“Kada sam bio mali, rekli su mi

da ljude pokvari, uh, yah

Sad neka kurva mi skače po kari dok se ne pokvari, huh, yeah

U prvoj sam stvari reko da nikad se neću klošarit’, huh, ne

Mi smo napravili scenu, ipak da se ne zaboravi“

Ivan Hilje

Koliko košta Ivan Đikić? A koliko Josip Đakić? Pošto ide 1,4 kg mozga sveučilišnog nastavnika? A Zekanovićevog? Kako društvo nagrađuje radni doprinos socijalnog radnika, učitelja ili nastavnika u obavljanju svoga posla, a kako nagrađuje SSS – matematičara-informatičara, SSS – obućarskog tehničara ili SSS – elektrotehničara koji šuti u Hrvatskom saboru? Šuti, odnosno, „upravlja državom“? Ne moramo se zadržati samo na Saboru. Recimo, u Jutarnjem listu od srijede, 22. svibnja, na petoj stanici stoji upečatljiv naslov: „Najavljene su povišice: premijeru i ministrima povećanje od 40 posto“ I tu se radi o plaći, a kako je mudri Slobo Ljubičić rekao, „plaće su male, ali su primanja velika“. Ide povišica od 40 posto vrhunskim kadrovima s, recimo, Edukacijskog fakulteta Travnik ili Visoke poslovne škole za poslovanje i upravljanje Baltazar Adam Krčelić. Oni jamče blistavu budućnost. Budućnost vrijednu uvećanja od 40 posto. Raste zahvalnost i na pomoći Boga i svetog Josipa u koje se skrušeno uzda ministar zadužen za tržište rada, mirovinski sustav i socijalnu skrb – pitam se samo koliko će od tih 40 posto ubrat’ Bog, a koliko pripada svetom Josipu. No čak se i ne radi o obrazovanju.

Još u tijeku pregovora oko formiranja vlasti, vjesnik ove ključne politike za blagostanje Lijepe Naše bio je Mario Radić. „Neka me strijeljaju i napadaju, ali provest ćemo odmah taj nepopularni potez kojeg se svi boje. Jednostavno, za ove plaće se ne mogu dobiti kvalitetni ljudi koji bi se ozbiljno prihvatili posla u ministarstvima.“ Bomba. Suvremeni Rade Končar. „Milosti ne tražim, a dat ću vam 40 posto!“ Ako rastu plaće, i društvo će prosperirati. Neće rezultati voditi većim plaćama već obratno. Uvrnuta logika za prvostupnike iz Travnika koji u Irskoj i Danskoj vrijede kao suho zlato. A tek jagma za diplomiranim Baltazarima. Ali ne profesorima. Pa diplomiranim teolozima demografske specijalizacije. Da nam je još stručnjaka iz Goražda, znanstvenika iz Mitrovice, akademika s online kursa iz Velesa, gdje bi nam bio kraj.

Radićevu ideju brzo je prigrlio premijer. I to je to. Fait accompli.

Da se razumijemo, smatram da su primanja naših političara niska. Međutim, većini aktualnih ne bih ni ova dao. Jer ih ni na koji način ne zaslužuju. Barem dobar dio njih. Neki drugi, s nekim drugim postignućima, osobnim i političkim – da!

Oni, naravno, misle drugačije. Prigovorit će da, bahato, podcjenjujem veliki dio pregaoca našeg političkog društva, onaj koji nema visoku spremu, nisu magistri, diplomirani, profesori. Naravno da to nije točno, ali koga briga što smatram kako svaki posao zahtijeva znanje i kompetencije, pa i onaj političara i državnih upravljača. Uz to, naspram moga stava stoji ideja da ministri i političari uopće ne trebaju biti stručnjaci, već je njihovo da organiziraju rad u svom resoru. Samo što smo mi tu ideju pretvorili u famozan pristup da je još bolje da ti naši ministri i političari, koji ne moraju biti stručnjaci, budu nestručnjaci. Da im struka „ne smeta“. Političko iskustvo i podrška su sve. Drugo nije bitno. Jer pokazalo se posljednjih tridesetak godina da su nestručnjaci i neznalice „najbolji“ upravljači i organizatori, u našoj je politici biti tabula rasa prednost i preporuka. Učiti iz iskustva koje nemate i sve to na nama, dobitna je paradigma politike. Rezultate osjećamo.

Napredak države i društva valja graditi na političkoj ravnoteži i provođenju osmišljenih reformi. Samo, nakon političke dominacije vladajućih već desetak godina, s dodatnom vrijednošću koju „domovinski partner“ unosi u osmišljavanje politika, teško je i pomisliti na političku ravnotežu i smjenjivost vlasti te osmišljene reforme. Mi to, danas, nismo u stanju. Ali veće plaće…

Politika u kojoj se vlast održava nespretnim kompromisima i nesretnom političkom tržnicom podrške, uz sveprisutni strah pozicije i opozicije da bi raspuštanjem parlamenta veliki broj zastupničkih veličina bio izgubljen u političkom nepostojanju, vodi prema politici „kontinuiteta“ nečinjenja. Svi su akteri spremni i šutjeti i glasno urlikati samo da bi zadržali pozicije u politici. Jer druge nemaju. Nigdje. Rijetki su oni koje biste zaposlili. Od mnogih ne biste kupili ni rabljeni auto. Od toga treba početi.

Što je uopće posao politike, važan posao koji bi ubuduće trebao biti skupo plaćen? Plenković odlučuje, Milanović prigovara. I to je to. Za sve ostalo postoji zadatost europskog političkog novca. A i tu muljamo i varamo. Jest, bezimeno sivilo političkih aktera donosi neke odluke, piše zakone, raspravlja, podržava i osporava. Ali sve je to samo kulisa. Jedino po čemu ih prepoznajemo jest kad izvale glupost, snime bedasti Tik-Tok, obuku svečano odijelo ili suknju na falde pa u „Otvorenom“ pokažu sramotno neznanje slabo reproducirajući podatke sa stranačkog šalabahtera. No u politici u kojoj se značaj mjeri brojem pojavljivanja u informativnom ili showbiz programu, veličina u doskočicama, a važnost u svadljivosti, i oni kojima, što bi Srbi rekli, „iz dupeta praziluk viri“, smatraju da vrijede i zaslužuju mnogo.

U Hrvatskoj politika nije poziv. Još je manje časna. Možda je takva bila u devedesetima. Moguće ponovno bude. No danas nije. Nema cilja. Ali ima auto s vozačem i dnevnica. Treba i plaća. Odgovarajuća. Ne adekvatna odgovornosti, sposobnosti, znanju, već ona koja će biti u rangu s limuzinom i službenim mobitelom. Da podeblja status, ne da vrednuje rezultate politike za građane.

To da su naši političari dobri vođe, da se odriču užitaka radi građana, da napore koje oni zbog nas podnose nitko normalan ne bi trpio – tko u to vjeruje? Ali oni će se ponašati kao da je tako. Politički stahanovci nikada ne miruju. Tu su na zemljačkim proslavama, žrtvuju se na dobrotvornim priredbama, prvi na utrci do švedskog stola, lupaju revolucionarne selfije na danima jagoda, bikijadi ili olimpijadi starih sportova. Tko tim glumcima društvenih kronika ne bi za to povećao plaću?

Svi su akteri spremni i šutjeti i glasno urlikati samo da bi zadržali pozicije u politici. Jer druge nemaju. NIGDJE. Rijetki su oni koje biste zaposlili

Veličina naših političara razvidi se kada se dokopaju sinekure. S položajem svaki brbljavac zauzima pozu Rodinova mislioca. Zaklinju se u moral, a opet će pragmatično izjaviti da politika nije moralna činjenica, ponavljat će da su tu zbog općeg dobra, a vodit će se borbom za moć. Napredovanje ne nosi osobnu odgovornost, ma koliko prisezali na vlastiti karakter. Sve se, u biti, svodi na nagradu za odanost, laku zaradu beskarakternih likova koji traže veću plaću. A za to nude bespogovornu vjernost mada govore o osobnosti, uzdaju se u stranačku iskaznicu blagoglagoljeći o domoljublju.

Zaboravljamo ključno: nisu plaće u politici sredstvo poticanja demokracije, nije valjda ni materijalno jedini poticaj da se netko politikom bavi. Jer ako jest, nadrapali smo. Politikom se trebaju baviti pojedinci za koje ona nije moć da ovladaju društvom, država nije izvor osobnog namirenja. Tu bi trebali djelovati oni koji razumiju osobne slobode i vladavinu prava, ustavnost i demokraciju, oni će shvatiti kako su javni poslovi društvena činjenica najviše važnosti krajnje osobne odgovornosti najboljih, imat će idealizam uvjerenja da je njihov izvorni mandat u djelovanju na socijalni položaj svih u društvu, pa i podupiratelja političkih konkurenata. Weber je to pojednostavio – živi se za, a ne od politike! Zato ne podupirem ovo najavljeno povećanje. Ne s ovim ljudima. S njima teško rezultata može biti.

Politika ne bi trebala biti posao, nije ni zvanje ni zanimanje. Najbolji u svojim zvanjima i zanimanjima trebaju dobiti prigodu voditi društvo, voditi ga najboljem. I to treba biti čast. Ne prigoda za bogaćenje. Ovi drugi, današnji, veće plaće ne zaslužuju. Većina njih ionako neće priznati da žive od primanja. Ne od plaća. Kako je to Kikaš i rekao.