„Šareni artikal, karton i plastika

Crven, zelen, žut, kupuj kao lud

Šareni artikal, lip san ka slika

Nije bitna kvaliteta, samo etiketa“

Aleksandar Antić, Ognjen Antić

Turizam, nogomet i tko je novi partner Jelene Rozge plavih očiju, vječne su teme. Sjedim na terasi u Podgori, gledam put Stare Podgore. Iznad Biokova niski oblaci, Hvar se na drugoj strani jedva vidi, sve zove na kišu i najavljuje lagano ispuhivanje ovogodišnjeg turističkog balona. Ispod oka mjerkam janjetinu zaostalu s jučerašnje fešte sv. Vicenca i razmišljam koje ćemo vino piti večeras kada mi dođe najavljeno društvo. Sutra, vjerojatno, za Zagreb. Nakon desetak dana po Italiji, par u južnoj Hercegovini i desetak Podgore, odmora je pomalo dosta. A moj se turistički saldo poklapa s komentarima turističkih rezultata srpnja.

Brojeve smo pročitali. Toliko i toliko novih turističkih jedinica, nešto manje gostiju i noćenja. Statistički bikini koji skriva važnije informacije od onih koje prikazuje, nije ključan za rezoniranje hrvatskog turizma, važnija je činjenica trenda pada ostvarenih turističkih rezultata i sad već medijski prilično obznanjenog nezadovoljstva gostiju. Za primorske krajeve, u kojima uspijeva gotovo isključivo turistička monokultura, pomalo zvoni na uzbunu. Ili bi trebalo. Ali ne samo tamo. Jer kada iz jednadžbe hrvatskog gospodarskog rasta izuzmete turizam, ostaje samo žicanje europskog novca. A uz našu birokraciju i financiranje političkih davanja pojedinim skupinama u društvu, a oni poput socijalnog narkomana dolaze po sve veće doze, taj financijski krvotok nije dovoljan za perpetuiranje nerazumnog društvenog modela i institucija države neefikasnog, karikirano možda i nepostojećeg, gospodarstva.

U čemu je stvar? Prvo, mnogo je razloga za ono što nam se događa. I nisu od prijepodne. Jedino su publicirani neočekivano lošiji rezultati potakli sagledavanje onog što godinama znademo. Nema masovne panike ili burne društvene histerije i, nažalost, još uvijek nema motiva za društvenu promjenu. „Lako ćemo“ postsocijalistički mentalitet loše vijesti ionako radije otklanja kao smiješan paradoks koji će vrijeme samo ispraviti, anegdotu koje se sljedećeg tjedna nećemo sjećati. Političari će reći da mediji preuveličavaju ili iskrivljavaju, a trebali bi, u maniri braće Grimm, pisati samo bajke s „happy endom“. No problemi postoje. I nikako da se njima pozabavimo. A oni, čini mi se, nemaju namjeru sami po sebi nestati.

Cijene su nerazumno visoke. O tome spora nema. Ovoga sam ljeta u Trebinju, naravno, ali i prolazeći Umbrijom i Toskanom, bitno lakše opravdao utrošeno. I to i u trgovini, kafiću, restoranu, ali i smještaju. Naš ministar turizma možda zaista vjeruje da postoji razlog zbog kojeg bi naše turističke cijene trebale biti više od talijanskih, samo što stranci to teško shvaćaju. Konačno, Italija je pojam hedonizma i uživanja, a mi tek država u kojoj se svake godine dogradi kat na kući bez fasade i oglasi novi luksuzan smještaj. Tako čovjek po tablicama može vidjeti kako Talijana na našoj obali slabo ima. A sada i Nijemci i Austrijanci vide kako u našem turizmu nema pravog plana. Pa ni konkurentnosti. Skupi smo. A i ne nudimo Bog-zna-što osim „najplavijeg“ mora na svijetu.

Naravno, kada plaćamo visoke turističke cijene, kao i u svemu u nas, tu je sadržana i „spomenička“ renta neefikasnoj državi, svakoj sumanutoj odluci koja se na nekoj razini vlasti donese bez razmišljanja o posljedicama. U cijeni espressa na podgorskoj rivi ili pola litre točenog Karlovačkog u Makarskoj, stoji i cijena besmislene ovjere potpisa kod javnog bilježnika, taksene marke za dozvolu za cinculiranje, a i ne baš malen danak ozbiljnoj korupciji. Sva naša „gospodarska čuda“, netransparentne privatizacije Ine, stečaj Varteksa, sanacija Agrokora, bojenja tunela na A1, rezanje vrpci mostova i tunela koji bar deset godina nikamo ne vode, dođu na naplatu. A u turističkom prometu taj se trošak prebaci na zadnjeg u lancu. Gosta.

Birokratska glad i osobna gramzivost drugi su razlog. Arhitekturu našeg priobalja, danas sve više i zaobalja, uređuje „dobra“ navada da se svake godine točkasto donose promjene GUP-a, formiraju nove čestice, javna namjena postaje privatna, turistička, parkovi postaju dvorišta, šume parkinzi. I tako svake godine općina proda dvadeset-trideset parcela kako bi se isplatile plaće načelnika, pročelnika općeg upravnog odjela, portira Zlatka i tajnice Maje… Treba, naravno, i općina bez turizma imati turističku zajednicu s direktorom u lijepim mokasinama i Paul&Shark majici. A gdje su još domjenci na bikijadi, svečano zatvaranje olimpijade starih sportova, nastup tetkinog malog na dočeku olimpijaca, Audiji s četverozonskom klimom… Prodajući obiteljsko srebro, a u posljednje vrijeme prešli smo i na rostfraj, unazađujemo krajobraz, obezvređujemo postojeće. Tako smo uništili Makarsku. Prokockali Istru. Ubili Primošten. Koliko glup za to trebaš biti? Zapravo, ne previše. Dovoljno je biti prosječno. Glup.

Ne manje značajna je i osobna gramzivost. Na nacionalnoj upornosti u samozavaravanju da je naše more najplavije, riba pobjednica na Miss international oborite ribe, obala najljepša, a otoke kao naše nitko nema, počiva bahatost u cijenama. U jedno ljeto iznajmljivanja apartmana na Stradunu valja zaraditi za stan u Zagrebu. Jer kći ove jeseni kreće na stručni studij filozofskog menadžmenta Poslovnog učilišta „Kamioni-avioni“ pri Veleučilištu Zaklade poslovnog računa hrvatske samostalnosti u Villachu. A kad je tako, to netko plati. Jasno, da ne postoje charter letovi za Tursku ili Grčku, resorti u Egiptu ili Maroku, svi bi strani gosti bili osuđeni trošiti svoj novac kod nas. Ovako nisu.

U ugostiteljstvu u nas postoji magični koeficijent 3,5. Naime, toliko se uvećavaju cijene jela ili pića u odnosu na nabavnu. Kao Ho-Re-Ca „zlatni rez“, svi to pravilo ponavljaju i tvrde kako se drugačije ne isplati jer vino treba ohladiti, pivo servirati, a i pranje čaša košta. Meni, ipak, nije jasno kako to da su iste čaše, hlađenje i serviranje skuplji kada se u njima servira skuplje piće.

Posebna je stavka oporezivanje. Uz kuću ili par apartmana zapravo se, zaista, ne isplati raditi. Od prihoda od rada država ti uzme trećinu ili polovinu, a za krevet se simbolično paušalno plaća. Dalo bi se zaključiti da je uz more budala onaj tko radi.

Još nešto govori o nama kao domaćinima. Sramotni spektakli i koncertne prigode na kojima se ljubitelji povijesne heraldike časte starim operetnim pozdravima, na kojima se od svih slova abecede najviše pažnje poklanja 27., a onda se još i potuku, nisu baš reklama za gostoprimstvo. Barem ne, čini mi se, kod naših najvjernijih gostiju, onih iz Slovenije, Srbije ili Bosne i Hercegovine. Ali Bosanci ionako malo troše, homoseksualcima apartmane ne iznajmljujemo, Srbi – tu i ne treba ništa dodati…

Naš je problem upravo „naš“. Točnije, „mi“. Jest, mogli bismo postići da se ne gradi preko svake mjere, da se ne apartmanizira svaki milimetar, da nepoznat netko ne izgradi resort bez dozvole ili marinu „na crno“, da zagradi obalu i proda kuću s „privatnom plažom“. Mogli bismo stati na kraj korupciji i besmislenoj birokraciji malih općina i nepotrebnih županija koju svaki dan snosimo svi zajedno. I turizam bi se mogao usmjeriti industriji užitka i ugode, a ne pohlepe. Ima samo jedan problem – to onda ne bi bio „naš“ turizam, to ne bismo bili „mi“.

Održavajući zatečeno, loše i hrđavo, da netko ne izgubi radno mjesto, drugi primanje ispod stola, a treći izbore, kao, uostalom, u svemu, mi poput Bate Stojkovića u ulozi Babija Papuške, izmišljamo svijet u kojem smo mi netko drugi. Čudimo se onom tko je sistematski uništio naš turizam. I ne staje. Pitamo se: tko li je taj? Taj koji rovari i ruje? A on je isti onaj koji čini sve da ne dođemo do pristojnog društva i države. I pristojnog turizma.

O istom mi uvijek isto. Čudimo se. A uvijek isto jer ne bunimo se. Ne protestiramo. Ne borimo. Lakše je popiti pivo ili gemišt. Makar i preskupe. Pa trabunjati o turizmu, brojevima i krivcima. Jer glavna ekonomska aktivnost je turizam. Druge ni nema. „Znam ja nas“, rekao bi Branko Čopić…