Trenutni hrvatski premijer Andrej Plenković ponovno je u teškom ustavnopravnom faulu: zadnju dvojicu ministara (Banožić, Filipović) razriješio je dužnosti pozivajući se na čl. 110/1 Ustava koji glasi: „Članove Vlade predlaže osoba kojoj je predsjednik Republike povjerio mandat za sastav Vlade.“ Plenković temeljem ovog ustavnog članka ne može razriješiti nikoga. Temeljem tog članka on može samo predložiti nove članove Vlade. Upravo to je i trebao učiniti kada je ocijenio da spomenuti dvojac više ne želi u svom timu: izborom novih ministara starima bi prestao mandat. No odluku o tome, prema našem Ustavu, donosi Sabor. Plenković, međutim, želi vladati sâm i tu nastaju ozbiljni problemi. Ignorirajući ono na što ga Ustav obvezuje i kamo ga usmjerava, premijer Sunce se pokazuje kao netko tko s demokracijom nema puno veze i to treba jasno reći.

Istina, Plenković nije ni prvi koji protivno Ustavu smjenjuje ministre niti on sâm to čini prvi put. Ljude to, s pravom, iritira. Oporbena saborska zastupnica Urša Raukar Gamulin tako premijeru govori da ovakvim postupanjem „preuzima kancelarske ovlasti“ i „poništava parlamentarnu demokraciju“ te ga proziva za neustavno djelovanje. Kritike Plenkoviću, međutim, jako teško padaju. Zastupnici on osorno poručuje da prepisuje od „nekih“ stručnjaka, da je ono što ti stručnjaci govore „potpuno besmisleno“ te da su to ljudi koji „temeljnu postavku našeg političkog sustava i naše arhitekture ne razumiju“: naime, da je za ministre jedino bitno da uživaju povjerenje premijera, Njega. U zemlji znanja On Uršu Raukar Gamulin još poučava da zaboravi na stručnjake te da se počne baviti „političkom i pravnom realnošću i praksom“ (sjednica Odbora za gospodarstvo i Odbora za zaštitu okoliša i prirode, 20. 12. 2023.). Pritom Plenković, naravno, ne objašnjava kako je iz članka 110/1 Ustava izvukao ovlast za smjenu ministara.

Ni ovakvo omalovažavanje (ustavno) pravne struke Plenkoviću nije strano. Učinio je to i kada je ignorirao pozive 11 ustavnih pravnika na poštovanje struke i demokratskih uzusa prilikom pisanja Zakona o izbornim jedinicama za izbor zastupnika u Hrvatski sabor. A nakon jednog okruglog stola proljetos u Saboru magistar je tamo nazočne stručnjake pokušao diskreditirati (stvarno?) kao ljevičare.

Stanje se, dakle, pogoršava, a ton nastupa vladara zahtijeva skidanje rukavica. Premijer ne razumije da ovakvim omalovažavanjem samo jača otpor i širi krug oponenata (Jutarnji list, 22. 12. 2023. „Ustavni stručnjaci vraćaju Plenkoviću – Premijer nije ni kancelar, a ni Macron. Morao bi znati da je Sabor iznad njega“).

U napadima na stručnjake premijer nije jedini. Krunoslav Katičić iznosi kako se pravnici „ulizuju politički protiv struke“ te da od toga „jadnije ne može“. U ustavnim opservacijama on tvrdi: „parlament je iznad izvršne vlasti u skupštinskom sustavu kakav je postojao u vrijeme bivše Jugoslavije“ (Jutarnji list, 22. 12. 2023.). Time pokazuje potpuno nesnalaženje: ne samo da u hrvatskom Ustavu (čl. 115.) doslovno piše da je „Vlada odgovorna Hrvatskom saboru“, već se ideja parlamentarne vlade postupno razvija još od 13. stoljeća. Ne u Jugoslaviji. U Engleskoj.

Moju opasku da je Macron u svjetskim okvirima neusporedivo važniji političar od Plenkovića Žarko Puhovski smatra „besmislenom“: kada se radi o pitanju razrješenja ministara njemu je to „promašeni argument“ koji „ne odgovara razini rasprave koja bi trebala biti na djelu kada je riječ o važnim ustavnopravnim problemima.“ (N1, 24. 12. 2023.). Da vidimo onda koju razinu rasprave nudi Puhovski.

Puhovski tako iznosi da „razrješenje ili smjena ministara u Hrvatskoj i Francuskoj ima slične političke i pravne posljedice“ pa nastavlja: „To što u jednoj prilici to radi predsjednik države koji je neposredno izabran i ne treba taj tip suradnje s parlamentom kakav treba Plenković, manje je važno od toga da se upozorava na nestabilnost u kojoj se tako brzo mijenjaju ministri.“ Zaustavimo se ovdje na trenutak. Puhovski, dakle, ovlast francuskog predsjednika za razrješenje ministara povezuje s njegovim neposrednim izborom; istovremeno, suradnja predsjednika s parlamentom mu je nevažna. Hrvatski analitičar ovdje uočava nešto što je promaklo cijeloj plejadi najrelevantnijih francuskih konstitucionalista. Ovi potonji, naime, vrlo jasno govore kako je za kontrolu nad vladom (tako i smjenu ministara) predsjedniku suglasnost parlamenta od odlučne važnosti (kohabitacija to remeti), dok se neposredni izbor uopće ne spominje kao argument (Favoreu, Gaïa, Ghevontian, Mestre, Pfersmann, Roux, Scoffoni: 2019; Hamon, Troper: 2014; Chantebout: 2019 etc.). U znanosti se posebno valoriziraju novi pristupi pa Puhovskom sugeriram da svoje teze verificira na sljedećem Kongresu Association française de droit constitutionnel, pred francuskim koleg(ic)ama.

Puhovski za problem razrješenja ministara nudi i konkretno rješenje, dapače dva! Potrebno je promijeniti Ustav, „a ako se za takvo što ne može dobiti dvotrećinska većina u Saboru onda bi’’, kaže Puhovski, ‘’običnom većinom trebalo promijeniti Zakon o Vladi“. Na stranu ovdje što se Zakon o Vladi, kao organski, ne donosi običnom, već kvalificiranom većinom, Puhovski ima mnogo veći problem: meni je skroz nejasno razlikuje li on ustavnu od zakonske materije? Razrješenje ministara je ustavna materija i treba se rješavati na toj razini.

Na kraju, trebalo bi znati da je francusko ustavno pravo velikim dijelom sazdano od konvencija te da su francuski predsjednici svoje ovlasti tumačili i koristili u skladu s vlastitom političkom težinom. Kako Plenković nema ratni staž poput De Gaullea, svoj legitimitet crpi iz međunarodnih veza. Njegova usporedba Samog Sebe s Macronom nije slučajna. Uostalom, on zna francuski, „za razliku od ostalih“. To je ona differentia specifica koja ga „odvaja od svih“. Za to vrijeme Ustavni sud gromoglasno šuti.