„I saw ’em standing on a corner

Bathed in ordinary light

They turned away and started walkin’

And faded off into the night

Some years ago they were in fashion

Tonight they couldn’t get a seat

They’ve got themselves a brand new history

From Revisionism Street

Written on Revisionism Street“

---

„Vidio sam ih kako stoje na uglu

Okupani običnom svjetlošću

Okrenuli su se i počeli hodati

I nestali u noći

Prije nekoliko godina bili su u modi

Večeras nisu mogli dobiti mjesto

Priskrbili su si potpuno novu povijest

Iz Ulice revizionizma

Napisano u Ulici revizionizma“

Craig Frost, Tim Mitchell, Bob Segeri

‛It was the best of times, it was the worst of times, it was the age of wisdom, it was the age of foolishness, it was the epoch of belief, it was the epoch of incredulity…” Bilo je to najbolje doba, ali i najgore doba, doba mudrosti i doba ludosti, epoha vjerovanja i epoha nevjerice… Tako kreće Dickensova „Priča o dva grada“. Pao mi je ovaj citat na pamet za uvod. Iako je moja priča o dvije povijesti, ne o dva grada, priča o udžbeniku „Zašto je povijest važna? 4“ koji više nije na popisu odobrenih udžbenika.

Vrijeme svjetlosti i vrijeme mraka, nastavlja Dickens, proljeće nade i zima očaja. Imali smo sve pred sobom. I pred nama nije bilo ničega. Ukratko, toliko je to doba ličilo na sadašnje… Dickensove riječi. Piše o Londonu i Parizu, o dvije države, toliko različite. S jedne strane revolucionarna Francuska, zatečena diktaturom i terorom Jakobinaca, s druge mirna rojalistička Engleska. Dva suprotstavljena pogleda na društvo, koncepcije koje se razilaze. A kao da se radi o Hrvatskoj. Samo što je dvojnost u nas u jednoj državi. Hrvatskoj. Dvije Hrvatske. Obogaćena i osiromašena. Progresivna i regresivna, da se poslužim podosta otrcanim odrednicama. S dvije povijesti.

Tako dolazimo do udžbenika povijesti autora Miljenka Hajdarovića, Vedrane Ristić i Nikice Torbice. Na njega je prvo ukazao portal Narod.hr, koji je naveo da je udžbenik problematičan u prikazu razdoblja stvaranja Republike Hrvatske, Domovinskog rata i predsjednika Franje Tuđmana. A ta je „optužba“ danas, i nakon tridesetak godina, najgora diskvalifikacija. Potom je Marijana Petir upozorila i na to da se u udžbeniku pogrešno poučava kako bl. Alojzije Stepinac nije rehabilitiran. Nakon toga se u raspravu uključio Ante Nazor, koji je problematizirao stavove oko granica današnje Republike Hrvatske i upitao zašto udžbenik ne zaziva granice Banovine. Pravom „poslasticom“ doživio je opise Vladimira Bakarića i Milke Planinc u udžbeniku. I on postavlja pitanje: je li vrijeđanje Katoličke Crkve kroz odnos prema Alojziju Stepincu i danas poželjno u školama?

Kritike su, na neki način, začinjene i ad hominem pristupom. Tako je spomenuto i da su prvonavedeni autor Hajdarović i recenzentica Turk Presečki bili zagovaratelji kurikularne reforme. A „neizgovorena“ kritika koja „visi u zraku“ jest i da prezimena autora možda ne zvuče dovoljno „hrvatski“.

Sukus rasprave o udžbeniku „Zašto je povijest važna? 4“ nije niti može biti udžbenik sam. Ne, gromka i „stručna“ kritika jednog portala, Marijane Petir, Ante Nazora, novinara, komentatora, pojedinaca koji su iskazali nezadovoljstvo što se iz tog udžbenika uči povijest, upućuje na stav koji se samo marginalno dotiče udžbenika. Naravno, promišljanje valja posvetiti procedurama po kojima udžbenik biva prihvaćen na listu udžbenika i po kojima se briše s te liste. Je li za to dovoljno samo medijsko propitivanje, dostaje li da „javnost“ ili „politika“ negiraju sadržaj? Je li to „snažnije“ od stručnosti recenzije? Postoji li „nadrecenzija“ i je li provedena u ovom slučaju? Što je s kredibilitetom recenzenata kad je udžbenik skinut s liste? Tko uopće bira recenzente? Izdavač, Ministarstvo, netko treći? Sve su to pitanja na koja ja, koji nisam metodičar ni povjesničar, ne mogu imati odgovor. No mogu inzistirati na postojanju sustava kojim obrazovno valoriziramo prošlost poučavanjem povijesti. Smijem očekivati jasne procedure kojima neki sadržaj u udžbeniku može postati obrazovno relevantan.

Ali srž je nešto drugo, šire: „monopol na istinu“, nastojanje revizije povijesti, promjene njene interpretacije, htijenje legitimiranja delegitimiranih vrijednosti, osporenih stavova, pobijeđenih ideologija. Ključan nije udžbenik, već povijest, točnije, kakvu povijest „želimo“? I može li društvo povijest uopće željeti? Može li se – slijedom takvih želja – povijest rekreirati? Jer povijest jest oblik društvene pripovijesti, priča o prošlosti, ali je ipak nužno da odgovara činjeničnom sadržaju prošlosti, tijeku događaja, stvarnosti kako se zbila.

Vjerujem da postoji istina o prošlosti, koliko god ona bila interpretacija povjesničara. Jer to je povijest. No može li počivati samo na povjerenju u ljude, nadi da su u pravu? Jer, a vidimo to u nas, nije pitanje zašto bi se o prošlosti lagalo. Naime, postojanje laži sasma je očito. Jer ne mogu u pravu biti i oni koji ističu da je Tito bio državnik i oni koji tvrde da je bio zločinac, mrzitelj svega hrvatskog. Ne mogu u pravu biti i oni koji tvrde da je druga Jugoslavija bila realan državni okvir povijesnog trenutka i oni koji tvrde da je to bila zločinačka tvorevina, tamnica za Hrvate. Kako bi u pravu mogli biti i oni koji partizane vrednuju kao antifašiste, osloboditelje, a i oni koji ih smatraju „šumskim razbojnicima“, „preobučenim četnicima“, koljačima, ubojicama? Nešto je laž!

Možemo i dalje: hoćemo li sustav u kojem je opstruiran izbor gradonačelnika Zagreba nazivati demokratskim? Hoćemo li državu u kojoj su nekažnjeni ratni zločini u Osijeku, u kojoj nisu sankcionirani „heroji“ koji su ubili obitelj Zec, u kojoj su ljudi izbacivani iz stanova i s posla, smatrati pravnom i vladavinom prava? Koja je onda povijesna ocjena? I može li na te fragmente prošlosti koji čine povijest, utjecati ono što o tome misle Nazor, Petir, Narod.hr? Ili i svi povjesničarski amateri u ovom društvu?

Može biti da su autori udžbenika zaista pogriješili. Možda udžbenik baš ne valja. No možda Narod.hr-u, Marijani Petir i Anti Nazoru smetaju ispravne povijesne konstatacije o našoj prošlosti. To ne znam. No znam da se posljednjih desetljeća pokušava stvoriti „druga“ povijest, ona revidiranih činjenica, kojom bi snage političke desnice željele dati poticaj potkopavanju sloboda suvremenog liberalno-demokratskog društva. I nije to samo u nas, tako je i kod Orbána, Vučića, desnih populista kojih je sve više. Oni žele mijenjati sadašnjost po obrascima devetnaestog i dvadesetog stoljeća. I za to im treba povijest. Njima poželjna povijest treba legitimirati sadašnjost koja je etnocentrična, nacionalistička, šovinistička, seksistička. Ozračje te „nove“ povijesti je isključivo, antagonističko, grubo. A osobito brine to što se nama to ne događa u mračnom trenutku brutalne tranzicije devedesetih, već sada u EU-u, u prostoru slobode i ljudskih prava, od kada smo mu se pridružili.

Naši „nacionalni“ povijesni cenzori definiraju kriterije „domoljublja“ i „državotvornosti“ kako bi omogućili da Hrvatska osmišljena u nekom drugom vremenu i političkom okruženju, onom iz Drugog svjetskog rata ili iz devedesetih, preživi u kontekstu Hrvatske u Europskoj uniji, sada kada ne samo nominalno već i stvarno ona ima biti demokratska i uvažavati vladavinu prava. (Zato smo u EU, zar ne?) Povijesni „heroji“ i vrijednosti ranih četrdesetih ili devedesetih, a koji to ustvari nisu, trebaju poslužiti osporavanju sve modernosti, sekularizma. Jer treba obnoviti „pravu Hrvatsku“, „čistu“, Hrvatsku kršćanskih tradicija i kulturnih vrijednosti s kojima se mogu identificirati suvremeni apologeti nacionalne supremacije. A za to im trebaju neznanje, neobrazovanost, površnost i primitivizam. Ne trebaju im udžbenici koji tome ne služe! Ponavljam, ne znam je li napadani udžbenik dobar i vrijedan. Ne znam kakav je onaj koji ga je zamijenio. Nisam meritoran za povijesnu ocjenu prošlosti. No znam da zazirem od sustava u kojem postoje vrijednosni interpreti istine. I koji silom društvenih prijetnji tu istinu oblikuju. Straše sve koji istinu vide drugačije. Bojim se da je danas na djelu rekonkvista. Vjerska i nacionalno-ideološka. I, naravno, ta borba za „istinu“ nije poradi povijesne znanosti. Ne, to je borba za vlast i utjecaj. To je ono što bi Ostap Bender nazvao „ideološkim borcima za novčanice“. I da, bojim se što će biti kada svoj utjecaj, vlast i novčanice ostvare. Ako već nisu.