„Pristao sam biću sve što hoće

Evo prodajem dušu vragu svome

I ostaću samo crna tačka

Poslije ove igre kad me slome

Kad me mirno slome

Pristao sam biću sve što hoće

La la la la la la la la la la“

Duško Trifunović

Tema prošlog tjedna: Predsjednik i Premijer! I sljedeći portret nacionalne političke scene: „slavlje“ potpredsjednika Vlade. Tjedan koji razotkriva suštinsku bijedu hrvatske politike. I javnost uzbuđenu oko posljedica, no ne i sposobnu percipirati uzroke, mijenjati ih.

Iščekivanjem odnosa Predsjednika i Premijera, (hinjenom) naivnošću, čuđenjem oko ispružene ruke Predsjednika, (ne)čestitanja i (ne)dolaska na inauguraciju, ne banaliziramo samo odnos vodećih aktera, već trivijaliziramo politiku uopće. Tjedan dana moraliziranja i naivnih očekivanja. Toma Akvinski i Tereza Avilska nisu nam ravni. Iznenadna demencija o povijesti ponašanja Predsjednika i Premijera posljednjih godina. Infantilni doživljaj političkog svijeta poput TV sapunice s predvidivim „dvorskim intrigama“ koje se slatkasto razrješavaju u posljednjim scenama, okončan je krajem tjedna. Pucanjem. Potpredsjednik Vlade, i inače i po svemu neadekvatan i za niže razine društvenog djelovanja, u ulozi karijere, burno mijenja očekivani happy end rasplet. Nije naše društvo infantilno. Ono je defektno.

Koga 2025. iznenađuje nastavljena dinamika odnosa Predsjednika i Premijera? Dopuštam možda prerano probuđenima iz zimskog sna. Ili onima koji se prave ludi. Građane i medije čudi što se 2025. događa što i 2024? I prije… Nisu se tome nadali? Htjeli su drugačije? Što onda nisu na predsjedničkim izborima birali Primorca. Tad bi se brda slagala, zar ne? Ili, mogli su dovesti SDP u Banske dvore pred ljeto. SDP i Možemo! u kombinaciji s Mostom i famoznim Domovinskim pokretom. Da Peđa i Dabro poslušno i poslužno budu Zoranu na raspolaganju.

Mediji. I oni se zgražaju što Dragan nije čestitao Zoranu, što Gordan neće ići na inauguraciju, a Andrej ne želi odgovoriti kolika mu Zoranova „gesta“ treba da si počnu milozvučno tepati. Zgražaju se i nad pucanjem. O čemu je riječ? Nisu naši mediji toliko površni. Ne. Oni su središnji profiteri tog odnosa. Jer vijesti se same pišu. „Free content“ pučkih veselica. Čuđenje je samo „clickbait“, navlakuša za medijske konzumente. Sve već viđeno prodaje nam se još jednom. Pa opet. I mi se opet uhvatimo.

Naše društvo. Ono u kojem se medijski važnijom prezentira vijest tko ide na predsjedničku inauguraciju, a tko ne, u odnosu na stopu inflacije od 3,4 posto, a raste. U kojem se razgovara o broju glasova na izborima, a ne o 271.416 umirovljenika koji primaju mirovinu od 395 eura. Ili se hvalimo s dva posto BDP-a izdvajanja za obranu, a nije nas sram što je prosječna mirovina 553 eura. Društvo u kojem je 12 rabljenih Rafalea važnija tema od prosječne neto plaće 1340 ili medijalne 1160 eura. To smo. Tako ga kreiramo. Politički. Ali i medijski. Parlamentarne rasprave svedene su na to kome je narod predsjedničkim izborima što poručio i tko će biti sljedeći premijer. Saborski zastupnici medijski se nastoje nametnuti otrcanom pošalicom ili se umiljavaju stranačkom vodstvu. Tu živimo. Ne u Švedskoj. Nismo nevini. Nipošto to nisu ni mediji. Oni su kreirali javnu sliku baš ove vlasti i baš ove opozicije. Pucanje i nije iznenađenje. Samo čudi što ne „pukne“ narod.

Nakon Milanovićeve pobjede odjednom smo se ponašali kao da je u nas pristojnost politička vrlina. Političari čistunci. I državnici. Pucanj nas je „probudio“. Ma znam, nije. Teško će. Jer naše je društvo kičasto-bljutave nacionalne dramaturgije, vox populi u našoj državi počesto stiže iz crijeva, ne iz grla. Ili iz pištolja potpredsjednika Vlade. Takve i biramo.

Živimo u društvu spektakla. Medijski stručnjaci, teoretičari, sociolozi znaju to društvo. Debordovo. I Bellerovo. Pažnja je resurs, relevantan. I na političkom tržištu. Oni koji to ne razumiju propadaju. Političari su onakvi kakvima ih doživljavamo. Bit njihova djelovanja nije presudna. Mediji kreiraju političku „robu“ koju konzumiramo, „dvojnike“ stvarnim osobama. Politička emocija, a ne ideje, politički je kapital. Politika kao društvena mizanscena u kojoj stil, imidž i medijska prihvaćenost zasjenjuju raspravu. Valuta je biti „autentičan“. Upadati u oči. Tako su izabrani i Milanović i Plenković: Plenković 2024. treći put, Milanović 2025. drugi. Oni to razumiju. Zato ne može Milanović 2025. biti drugačiji nego 2024? Mora biti isti. „Karakter“. A po trećem aksiomu mehanike ili četvrtom statike, Plenković svoju autentičnost brani nastavkom svoje medijske igre: nije dao ruku Milanoviću kada je išao za mandatara, sada neće prihvatiti njegovu, neće mu doći na inauguraciju. Nema tu iznenađenja.

Naravno, mamac tog političkog spektakla, medijski manipuliranog, na koji građani zagrizu, uništava politiku i društvo. To je banalizacija i trivijalizacija s početka teksta. Građani, birači, samo su konzumenti prezentiranih priča. Navijači. Nisu akteri koji utječu na sadržaj. Pljeskat će Rafaleima, haubicama i tenkovima, dok nemaju za kruh. Kad shvate da im plaće i mirovine nisu dovoljne za život, uputit će ih se da su krivi trgovci. Bojkotirajmo ih! Zle trgovce koji se bogate na nama. Ne pada nam na pamet da propitujemo političare. One koje bismo na izborima trebali birati da rješavaju te naše probleme. Da od njih očekujemo bitnu promjenu. Ne, jer izbori služe identificiranju sljedbe s vođom i „plemenom“. A ne mogućnosti utjecaja i djelovanja. Onaj dio birača koji je svjestan nemoći da izborima kreiraju rješenja, prije ili kasnije odustaje od uloge „gledatelja“, „publike“. I od politike. Ne izlazi na izbore. Glasaju povodljivi, oni kojima se lakše manipulira. Ovako ili onako. Odatle politička apatija.

Novi narativ o političkoj stilistici, svađi političkih aktera, samo je rakurs političkog spektakla. Novi ures. Zato je bezvrijedan. I neće biti produktivan. Jer upire u maniru, estetiku. Sadržaj i opet po strani.

Treba pojasniti? U redu. Možemo se mi zaklinjati da bi političari trebali prihvaćati pružene ruke. Ići na inauguracije. Da ne bi smjeli piti. Ni jesti masno. Možemo propisati da ljevičar mora biti siromašan. A desničar trećoredac. Onaj tko zagovara nacionalne vrijednost branitelj. Makar lažni! Konzervativac ne smije biti rastavljen, kurvati se. Biti homoseksualac, ne daj Bože. Gradonačelnik Zagreba mora navijati za Dinamo. To je svetinja, To i Vukovar. A mi, jasno, konzumiramo svetinje. Za svaki dan. Na prazan želudac. I tu sve pada. Jer to su sve manire i pravila. Sadržaja nema. Lažne, nametnute, podmetnute vrijednosti. Svetinje. Pokraj kojih će želudac i dalje biti prazan. A mi ćemo veselo pljeskati ručicama i navijati.

Možemo političare birati kao da biramo Mistera bontona. Ili Najministranta 2025. Birati visinu, težinu, boju kose. Spol, rod, broj i padež. Samo, u čemu je razlika od onoga kako ste ih birali do sada? Jer u svemu ovom sadržaja nema. Nitko ni ne spominje da bi oni trebali rješavati vaše probleme. Ne prodavati medijsku maglu. Javnost, i dalje, ne sagledava dalje od ambalaže. Čak i lažne. Ne brinu odluke, stavovi, politički sadržaj. Društvo spektakla. Politički reality show. Masterchef političke kuhinje.

Andrej i Zoran savršen su par našeg političkog spektakla. Pragmatičnog odnosa koji odgovara obojici. Sredovječni bračni par koji se u javnosti redovito svadi, a u svoja četiri zida imaju sjajan seksualni život. Jin i jang. Bakarić i Špiljak, Šuvar i Stojčević ovog vremena. Ako ste očekivali da Plenković nakon izbora oblači šestinsku nošnju i zaljubljeno gleda u Milanovića, žao mi je. Neće se ni Milanović zavjetovati na šutnju. U kartuziji u Pleterju. Neće se primiti i zaplesati „Ringe ringe raja“. Ni zamijesiti Šušnjarove kiflice. A kad Dabro zapuca, opet raspravljamo o pucanju, pjesmi, bratu Mariju. Zaključit ćemo da su Zoran i Andrej mnogo bolji od Dabre. Nećemo se brinuti što i dalje ne razgovaramo o tome što Zoran i Andrej nude, rade, kako pomažu životu i društvu. Koji je sadržaj. Niti ćemo Andreju uzeti za zlo što je Dabru uzeo u Vladu. Ni Zoranu što bi isto učinio da je postao premijer. Spektakl se nastavlja. Cirkus je i dalje u našem gradu.