trebaju pokazati najbolje i ne dozvoliti drugima da od njihove struke učine kazalište. Ili cirkus. Prosječnost je u pravu opasna, upravo kao i kod liječnika. Samo što pravnici svoje greške, oportunizme, konformizme, nedosljednost, kukavičluk ne sahranjuju. Ali ih se skupo plaća.

I tu su zakazali i pravni fakulteti. Kao i društvo. Upisujemo i nedovoljno dobre. U obrazovanju i inače nedovoljno potičemo kritičko mišljenje. Pravni poredak podredili smo normativnom optimizmu i pretjeranom formalizmu. Odvjetnicima stavljamo prepreke da postanu suci. Pravnici teško i slabo mijenjaju karijerne pravce. Pojedina profesionalna okruženja obezvrijedili smo napredovanjem po ključevima, počesto i osobnom lojalnošću. Pravni sustav smo birokratizirali pa su nam i pravnici administrativci. Ne i kreativci.

Fuller, jedan od najznačajnijih pravnih teoretičara prošloga stoljeća, napisao je kako ne postoji zakon koji bi mogao predvidjeti rješenja za sve, urediti sve probleme života. Stoga trebamo ljude, kvalificirane i stručne, koji argumentima, ne silom ili nasiljem, mogu mijenjati svijet. Rješenje je u pravniku. Stručnjaku i znalcu. Nažalost, bliže nam je ono Bismarckovo kako će ljudi lakše spavati ako ne znadu kako se pišu zakoni i rade kobasice. Samo, što kada kobasice ispadnu nejestive, a zakoni od društva naprave cušpajz?