Poljoprivreda je danas najveći potencijal gospodarskog razvoja Republike Hrvatske. Ona nam daje prijeko potrebna dobra, nudi zdravlje, štiti okoliš, čuva kulturu i tradiciju, dio je našeg identiteta. Poljoprivreda omogućuje ekonomski razvoj, industrijalizaciju i diversifikaciju. Od svojih početaka poljoprivreda je izvor hrane i pogon ljudskih aktivnosti.

Selo, poljoprivreda i seljak u razvijenom svijetu danas su ponovno važni i aktualniji kao nekada.  Ponovno se vrednuje njihova višeznačna uloga ne samo kao proizvođača hrane, već i kao nositelja i promotora ekoloških, kulturno-tradicijskih, gospodarskih i turističkih zbivanja te kao jamaca suvereniteta i zdravlja stanovništva. Danas, kad svi plaćamo kazne zbog niza propusta i zločina prema prirodi, neosporna ekološka uloga poljoprivrednika (očuvanje prirodnih resursa, uređenje krajobraza, proizvodnja zelene energije iz obnovljivih izvora itd.) više nije samo usputni benefit, već urgentna potreba. Osim toga, danas je selo, skupa sa svojom tradicijski proizvedenom zdravom hranom i svim autohtonim vrijednostima, dodana vrijednost koja se može verificirati kroz oznake „organsko“, „ekološko“, „izvorno hrvatsko“ ili kroz proširenu turističku ponudu (seoski turizam, agro-turizam). Uzimajući u obzir sve osnovne i dodane vrijednosti poljoprivrede te ruralnog područja i stanovništva, jasno je da je vizija održivog razvoja, održive poljoprivrede i proizvodnje hrane, ne samo dostižna već i realna vizija Hrvatske.

Naime, razvijenom poljoprivredom se može učinkovito boriti protiv problema gladi i siromaštva, a kvalitetna poljoprivredna strategija osnova je opstanka i napretka cijelog društva. Zato treba poštovati Gospodina zemljoradnika, jer bez njegovih zelenih polja niti jedna aktivnost na gradskom asfaltu ne bi imala smisla. Potrebno učiniti odlučne korake koji će osigurati ne samo opstanak, već rast i razvoj te dugoročan prosperitet hrvatskog sela i seljaka. Postoje važne prilike za razvoj hrvatskog poljoprivredno-prehrambenog sektora. Na cjelokupne rezultate hrvatskog poljoprivredno-prehrambenog sektora utječu različiti socioekonomski, tržišni, okolišni, politički i tehnološki uvjeti. Iako mogu predstavljati izazov za ostvarenje strateške vizije za hrvatski poljoprivredno-prehrambeni sektor, oni ujedno donose važne prilike za razvoj, koje se moraju iskoristiti

Klimatske promjene i održivost okoliša dodatan izazov razvoja poljoprivrede i prehrambene industrije. Očekuje se da će povećana promjenjivost klime i klimatske promjene sve više utjecati na rezultate poljoprivredno-prehrambenog sektora. Primjerice, predviđa se da će ekstremne vrućine postati uobičajena pojava tijekom ljetnih mjeseci te utjecati na oborinski režim, što će pak za posljedicu imati češće poplave i suše. Procjenjuje se da će takve promjene nepovoljno utjecati na prinose i uzrokovati degradaciju tla, utjecati na otpornost na nametnike i bolesti, gubitak poljoprivredne bioraznolikosti, opetovane suše i šumske požare. Hrvatska ima značajnu priliku unaprijediti sadašnju poljoprivrednu produktivnost s pomoću klimatski pametnih praksi, pristupa zelenim tehnologijama i velikih javno-privatnih partnerstava.

Primjerice, promjenjivi klimatski uvjeti (toplije i suše vrijeme, smanjena količina oborina, osobito tijekom vegetacijske sezone) mogu dovesti do promjene u plodoredu u nekim poljoprivrednim područjima te stvoriti dodatna pogodna područja za voćnjake, vinograde i maslinike. Područja koja trenutačno nisu pogodna za poljoprivredu zbog loših klimatskih uvjeta mogu postati atraktivnija zahvaljujući povećanim temperaturama i sposobnosti da osiguraju dovoljnu količinu vode (navodnjavanjem) za povećane prinose, osobito zimskih usjeva, zbog blažih zimskih klimatskih uvjeta.

Ruralna područja u kojima primarna poljoprivreda predstavlja veliki dio izvora zarade još uvijek obilježavaju visoke stope siromaštva, osobito u Istočnoj Slavoniji. Kućanstva u Slavoniji, Baranji i Srijemu zaostaju u više aspekata: ekonomski razvoj; fizička infrastruktura; socijalne usluge; zdravstvo i obrazovanje. Međutim, pokazalo se da ulaganja u osnovnu infrastrukturu i usluge u ruralnim područjima povećavaju povrat na potpore prihodu i kapitalna ulaganja. Štoviše, zahvaljujući vezama primarnog poljoprivrednog sektora s kupcima i dobavljačima iz drugih sektora, rast primarnog sektora pozitivno utječe na povezane sektore kao što su pakiranje, transport i logistika, turizam, energija iz obnovljivih izvora, zdravstvo i farmaceutika, kozmetika itd. Jačanje unutarsektorskih i međusektorskih veza pomoći će stoga u poticanju šireg rasta, povećati prihode te stvoriti nova radna mjesta u ruralnim područjima.

U krškim područjima veliki potencijal razvoja ekološkog stočarstva temelji se na uzgoju izvornih pasmina – posebice goveda, ovaca i koza. S obzirom na biološki potencijal krških područja, budući razvoj stočarstva mora se temeljiti na inovativnim programima i projektima koji će vrednovati prirodne resurse u skladu s načelima održivog razvoja. To podrazumijeva koncept gospodarskog razvoja koji će omogućiti naseljavanje uz uvjet očuvanja visokorizičnog krškog okoliša i kulturnog identiteta prostora. Dakle, stočarstvo  na krškim područjima mora se temeljiti na izvornim pasminama te stoljetnoj tradiciji uz uvažavanje specifičnosti okoliša i zahtjeva potrošača. Na taj način proširiti će se djelatnost obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava i poljoprivrednih zadruga te unaprijediti proizvodnju tradicionalnih/autohtonih i ekoloških proizvoda – mesa i mesnih prerađevina te sira, skute i drugih proizvoda.

Kako su na tržištu takvi proizvodi cijenjeni i traženi, poticanjem i zaštitom ove proizvodnje proširit će se trgovinska razmjena, zaštititi tradicionalni proizvodi od nestajanja i imitacija te pomoći potrošačima u prepoznavanju kakvoće proizvoda. Uz to, obogatiti će se i domaća gastronomska ponuda koja uz prirodne ljepote može biti temelj razvoja seoskog turizma na krškim područjima. Razvoj svake djelatnosti na zapuštenim krškim područjima, a posebice razvoj ekološkog stočarstva koji za cilj ima proizvodnju tradicionalnih, ekoloških i inovativnih proizvoda, uz osiguranje neophodne infrastrukture, sigurno će zaustaviti trend depopulacije stanovništva iz tih krajeva, osigurati održivi povratak već iseljenog stanovništva te privući one koji svoj radni i životni vijek žele provesti u okruženju koje pruža kvalitetu života koja nije dostupna u urbanom prostoru.

Inovacije, odnosno tehnološki razvoj u genetici, nanotehnologiji, daljinskim istraživanjima, sljedivosti (blockchain), analizi (velikih) podataka, internetu stvari, umjetnoj inteligenciji, robotici, e-trgovini, itd., donosi prilike za rast proizvodnje, snižavanje troškova, smanjenje rizika, povećanje dodane vrijednosti te razvoj novih tržišta za hrvatski poljoprivredno-prehrambeni sektor.

Digitalne tehnologije značajno smanjuju troškove dijeljenja informacija, provedbe transakcija u poljoprivredno-prehrambenim lancima te sustavima znanja i inovacija. Tehnološki razvijena društva značajan dio svoga BDP-a ostvaruju kroz tvrtke utemeljene na znanju i modernim tehnologijama. Prema tome, želi li i Hrvatska postati “društvo inovacija” mora poticati razvoj vlastitih tehnologija, za što je potrebno aktivirati znanstveno-istraživačke potencijale i intenzivirati raznolike programe suradnje znanosti i svih segmenata gospodarstva. U tom smislu, posebnu pozornost treba posvetiti inovacijama, transferu znanja i tehnologija u poljoprivredu i prehrambenu industriju, jer Hrvatska u tom segmentu ima izvanredne prirodne potencijale.