Ljevica se do sada nije željela identificirati s neprihvatljivom estetikom uvreda. Nije do sad. Ako je to novo pravilo, je li ‘kafana’ već pobijedila

„Cijeli dan i noć govoriš bez veze

Po cijeli dan i noć oko moje sestre

Po cijeli dan i noć spominješ mi majku

Cijelu noć i dan; Wou! Sitan kriminal

Po cijelu noć i dan šatro znalac

Po cijelu noć i dan kurac palac

Bum! Tras! Ajmo pras!“

Toni Babarović, Mario Borščak, Demirel Pašalić, Tomislav-Tomfa Vukelić, Davor Viduka

S jedne strane „banda prokleta“, „beskrupulozno ponašanje tiranina“, „kriminalne bande“. S druge „mračne sile“, „zmija otrovnica“, „da tu gamad i protuhrvatski ološ potučemo do nogu i zauvijek bacimo u đubrište historije“. Kratki, epigramski, prikaz političke Hrvatske 2024. godine. Epitaf pristojnoj Hrvatskoj. Jest, izborna kampanja nije „aseptično“ doba, nije vrijeme pravopisa, gramatike i higijene bontona. Ipak, zar je previše očekivati da će naša država, u svojoj 35. godini, njeno političko društvo, aktualne izbore proživjeti europskom dosadom. Ili, pak, radoznalošću hinjenog entuzijazma inertne biračice ili birača sredovječne dobi. Međutim, ne. Država s greškom u ponašanju, društvo s dijagnozom socijalne patologije, ushićeno pozdravlja plitke fraze, veseli se ozbiljnim prijetnjama, plješće vulgarnim obračunima, a sve – valjda – iščekujući još i bolesna djela. Deifikacija naših političkih vođa ništa nije u usporedbi s apologijom najprosječnijih ljudi najbezobraznijeg neprihvatljivog govora. To koliko čelnici uživaju u ulizivanju, narod srčano nazdravlja njihovom „nabacivanju“ bravurama verbalnih fekalija. Čim čim gore, tim tim bolje. Rim tim tagi dim. Danas društveni panem et circences, ustvari, ide kroz poziv na javni linč, zazivanje „lemanja“ političkog konkurenta u eteru, reality show u kojem se četvore i mrcvare „oni drugi“.

„Ako hadeze opet dobije izbore, ja ću se majkemi ubit!“ rekao je to imaginarni did Robija K. Lako, međutim, ako se did ubije, nego što ako je HDZ već pobijedio? I ne mislim tu na pobjedu na izborima, dobitni zbir saborskih mandata, ne. Za to će klapa udariti i kadar krenuti 17. travnja u 19.01. Ono na što ciljam jest neprihvatljiva estetika uvreda, podmetanja i ocrnjivanja, gruba i provincijska, ona s kojom se ljevica ili građanski centar nisu željeli identificirati. Nisu, do sad. A, eto, što ako je to sad pravilo, ako je to politički sveprihvaćeni novogovor, ako je to ono gdje smo svi zaronili do dna, je li ulica, mulj, „kafana“ već pobijedila?

Svijet politike, sa sve i bizarnim ispadima egzotičnih individua, do sada je u nas ipak živio po minimalnoj metrici etike i pristojnosti, barem glumljene građanske političke kulture. Koliko se god iza leđa, ili kada se kamere ugase, oblajavalo, ocrnjivalo, čerečilo, izazivalo, rugalo i vrijeđalo, licemjerno je političko hrvatstvo u javnosti odavalo dojam barem nekakve finoće. Makar malograđanske, lažne.

Znam, zvuči poprilično dvolično čistunski se zalagati za određenu razinu komunikacije u politici. Nisam jezični puritanac, ne mislim da Zakon o hrvatskom jeziku treba imati kaznene odredbe i inkviziciju za one kojima se provuče greška, kakav turcizam ili srbizam nedajbože. No prije ili oko izbora nekakva je razina nužna. Budućnosti poradi. Vulgarnost i diskurs ceste mogu se činiti moćnim predizbornim oružjem. Možda to i jesu. No ružna stvarnost psovke, prijetnje, ismijavanja, stereotipiziranja u medijima i na mrežama, ozbiljna je stvar. Nije djetinjarija. Izgovorene riječi obvezuju, govornici postaju robovi govora, napadnuti žrtve grubosti ili vulgarnog, društvo tako ostrašćeno biva „oštećeno“. A nakon izbora treba surađivati, stvarati koalicije, zajednički identificirati dobro za hrvatsko društvo, stvarati prigode za gospodarstvo. Ili možda ne. Ne više. Možda podjele nisu samo uzgredna „poslastica“ političke borbe – što ako su društvena dijeljena, sotonizacija političkog neistomišljenika, cilj? Ne samo opravdani, već i poželjan.

Na ispitima često doživim bujicu riječi kod nepripremljenog studenta. Oni koji ne znaju govore koješta. Trude se „ubosti“ odgovor na ispitno pitanje, ponavljaju nešto izrečeno na više načina, koriste fraze kojima ne znaju smisao, brbljaju samo da nešto kažu. No studenti na ispitima ne vrijeđaju. Čak ni kada ispit padnu. Može biti da netko napravi kakvu nezadovoljnu facu, zakoluta očima, možda i zalupi vratima. No ne siju uvrede. Ali kada naši „loši“ studenti u politici obuku tamno odijelo i nabace kravatu, svoju nemoć i neznanje kompenziraju vrijeđanjem suparnika, prokazivanjem neistomišljenika, proklinjanjem. Najglasniji su oni „malo pametni“, najveće neznalice imaju najmanje skrupula. A upravo u tome, neznanju i nestručnosti, leži odgovor na pitanje čemu vrijeđanje služi: stranački oportunisti vulgarnošću i napadima na političke suparnike skreću pozornost s pravih tema jer o njima ništa ne znaju, skrivaju političke namjere koje niti nemaju, uvreda zamjenjuje ideju, vulgarnost diskursa postaje „ideologija“. A najsumornije je to da zloća, verbalni lakat u pleksus, podmetanje i podvaljivanje, na koncu ispadaju osobine pobjednika. Jer primjerni i dosljedni, ispravni, stručni čine se dosadni, nezanimljivi, politički neprivlačni. Pa bivaju gubitnici. Tako mi se barem čini. U društvu političke zabave ili „civilizaciji spektakla“, kako piše Mario Vargas Llosa, zapravo se isplati biti podmukao, zloban, vulgaran, licemjeran. Čak i ako si besprizorni ignorant i nestručnjak.

Uz one koji se glasaju poput zvijeri kada se nekog cipelari ili mrcvari, većinu čine oni koji (mudro) šute. Ti šutitelji mudri ustvari nisu, samo nemaju što reći. Naš je politički vox većinski, dakle, zvjerski, prostački ili šuteći. To je politički terroire koji smo kreirali da dobro prođu oni koji malo misle, a puno šute, jer oni možda jesu neprimjetni, ali su vječni. Takvi politički patuljci izbora se ne boje. Na njima nemaju što izgubiti jer ničega – politički erotičnog – ni nemaju. Kad ništa ne nudiš, umjesto znanjem i sposobnošću, stručnošću i rezultatom, povjerenje zaslužiš poniznim ulizivanjem, sklapanjem oportunih klijentelističkih saveza, dokazuješ se odrađivanjem „prljavih poslova“. U tome si grlato vulgaran. I – uspješan. Završiš na listi. Pa u Saboru. Dobrom voljom stranačkih pokrovitelja, korisnika tih usluga. Poznajem takve ljude. Dobro sam ih, nažalost, upoznao.

Zanimljiva je ta uspješnost vulgarnih inertnih mediokriteta. Još nas od vrtića odgajaju da lijenost nije dobra, a vulgarnost se kažnjava. Društvo nas obrazuje da su rad i odgovornost temelji uspjeha. Vjerska propovijed apostrofira da je vrijednost djelovati i pomagati. A opet, u politici dobro prolaze drugačiji. Lažljivi egoisti i lijenčine produktivne samo kada vrijeđaju, zauzimaju pozornicu u politici, poziciju u društvu.

Indolentnost, vulgarnost i prosječnost politički je ideal. Očito. Pogledajte izborne liste. Vrlo rijetki odskaču, plijene pažnju. Malo je izvanrednih. A i ta izvanrednost nije im prednost. To što smo od mediokriteta učinili asove, njihovo sivilo vrednovali kao politički eros, vulgarnosti, neodlučnosti i kukavičluku pridali značaj vrline, to činimo sistematski i s posljedicama. Politika takvih interesa dovodi do društva bez ideala.

Na svakim sam se izborima nadao kako će, ma koji rezultat bio, biti čistilište loših stranačkih kadrova. Sada vidim koliko sam naivan. Naime, da, možda će političke redove nadomjestiti nova politička generacija, ali ona je kreirana upravo po volji i na sliku prethodne. Pojedinaca vulgarnih. Mediokriteta. Indolentnih. Umjesto nove energije petrificiranje dominacije površnih, servilnih i neambicioznih, onih dovijeka neopterećenih idealima i uspjehom. Glasnih, a bez odgovornosti. Onih koji kada propovijedaju o moralu, čine to bez morala. O solidarnosti bez solidarnosti. O patriotizmu bez patriotizma…

Rezultat: jaz između riječi i djela političke klase, obećanja i stvarnosti, postaje sve manji. Samo, ne stoga što ostvarujemo više. Ne, nudimo manje. I nije to štos kao onaj u nazivu Ilićeva kreativnog studija – SLS (sporo, loše, skupo). To je stvarnost. Tužna. I surova.