„Bio je to divan čovjek, omiljen od mase.

Mudar kao Gandhi i lijep kao Naser.“

Mirko Srdić (Elvis J. Kurtović)

‘Poštovani druže Bregoviću!“ Tako je počinjalo jedno otvoreno pismo, objavljeno u Startu, davno, davno… Ovo, iako u drugačijem vremenu, drugom adresatu, toliko je različito, a ipak toliko isto. Riječ je o sujeti, grandioznosti, no ne djela, ne ni nedjela, ne rezultata. O liku, egu se radi. Sam početak kradem od dvoje dragih ljudi, formu ću graditi oko Elvisovih detalja, neinventivni pojedinci kakav sam ja i ne mogu nego krasti. Ali formu, ne sadržaj. I zato ovo pismo nije novo, vrijedno ni važno, osim meni. A trebalo bi biti i tebi. Dakle, krast ću fragmente forme, no ne i sadržaj, kao što neću otimati ni nadu. Sadržaj i nadu, njih kradu pravi igrači. Odlika je to ljudi posebne klase. Ovdje europske. Pojedinaca neodoljivog šarma. Onih o kojima pišem. Spremnih – pardon, pripremanih – na uspjeh. I sve drugo. O tome je ovo pismo. Otvoreno. Dakle…

Poštovani gospodine Plenkoviću,

Dragi Andreju,

pošto nisam uspio da dođem do tvoje adrese, a kako se već godinama ne pozdravljamo (nisam htio da ti pristupim u kafani ili na ulici), odlučio sam da ti se obratim na ovaj način. Unaprijed se izvinjavam zbog eventualnih stilskih grešaka…

Andreju, gospodine Plenkoviću, pitaš se – vjerujem – zašto ti se ovako obraćam, jesam li zaveden ili zaljubljen. No stvar je jednostavna, ni zaljubljen ni zaveden, nije ovo pismo ljubavno, ali jest s ljubavlju pisano. Ne pratim te omađijan, ne zanosim se vlastitim značajem niti ti pišem na tvoju veličinu ljubomoran. Jest, zaista, spominjem te. Ponekad, pa i počesto, sjetim te se u kolumnama. U B041 kada politiziramo, ja samo onaj koji te i brani, nepojmljivo mi je da bi ti bio na vrhu svog kriminala o kojem pričamo, ne vjerujem da ti od toga koristi vučeš. Osim političkih. Sam se sebi ponekad čudim odakle mi da branim tebe od onih koji su te u Nacionalu prvi predložili i spomenuli ili od onih koji su te podržavali, a sada bi natrag čak i Karamarka. Štotijaznam, možda su moji drugovi, bivši, i bili u pravu, možda zaista jesam od HDZ-a ubačen da rasturim SDP. Što drugo, jer kada pišem, a napisao sam i u prethodnoj kolumni da si jedina činjenica naše političke zbilje. Zaista jesi. Jedini akter, drugi ti nisu ni blizu. Samo, dragi Andreju, za.eban je to položaj. Teško je uspjeti kada ti se samo to pripisuje.

Pojavio si se, pred desetak godina, upečatljivo drugačiji. Nisi bio ćelav kao ja. Ni debeo kao ja. Manire i dobra odijela, jedino nikad nisam shvatio tu tvoju sklonost mokasinama. Europa ti je dobro „stajala“. Jasan i odrješit, nezaustavljivo ambiciozan, pomislili smo da bi dobro i ti stajao nama. Naravno, nakon tvog stranačkog prethodnika, tko i ne bi zaključio tako. Nudio si nam Europu, vukao na srednjoeuropsku finoću, predstavio se vrlim intelektualcem, uvjerio nas u hrabrost onog koji želi mijenjati. Okićena vjerodostojnost počivala je na obećanju da ćeš, mijenjajući HDZ, mijenjati Hrvatsku. Ili obrnuto. Siguran sam da se ti sjećaš. Nažalost, samo sjećaš. Znaš, nisam glasao za tebe, ne zbog tebe, već nisam mogao u vjerodostojnost tvoje okoline povjerovati. Recimo, već mi je i mentor tvog uspona bio „too much“. Ali poštujem, izabran si. No očekivao sam da i ti poštuješ nas, da predstavljaš i sve nas koji za tebe i stranku koju vodiš nismo glasali. Ne bi li to bila ta vjerodostojnost?

Kad je krenulo, a ne sjećam se više kakav je redoslijed bio, dogodio se Agrokor pa ono sumanuto Povjerenstvo za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima, obećanja o naftnoj kompaniji koju ćeš vratiti u naše ruke… To je bio tek početak. Kasnije je došao i plin. Kupovina medija i pojedinaca koji se olako nude – to je konstanta. Sve to, pa i više, mogu „progutati“. S gnušanjem, nesretan, no svjestan realnosti. Konačno, birajući tvoju stranku nismo ni mislili da si se politički rodio bezgrešnim začećem, znali smo i da od tvog „entouragea“ ne trebamo očekivati svetačka čuda, čak ni scene sa svetih sličica.

Jest, uveo si nas u eurozonu i Schengen, dobit ćemo Rafale, svi to znamo, čuli smo to bezbroj puta. Uspio si, treba to spomenuti, učiniti i nemoguće – produžiti rok za korištenje europskih sredstava nakon potresa. I, dileme nema, to si sve učinio ti. Nikakvi Grlići Radmani ili kojekakvi drugi statisti tvoje političke manipulacije, pardon, vladavine. Ali tu dolazimo i do problema: svi avioni, valute i granice koje se ne kontroliraju, ne mogu promijeniti to da si sve svoje suradnice i suradnike ti birao sam. A sve što su oni činili jest samo sramotili sve tvoje uspjehe. I osramotili te. Osramotio si se. Ali možda ti ni zbog toga ne pišem.

No, gospodine Plenkoviću, dragi Andreju, zeznuo si. Baš gadno. Zasr.o si mnogo puta. Ali ovoga puta žešće. Okružio si se, što bi ti Elvis rekao, „znaš već kojim krugovima koji su se beskrupulozno okoristili tvojim velikim ugledom i talentom.“ „Ošišali te“, „skratili ti kaiš“. „Druga djeca činila su ti se slađa i pametnija. Njima si slatkiše dijelio.“ A zaboravio si nas. I sebe. I ono što si predstavljao. Od Europe nije ostalo ni e, možda samo „U“. Zašto?

Slušam te prije neki dan, magistre, a nije ti prvi put, napadaš „neke ustavne stručnjake“, da zaboravimo te neke znanstvenike. Prozivaš profesore, dragi moj magistre, ne valja ti to. Kad napadaš njih dvojicu i zadnju pozlatu ljuštiš sa sebe. Nema više urbane slatkorječivosti iz prve izborne jedinice, centra grada, gdje se cijene znanost i struka, gdje se jede nožem i vilicom i ne kopa nos. Tamo gdje žive oni koji saslušaju obrazovane i pametne ljude, čak i kada ih ne poslušaju. Jer to je ta civilizirana manira. Ali ne, smetaju ti po ne znam koji put. I ne zato što si ti u pravu, a oni ne, to i nije bitno, tvoji su argumenti politike sile mnogo jači od siline njihovih argumenata. Kao što je bilo i kod „izvanrednih covid stanja“, biranja predsjednika Vrhovnog suda, smjene Mostovih ministara. Prošlo ti je toliko puta, red bi bio da se ne osvrćeš ako ih i ne možeš saslušati, hiniti da ti je važno što misle, odglumiti da ćeš i njihove argumente uzeti u obzir. Ne, napadaš dvojcu kojima je do ove države i društva stalo, koji znaju i kažu da Ustav nije mrtvac. Magistre Plenkoviću, dragi Andreju, dva profesora prozivaš, doduše, ne imenom, magistre, iste onakve koji su te učili manirama, lansirali te u Europu, profesore što ti je i otac bio, umne kakav si – priznajem ti to – i sam. Tu stoji tvoj kraj. Ne znam na kakve si se ti to profesore svikao, dvolične, potkupljive, ali ova dvojca neće oko tebe skakutati, žicati te da ih pogurneš na Ustavni sud, moliti kakav honorar, obećavati revanš od 30 posto. Ne, njih dvojca, a ima i još pokoji, kažu što misle i što – a to je najvažnije – znadu. I, magistre, kad ti takvi profesori govore, ti koji razumiješ što ti govore trebao bi bar odglumiti poštovanje, a ti se zgražaš što te se netko uopće usuđuje prozivati.

To zadnje, to da ne dopuštaš da te itko ikako proziva, to je ono što te kopka. Smeta ti da tamo negdje, na nekom fakultetu koji si i ti pohodio, postoje ljudi koji kazuju da si se beskonačno osilio, postao Orbán iz našeg sokaka, i da je to – opasno. Izjava u novinama, tweet, mrežna objava te pogodila zato što ne hvale tvoje eure, Schengene, Rafale, ministre, procedure. Vide da tu Europe nema. Jer nema ni Ustava. Samo ozbiljan rizik samovolje, koji te ponio u društvu onih koji te hvale. Dragi Andreju, tu leži tvoja greška. To je ono gdje te braniti ne mogu. Nisi kriminalac. Nisi maznuo. Uspješan si. Dobit ćeš izbore. Zasluženo, kad pogledaš neke konkurente. Ali ne pljuj ih. Ne zove se Premijer liga po premijeru, neće ni naša 1. HNL po tebi. Supersport liga, ne AP. Spusti se. Bar tu. Možda i odrasti.

E sad, baš zato ti predlažem da ti i ja, najveće političke zvijezde ikad rođene u ovom gradu, napravimo zajedničku kampanju po Dalmatinskoj zagori i Vukovarsko-srijemskoj županiji, može i po srednjoj Bosni i Zajednici opština Tuzla. Bila bi to izvanredna prilika da ti Viktor Gotovac, a mogu i Đorđe i Vedran, i praktično demonstrira supremaciju neoprimitivističkog osjećaja nad poluevropskim, a možda bi se našlo vremena da o svemu tome i usmeno porazgovaramo. Za sada toliko. Nadam se da ćeš o svemu ovomu dobro razmisliti i javiti se.

S poštovanjem, g. Viktor Gotovac

P. S. U ovoj kolumni korišteni su i parafrazirani dijelovi genijalnog otvorenog pisma Goranu Bregoviću. Znam da ti to znaš, jer ti znaš SVE! Ovo pišem zbog onih koji ne znaju, a to su, Andreju dragi, oni isti od kojih ti živiš. Memento mori. Želim ti svu sreću i dragost, ali i da preživiš svoju političku smrt, da vidiš da, kao ni profesorima loših studenata, uspjeha nema ako pokušavaš sam. I misliš da sve znaš. A eto, mi znamo da ne znamo. Mene, recimo, Zlatko H. na to uvijek podsjeća. I sad, stojeći kraj mene. A ja bih htio, dragi Andreju, da pored tebe svi Elvisi izgledaju lažno!