“People killin’, people dyin’

Children hurt, and you hear them cryin’

Can you practice what you preach?

And would you turn the other cheek?

Father, father, father, help us

Send some guidance from above

’Cause people got me, got me questioning

Where is the love?”

---

“Ljudi ubijaju, ljudi umiru

Djeca povrijeđena, čuješ ih kako plaču

Možete li činiti ono što sami zagovarate?

I biste li okrenuli i drugi obraz?

Oče, oče, oče, pomozi nam

Pošalji neke upute odozgo

Jer ljudi su me se dohvatili, ispituju me

Gdje je ljubav?”

William Adams, Allan Pineda, Jaime Gomez Jr., Justin Timberlake, Printz Board, Michael Fratantuno, George Pajon, J. Curtis

Bolje ne pisati o ubojstvu djeteta, o ranjavanju nastavnice, ne spominjati učenike. Nikada. Da se ubojstvo i ranjavanje nije ni dogodilo. Baš nikada. Nema tog teksta koji može umanjiti bol roditelja kojima se dijete nije vratilo iz škole. Škole koja ga priprema za siguran život. Iz sigurne škole. Škole koja je društvo. Nema načina da se umanji bol koju je nanio psihički bolestan mladić. Svi ratoborni pokliči, zazivanja kazni koje nisu ništa doli brutalna osveta, propitivanja obiteljskog odgoja ubojice, kritiziranja liječničkih postupanja, sve to neće vratiti sat i spriječiti grozotu koja se desila. Imamo obitelj ubijenog djeteta, njihovu bol koja je nemjerljiva, razumljiva možda samo onima koji su prošli isto. Ubojstvo i bol. Ranjene obitelji ranjenih i ozlijeđenih. Imamo i društveno obogaljenu obitelj ubojice. I ubojicu koji je bolestan. Ubojica, ali i žrtva.

Ritual. To je ono što se nama od petka događa. Društveni ritual. Izazvan tragedijom. Koja se mogla spriječiti. Ili se, možda, i nije mogla. No nije se ni pokušalo. Pokrenuo se obred, ceremonija. Sudjeluju stručnjaci i nestručnjaci. Sve vođeno emocijama i racionaliziranjem. Dogodilo se strašno. Što nismo pokušali spriječiti, prevenirati. Sve i ako se nije moglo. Nismo ni pokušali. I sada smo u obrednom “pranju” od krivnje. Simbolično postupanje. Treba svjedočiti da se društvo skrbi i brine. Postupa, makar prekasno. Folklor propusta. Struke, politike, društva. Zapravo, zaista nebitno čiji. Svih. Sada više ništa roditeljima neće vratiti dijete, zaliječiti rane, odnijeti suze i bol. Rutina zapuštenog društva koje se ne propituje, ne mijenja, ne uči, vodi tome da kada se pogriješi, kada se dogodi nešto loše, grozno, užasno, tek se tada nešto pokreće. I ne zbog toga što smo osvijestili pogrešku, već poradi opravdanja, prebacivanja odgovornosti. Besmisleno je pokušavati popraviti nepopravljivo.

Glasno govorimo da bismo skrenuli pažnju. Ozbiljni su tonovi. Da dokažemo delikatnost situacije. Trebate li primjer? Neki predsjednički kandidati izvijestili su kako obustavljaju aktivnosti kampanje. Pobogu, normalno ako žalujemo. Što nas uopće obavještavate? Šutite. Ne signalizirajte empatiju i vrijednosti takvom banalnošću u medijima. Niste bitni. Ne “zarađujte” na tuđoj boli.

Psiholozi, pedagozi, psihijatri, pedijatri, kriminalisti postaju medijski akteri. Pitanja. Tumačenja. Kako se ovo dogodilo? Zašto to nismo spriječili? Može li se takav strašan događaj uopće spriječiti? Što je motiviralo pojedinca da počini taj užas? Što možemo učiniti da izbjegnemo tragedije u budućnosti? No pitanja su pogrešna. Kako smo uopće pomišljali da nešto što se dešava u cijelom svijetu i na strašan je način pogodilo i Beograd i Srbiju prije godinu i pol, da će nas zaobići? Kako nam ni sada nije jasno pred čime smo? I da će nam se to opet događati. Jer se u svijetu događa. Jesmo li se zapitali je li društvo glupo, ludo, bolesno, abnormalno? A to je pravo pitanje. Trebamo ga osvijestiti sada. U društvu smo i zlostavljači i zlostavljani. Bolesnici i žrtve. Ne bavimo se uzrocima već posljedicama. Prigodno se “zabavljamo” pojedinostima, pojednostavljenim poluistinama i dosjetkama, kojekakvim “sofizmima” oštećenog društva. Potom će se odvijati sastanci, povjerenstva, radne grupe. Mijenjat će se zakoni, ograđivati škole, zaključavati ulazi, uvodit će se nadzor i zaštitare. Pisat će se protokoli postupanja. A nećemo se zapitati ono “jesmo li normalni?” Zbog toga i nismo.

Predsjednik i premijer se primitivno prepucavaju. Mi plješćemo kako se kome više sviđa. Zluradosti, predbacivanja i uvrede postali su opće mjesto politike. Plješće se Rafaleima. Veselimo se HIMARS-ima i tenkovima. Bavimo se vojnim rokom. Može li društvo koje u vojnom roku vidi i temu zbog koje politika zaslužuje pohvalu, uopće biti pristojno, zdravo? Trideset godina nakon rata u kućama skrivamo oružje. A djeca ih nalaze, odnose na zabave. Stradavaju. Sjećate li se? Tko je kriv? Obiteljske povijesti ideoloških podjela ne usmjeravaju nas razumnom promatranju prošlosti. Ne, izmišljotine i laži opterećuju budućnost. Osobnu i zajednice. Jugoslaveni, komunjare, leftardi… Onako kako se nekad ljude prozivalo ustašama, zločincima. U Vukovar odvodimo najmlađe, serviramo im priče o ubijanju, klanju, silovanju. To smo nekada predbacivali drugima. U tome da jedna manjinska zajednica baca vijenac dan prije državnog blagdana, vidimo provokaciju, a ne suosjećanje sa stradanjem. Aleksandra Zec ili 401 dijete stradalo u ratu u Hrvatskoj. Radost kreiranja pandemonija “naših” heroja i mitoloških ratobornih neprijatelja. “Njih”. “Oni”. Ostrašćena, a oštećena zajednica. Podijeljena. Zapuštena.

Gledamo kako se zdravstvo urušava. Preglede se čeka mjesecima. Traži se veza ili plaća privatno. Ne liječimo. Zdravlje i život bivaju obuhvaćeni korupcijom. Obezvrijedili smo obrazovanje, a potom i struku. Sveučilišni nastavnici završavaju u istražnom zatvoru. Prodaju se ocjene i diplome. Nepostojeće znanje na izmišljenim studijima vrijedi kao i trud najtalentiranijih i najmotiviranijih. Nitko ne vrednuje upornost onih koji možda nisu najbolji, ismijavamo njihov trud jer lakše je tražiti prečice i prečace. To je prihvatljivo. Gledamo kako se radikalizirani huligani obračunavaju na odmorištima autocesta. Slušamo taksiste koji preziru vozače iz Egipta. Vrijeđamo vrijedne radnike iz Filipina, pokisle dostavljače iz Nepala. Sjećate li se Madine? Pomislite što bi bilo da je ubojica iz škole bolesni Sirijac! Roditelji djeci kupuju automobile vrjednije od nečije cjeloživotne zarade, nerijetko im time dajući oružje u ruke. Ljudi prose, skupljaju boce. Umirovljenici reduciraju humanost života. Hrvatska. Tu je problem. O tome pitajte. Tome posvetite pažnju. Nije za to kriv psihički oboljeli ubojica. Mi smo. Pogledajmo se u ogledalo.

I sada što? Instalirati videonadzor? Nabaviti detektore metala? Angažirati naoružane zaštitare? To će biti kolektivna akcija da pokažemo da se brinemo? Da nas pogađaju priče o skrivanju i ranjavanju, da vidimo slike prestravljene djece i pogubljenih roditelja. Ritual, simbolika. Ništa.

Ne gledamo u što nam se pretvaraju društvo i država. Samo ćemo površno prihvatiti tragiku i kaos. Bez razmišljanja o prevenciji normalnim društvom, zdravom okolinom za život i odrastanje. Obrazovanje i odgoj neće nas zanimati. Trošak su i teret. Ostavit ćemo to obiteljskoj sposobnosti. Nećemo se propitivati. Pokušaji ili promašaji djelovanja institucija i struktura samo su kulisa. Paravan neuspješnog društva. Pomirit ćemo se s činom koji prkosi racionalnim objašnjenjima. Nećemo si ni pokušati objasniti neobjašnjivo. Spriječiti nesprječivo.

Netko je dometnuo kako je Trg sv. Marka ograđen i nedostupan. A škola nedovoljno sigurna. Nesigurna. Vlada i OŠ Prečko. Pojednostavljeno: političari su zaštićeni, djeca su žrtve, nastavnici nebitni. Ne želim tako gledati. Ne želim optužiti upravljače da gledaju samo sebe, svoje uske interese. Egomanijakalno grade kule od karata, osobne kultove koje prati sljedba koja očekuje biti “nahranjena” i nagrađena. Iako to jest istina. Znam da se zbog toga ulazi u politiku. No ne smije biti samo zbog toga. I društvo nešto zaslužuje. Život vrijedi.

Petak je dan kada je ubijeno dijete, stradali su učenici i nastavnica. Slično su stradali i u Magdeburgu. Umiralo se u Ukrajini. I na još nebrojeno mjesta. Samo tog petka. Početkom prosinca Oxford University Press proglasio je “brain rot”, truljenje mozga, za riječ 2024. godine. To se nama već dugo događa. Trivijalizacija. Pogoršanje mentalnog i intelektualnog stanja u društvu. Možda petak ipak nešto promijeni.