„Black shadow hangin’ over your shoulder

Black mark up against your name

Your green eyes couldn’t get any colder

There’s bad poison runnin’ through your veins“

„Crna sjena visi ti preko ramena

Crna oznaka ispred tvog imena

Tvoje zelene oči ne mogu biti hladnije

Tvojim venama loš otrov teče“

Angus Young, Malcolm Young, Brian Johnson

‘Hrvatska snažna i važna.” Fali slovo za solidan slogan za vlažne maramice. „Snažna i vlažna.” Ozbiljnijom promjenom ide i iskrenost: „Hrvatska lažna i nevažna.” „Radimo za hrvatske ljude” – genijalnost ovog uratka je u tome da ne znači baš ništa. Što radimo? Kakvi ljudi? Tko nas je tražio što? Ima i dalje. Most, Suverenisti i HSP: „Osloni se na naše.” Nije sasvim jasno radi li se o reklami za štake ili drugo ortopedsko pomagalo, kad ono, valja se osloniti na Petrova, Troskota, Glasnovića. Domovinski pokret nema europski slogan, ali ima „genijalne” ideje. O njima kasnije. Fair-play listu 9 neću hvaliti jer sam subjektivan. „Borbeno. Dosljedno. Zajedno!” – zvuči kao nešto što bi opisivalo Marine Le Pen ili Orbána, a ne slogan Možemo! Ovi od sadržaja ispražnjeni slogani slikovit su prikaz relevantnosti izbora za Europski parlament pred nama.

Sreća nas je poslužila pa smo se slaganjem Vlade zabavljali gotovo cijeli svibanj. Da nije, vjerujem da bismo osjećali predizborno susramlje. Kampanje nema, samo nabacivanje jeftinim besmislicama koje nam kandidati serviraju. Ništa što bi imalo veze s Europskim parlamentom. Stranke hvale kandidate, ističu kako su njihovi prekaljeni zastupnici pomogli europskim građanima, zbog njih na kruh mažemo Nutellu sa snažnijim okusom lješnjaka. Neopisiva je mudrost vođa koji su nas takvim eurozastupnicima obdarili.

Posljednji tjedan kandidati su se aktivirali. Obraćanja redovito započinju isticanjem presudnosti izbora po sudbinu Europe, potom nastavljaju temama koje kao da spadaju u kandidacijski postupak za predstavnika stanara u srednje velikoj zgradi u Travnom. Ili Španskom. Čini se da dobar dio kandidata ne zna ni nazive ni nadležnosti europskih institucija. To i nije bitno jer svi se oni ionako misle baviti nacionalnim interesima. „Nacionalni interesi” – formulacija je koja od kafanskog brbljavca učini političara europskog formata. Potonji format, naravno, proizlazi iz činjenice da se nude primanja u eurima. Za te je slabe znalce Europski parlament birtija malkice veća od Sabora, gdje su „mudroslovili” do sada.

Umjesto ideja i stavova kandidati nude obećanja koja s Europskom unijom veze nemaju, sriču improvizacije za koje pretpostavljaju da ih birači žele čuti. U općoj budalizaciji hrvatskog društva ovi se izbori ipak ističu. Evo, mostovci rezigniraju kako smo posve zaboravili kršćanski identitet Europe pa bi ga, valjda, trebalo upisati u temeljne akte Europske unije. Pardon, Europske kršćanske unije.

Prvi veliki zadatak koji pred Europskim parlamentom stoji jest pobrinuti se za hrvatsko školstvo. „Javni odgojno-obrazovni sustav mora uvažavati vrijednosti većeg dijela hrvatskog naroda i nedopustivo je da se iz javnih škola izbacuje Dan kruha ili priredbe za svetog Nikolu kako to predlaže pravobraniteljica za djecu.” Kandidatkinja broj 6 s Mostove liste unaprijedila je političku utakmicu za Europski parlament od panem et circenses u „Dani kruha i priredbe za svetog Nikolu”. Naravno, spominje se ona i rodnih ideologa, njihovih ekspozitura. Mostovo političko obznanjivanje nije besmisleno: sad kada je Domovinski pokret dio globalističke HDZ-ove vlasti, otvorio se prostor na državotvornom, suverenističkom desnom rubu političke arene. Kud ćeš bolje nego reći da ćeš se u Europskom parlamentu zalagati za domoljublje, vjerske slobode, kršćansku kulturu? I, naravno, Dane kruha u Rue Wiertz 60 u Bruxellesu i Svetog Nikolu u Allée du Printemps u Strasbourgu.

Stjepo Bartulica, špicnkandidat Domovinskog pokreta za plaću eurozastupnika od 7853,89 eura neto, na ljutu političku ranu suradnje s HDZ-om stavlja ljutu travu: Muzej žrtava komunističkog terora! Što neku državu čini više europskom nego muzej žrtava komunizma? Orbán ima Terror Háza, u Vilniusu je u bivšem sjedištu lokalnog KGB-a Muzej okupacija i borbi za slobodu, planira se graditi i u Tallinnu. Red je da i nas eurozastupnik Bartulica obdari ovom alt-historijskom muzejskom ustanovom. Čovjek se mora zapitati što bi Europski parlament bio bez komunističkog terora… Naravno, Stjepo je pravi čovjek da govori o povijesti jer povjesničar – nije. A kvalificiran je da nas upozna sa zlom komunističkog terora u kojem, hm, živio nije. Zbog toga ga najbolje poznaje. Zvuči logično?

Ima još ideja bivšeg savjetnika Ive Josipovića. Recimo, hrabro je u nelustriranoj Hrvatskoj iskoračio i utro put rješenja ključnog pitanja suvremenog čovječanstva. Kako objasniti „činjenicu da se lakše dobiva radna dozvola za radnika iz Azije nego što naši ljudi iz Južne Amerike dobiju svoje domovnice”. Ovako sudbonosnim pitanjima ne usuđuje se baviti niti Harari, Chomsky o ovim patnjama hrvatskog čovjeka tendenciozno šuti, ovakav politički usud ne pokazuje nitko. Osim Stjepe.

Hrvatsko je političko borilište nepresušan izvor talenata. Bolje ne spominjati sve likove čije briljantne ideje potiče nastojanje da omaste brk, napune hrvatsku lisnicu briselskim monetama. Instinktivna volja za moć hrvatskog političkog nadčovjeka nešto je što zaista osvijetli najpogrešnije motive, komplekse iz mladosti, infantilna htijenja, ignoranciju očekivanja. Kad bi naše društvo bilo civilizacijski napredno, kad bi imalo političkog obzira, ovu bi bijednu borbu osudilo. Ali tu gdje živimo ti će tipovi dobiti prigodu za pet minuta slave. U vidu petogodišnjeg euromandata. Ne treba čuditi, i oni koji se čine ozbiljnima važnost svog djelovanja opisuju univerzalnim punjačima za mobitel i izvješćima o smanjenju emisija u zrakoplovstvu…

Nacionalni izbori idu dinamikom velikih obećanja, nerealnih, naravno, koje se kasnije i ne pokušava ispuniti. Na taj smo izborni folklor već navikli. Europski izbori, međutim, ovi posebice, na najdrskiji način pobuđuju razočaranje demokracijom. I Unijom. Lakrdija je prava riječ za ono što će trajati do nedjelje. Namjesto pojašnjavanja političkih nadležnosti i postupaka Unije, rasprave o politikama europejstva, sve se svodi na ismijavanje birača i njihovih motiva. Kandidati se samoponižavaju u borbi za egzistencijalno zbrinjavanje. Jedna je kandidatkinja, na najvišem tijelu političke stranke, to brutalno razotkrila rekavši da je mogu pljuvati, vrijeđati, zaliti katranom i posuti perjem, ali da ona još jedan mandat u Europskom parlamentu mora ostvariti. Ako tako sagledate, jasno je zašto se ovako ridikulozno zloupotrebljavaju i svjetonazor i religija, modernost i tradicionalizam. Zbog najočitijeg osobnog financijskog interesa! Zbog toga osjećam susramlje. Umjesto kandidata. Jer oni srama nemaju.

No postoji i druga strana. Ponosna, kako sam u podnaslovu i napisao. Da ovih izbora nema, ne bih čuo za Ninu Skočak, Doroteu Strelec, Jana Miškovića, Antu Petrovića, Paulu Bolfan, Nikolu Kožula, Karlu Birkić, Martina Orešića, Tenu Lavrenčić, Marija Gojevića, Ivanu Turkalj, Saru Vrban – mlade kandidatkinje i kandidate s Gen Z liste. Pročitao sam „GenZ program”, no, još važnije, i biografske natuknice kandidata s liste. To što su mladi ne umanjuje da se radi o sjajnim i obrazovanim, ozbiljnim i ostvarenim ljudima. Kada bismo bili društvo koje se suočava s vlastitim neznanjem i izbornom demagogijom, ovi zoomeri bili bi oni koje bismo birali i omogućili im da traže odgovore za naše društvo. Nažalost, oportunisti i populisti talent mladih ljudi zatvorit će u karantenu društvene nevidljivosti iz koje je jedini izlaz odlazak u Irsku, iseljenje u Dansku, karta za mjesta gdje ne licitiraju nepametni, ne bulazne pripametni, gdje se ideje cijene, pitanja postavljaju, talent ostvaruje.

Nažalost, u društvu u kojem glasno lupetaju oni koji bi trebali šutjeti i opet će pobijediti Machiavelli. Da, ljudi su toliko glupi i zabrinuti za svoje sadašnje potrebe da će uvijek dopustiti da budu prevareni.