Rusko ministarstvo vanjskih poslova, u suradnji s Moskovskim državnim institutom za međunarodne odnose (MDIMO), objavilo je zbirku materijala “Pravo Krimljana na samoopredjeljenje: preduvjeti i evolucija ‘krimskog proljeća’“, kojom su pokušali nametnuti ruskim i stranim čitateljima ideju prema kojoj da nije bilo ruske okupacije Krima, već bi Krimljani izrazili želju pridružiti se Rusiji. Pogledajmo pobliže materijale zbirke koja izgleda kao da je analitična i objektivna, a zapravo je ideološko pokriće za rusku vojnu invaziju na teritorij neovisne države – Ukrajine.

Prvo što upada u oči je namjerna zamjena pojmova. Moskovski profesori naširoko koriste koncept “krimskog naroda”, čime se navodno stvara uska povezanost s međunarodnim pravom i pravom nacija na samoopredjeljenje. Stoga se zaključuje da je “krimski narod” iskoristio to pravo da se odvoji od Ukrajine. Ali u svakom rječniku političkih pojmova koncept “narod” dešifriran je kao “povijesna zajednica ljudi”. Sinonimi za pojam “narod” su pojmovi “nacija” i “etnos”. Moskovski profesori dobro znaju da nema “krimskog naroda”, ali postoji stanovništvo Krima i tada je nemoguće pozvati se na norme i načela međunarodnog prava o pravu nacija na samoopredjeljenje. Eto kako su ruski znanstvenici lukavi. Uostalom, nema naroda Altaja ili Dalekog istoka koji bi se, prema ovoj logici, mogao “samoodrediti” tijekom preliminarne okupacije stranih trupa, kao što je to bio slučaj s Krimom. Ali Čečeni su narod. Nakon što su 1991. proglasili neovisnost, svi znamo kako je Rusija tenkovima, bombarderima i topništvom obnovila svoj teritorijalni integritet. Jasno je da je prikupljanje materijala zbirke uglavnom usmjereno na rusku publiku i uredništvo zbirke pokušava “znanstveno” opravdati ruski pokušaj aneksije ukrajinskog poluotoka. Međutim, vrlo je tužno da su znanstvenici postali primitivni emiteri kremaljske propagande, stavljajući znanost u službu agresivne politike Moskve.

Zbirka počinje govorom predsjednika Ruske Federacije Vladimira Putina 18. ožujka 2014. godine, u povodu nezakonitog pripajanja Krima Rusiji. Tu se šef Ruske Federacije ne slaže s odlukom sovjetskog vodstva i parlamenata Ruske Federacije i Ukrajine 1954. godine, o prijenosu poluotoka Krima u Ukrajinu. Zanimljivo je da tijekom svog 15-godišnjeg mandata na vlasti od 2000. godine Vladimir Putin nijednom nije zatražio od Kijeva da preispita te odluke. Moskva nikada nije postavila pitanje pripada li Krim Ukrajini, službeno je to objavila prvi put tek nakon vojne okupacije, pokušavajući odlukama svog parlamenta ilegalno pripojiti poluotok. Predsjednik Ruske Federacije u svom govoru pita:

“Zašto je kosovskim Albancima dopušteno da proglase neovisnost, dok Rusi, Ukrajinci i krimski Tatari to ne mogu na Krimu?” Ruski predsjednik je izokrenuo slučaj: zašto bi se Ukrajinci na Krimu odvojili od svoje matične ukrajinske države? Zašto bi to trebalo krimskim Tatarima koji su stradali od genocida u 1944. koji je pokrenuo Kremlj? Jesu li zainteresirani za povratak u “željezni zagrljaj Moskve”? No ono najvažnije, o čemu je V. Putin šutio: tijekom referenduma o neovisnosti na Kosovu nije bilo vojske iz Albanije koja bi manipulirala brojkama o rezultatu narodne volje, kao što su to učinile ruske specijalne snage na Krimu 2014. godine. Na Kosovu je bilo na tisuće međunarodnih promatrača iz svih vodećih međunarodnih organizacija, kojih u ožujku 2014. nije bilo na Krimu, a nije se postavljalo pitanje o pripajanju Kosova Albaniji, već o odcjepljenju od Srbije nakon tragičnih događaja 1999. godine, dok je za pripremu referenduma trebalo godinu dana, a ne 10 dana, kao na krimskom poluotoku. Osim toga, na Kosovu se nisu pojavile paravojne formacije iz susjedne države tipa Kozaci, koje su na Krimu, s obzirom na to da su došle s Dona i Kavkaza, davale upute za lokalne vlasti kako da postupe. No čak i pod takvim okolnostima Ukrajina nije priznala neovisnost Kosova, smatrajući da je teritorijalni integritet Srbije nepovrediv.

Pokušavajući prikriti čin ruske vojne agresije na Krim, Putin u svom govoru 18. ožujka 2014. navodno izjavljuje svoje prijateljske osjećaje prema Ukrajini: „Mi nismo samo bliski ljudi, već jedan narod.” Po shvaćanju ruskog predsjednika, oduzeti teritorij nije oduzet od drugih jer na tom teritoriju žive narodi koji su bliski Rusima i za koje postoji legitiman put aneksije kao takav.

Istodobno, više puta je ruski predsjednik pokazao slabo poznavanje povijesti. Titularni narod Rusije sa središtem u Kijevu bili su Rusi – preci Ukrajinaca i djeca prvih autohtonih Slavena na teritoriju Ukrajine u 4. – 6. stoljeću. – Anti i Sklavini. Osim Rusa, glavnog naroda u Rusiji, bilo je i stanovništvo neslavenskih teritorija koje je osvojila Kijevska država (Rus), naseljeno Ugrofincima i Baltima, kamo su tek u 8. stoljeću Slaveni stigli s teritorija suvremene Poljske (Kriviči, Slovene, Vyatiči) i integrirali se s lokalnim stanovništvom (Merya, Moksha, Čud, Ves, Izhora, Perm itd.). Ta etnička mješavina Slavena iz Poljske i autohtonih ugrofinskih plemena stvorila je novi narod – Ruskije (u hrvatskom jeziku i Rusi i Ruskije nazivaju se istim izrazom – Rusi), koji za razliku od Rusa nisu bili nositelji državnih tradicija. Dakle, Rusi (autohtoni Slaveni od rođenja) i Ruskije (mješavina Slavena iz Poljske i ugrofinskih naroda) etnički su različiti narodi, o čemu moskovska historiografija stalno šuti. Moskva često govori o bliskosti Rusa (u smislu Ruskih) i Ukrajinaca, očito smatrajući to argumentom za zapljenu svega ukrajinskoga. No etnički su Ukrajincima mnogo bliži Česi i Slovaci, kamo su se krajem 5. stoljeća doselili Slaveni s područja današnje Ukrajine (Sklavini), kao i Srbi, Hrvati, Slovenci, Makedonci, Crnogorci, Bošnjaci, Bugari, kada su u 6. stoljeću na područje Balkana s teritorija suvremene Ukrajine došla slavenska plemena (Anti). Tako slavenski korijeni Ruskih leže u sjevernoj Poljskoj (Kriviči su se preselili u područje Pskova i Smolenska, a Slovene u Novgorodsku regiju) te istočnoj Poljskoj (Vjatići su se preselili u regiju reke Moskva i južnije), dok su Ukrajinci autohtoni Slaveni na iskonskom slavenskom teritoriju (sjever, zapad i središte moderne Ukrajine). Neki etnički afinitet između Rusa i Ruskih prošao je kroz obitelji velikih kijevskih knezova, koji su svoje sinove iz Kijeva, s vojnim odredbama, trgovcima i svećenstvom, poslali u daleke kneževine na teritoriju na kojem su živjeli Ruskije i tamo su se na kraju asimilirani s lokalnim stanovništvom.

Osim toga, ruski predsjednik spominje da je “Krim iskonska ruska zemlja, a Sevastopolj je ruski grad”. Sjetimo se onda povijesti Krima u posljednjih 3200 godina. Od 12. stoljeća do 7. st. pr. Kr. Krim je, kao i većina suvremenog teritorija Ukrajine, bio naseljen plemenima Kimerijaca (iranskog porijekla), kasnije od 7. stoljeća. do 2 st. pr. Kr. zamijenili su ih Skiti koji također govore iranski. Od 2 st. pr. Kr. do 2 st. Skitska dominacija se mijenja u Sarmatsku (isto iranskog porijekla). Što se tiče krimske obale, u 6 – 5 st. pr. Kr. doseljenici iz Grčke tamo su stvorili svoje gradove Bospor, Kerkinitidu, Hersonesos, Teodoziju. U 3. st. na teritorij poluotoka Krima došla su germanska plemena Gota, čiji potomci u krimskim planinama za tisuću godina stvaraju svoju državu – kneževinu Theodoro (14. do 15. stoljeće). Na kraju 4. st. Goti su poraženi od pristiglih plemena Huna, a zatim ih zamjenjuju Avari, Bugari, Hazari, Polovci. Grčki gradovi na krimskoj obali potpadaju pod vlast Bizantskog Carstva, a zatim i Genovežana. U godinama od 1441. – 1783. Krim je bio pod vlašću Krimskog Kanata, a većinu gradova na obali je kontroliralo Osmansko Carstvo. I tek nakon pripajanja Krima Rusiji 1783. godine, na poluotoku su se pojavili prvi Ruskije, a bivši grčki Hersones postao je kao Sevastopolj. Krim je bio pod kontrolom Ruskog Imperija do 1917., odnosno 134. godine. Zatim se tri godine vlast na Krimu nekoliko puta mijenjala, a od 1921. poluotok je dio Sovjetske Ruske Federacije do 1954. godine. Općenito, Rusija je vladala poluotokom 165 godina, a posljednjih 60 godina, od 1954. do 2014. godine, Krim je bio dio Ukrajine. Tako je u posljednjih 3200 godina povijesti Krima, koju već spominju različiti izvori, Rusija bila u posjedu poluotoka samo 165 godina. Ruskije su postali većina na Krimu tek nakon 1944. godine, kada je autohtono stanovništvo, krimski Tatari, po zločinačkom nalogu Kremlja nasilno izvedeno na Ural i Uzbekistan, što je postalo kao čin genocida prema tom narodu zbog velikih ljudskih žrtava. Deseci, stotine i tisuće Ruskih iz udaljenih ruskih regija dolaze na poluotok te zapljenjuju svu ostavljenu imovinu krimskih Tatara.

Razina utjecaja proruskih političkih snaga na Krimu izražena je u zbirci u izjavi S. Aksenova, šefa krimske marionetske vlade, koji spominje da je „2010. godine ruski blok dobio nešto više od tri posto u parlamentu Autonomne Republike Krim, a na izborima za ukrajinski parlament 2012. ruski blok je dobio tek 1,2 posto glasova”. Dakle, tijekom ruske vojne okupacije Krima nema potrebe govoriti o stvarnosti rezultata krimskog glasovanja o odcjepljenju. Jasno je da bi se izborni koridor proruskih snaga, u to vrijeme od 1,2 do tri posto, mogao povećati nekoliko puta. Ali to je najviše 15, 20 posto, što uopće ne odgovara brojkama koje su na brzinu iznijete i nezakonito formirane u samo dva dana izbornih komisija u Sevastopolju i Simferopolju, koje je potpuno kontrolirala ruska okupatorska vojska.

U publikaciji bivši potpredsjednik krimskog parlamenta S. Cekov potvrđuje da je „rano ujutro 27. veljače 2014. godine, nakon zauzimanja zgrada parlamenta i vlade Krima i podizanja ruskih zastava nad tim zgradama, mislio da su tamo ušli naši ljudi (ruski vojnici)”. On dalje piše da je „u (okupiranoj ruskim specijalnim snagama) zgradi krimskog parlamenta u noći 27. veljače održan povijesni sastanak. Formirana je nova vlada Olega Belaventseva, kojeg smo upoznali 27. veljače 2014. i koji je odigrao veliku ulogu u tim događajima. Sve važnije odluke od 27. veljače do 18. ožujka 2014. donesene su uz njegovo izravno sudjelovanje. On nam je pružio zaštitu“.

Riječi S. Cekova poništavaju svo “filozofiranje” niza profesora MDIMO-a i drugih ruskih znanstvenika o “krimskom proljeću” i navodnom stjecanju neovisnosti Krima zahvaljujući lokalnim vlastima. Belaventsev je desetljećima bio profesionalni obavještajni agent te je čak protjeran iz niza zemalja zbog nezakonitih radnji. S. Cekov se 27. veljače sastaje s Belaventsevom, što znači da je on ušao u zgradu krimskog parlamenta sa specijalnim snagama Glavne obavještajne uprave Ruske Federacije i od prvih minuta počinje upravljati krimskim parlamentarcima te odlučuje što je potrebno napraviti. Zbog toga ga Putin imenuje 21. ožujka 2014. za svog posebnog predstavnika u takozvanom federalnom okrugu Krim.

Kako se u zbirci prisjeća bivši predsjednik krimskog parlamenta S. Konstantinov, koji je stao na rusku stranu, “u noći 1. ožujka 2014. zaposlenici Službe sigurnosti Ukrajine (SBU) neuspješno su pokušali uletjeti u zgradu Vijeća ministara i krimski parlament (koji su kontrolirale ruske specijalne snage), a mi smo tada donijeli povijesnu odluku da se obratimo za pomoć predsjedniku Rusije V. Putinu”. Podsjetit ću: SBU i oružane snage Ukrajine nisu napali zgrade vlade i parlamenta Krima, i svi su to dobro znali, no planovi Kremlja bili su da u Krim uđe ogromna ruska vojska, navodno na zahtjev krimskih vlasti, i da se blokiraju ukrajinske jedinice i zauzme sva najvažnija infrastruktura poluotoka.

Nakon toga krimski parlament, pod kontrolom ruskih specijalnih snaga, odlučuje održati referendum u roku od 10 dana. Čak je i ruski profesor V. Tomsinov priznao da „budući da je pitanje povlačenja Krima iz Ukrajine bilo izloženo na svekrimskom referendumu, činjenica njegova održavanja nije bila u skladu s ustavima Ukrajine i Autonomne Republike Krim. Nedostajale su im norme koje su pružale pravne osnove za referendum o odcjepljenju bilo kojeg teritorija od ukrajinske države. Člankom 73. Ustava Ukrajine utvrđen je kategorički zahtjev: ‘Pitanja promjene teritorija Ukrajine rješavaju se isključivo sveukrajinskim referendumom’“. Međutim, izborna povjerenstva koja su nezakonito stvorena na poluotoku brzo izvlače podatke o izlaznosti i rezultatima pseudo glasovanja, s obzirom na to da su na nišanu ruskih strojnica. To je, zapravo, “rusko proljeće” na Krimu.

U zbirci moskovski profesori ponavljaju političku mantru da rusko vlasništvo nad Krimom nije podložno reviziji, a poluotok jednom zauvijek postao je ruski. Ovdje se moskovski znanstvenici trebaju uznemiriti. Desetljećima je Sovjetski Savez tvrdio da je njemačko pitanje riješeno jednom zauvijek, ali kao što znamo, Njemačka se ponovno ujedinila. S međunarodnopravnog gledišta, pitanje ruske okupacije Krima pokušajem aneksije uništava cijeli postojeći sustav međunarodnih odnosa koji se razvio nakon Drugoga svjetskog rata. Krimski presedan otvara put mogućnosti uporabe sile vojno jačih zemalja protiv slabijih. Svi međunarodni igrači to razumiju, osim Rusije. Hoće li međunarodna zajednica pristati promijeniti pravila koja se dopuštaju u izbjegavanju velikih ratova 75 godina kako bi se udovoljilo Ruskoj Federaciji? Naravno da ne.

Stoga je Kijev stvorio Krimsku platformu kao međunarodnu platformu za rješavanje pitanja povratka Krima Ukrajini. Svidjelo se to Kremlju ili ne, to je već međunarodna stvarnost. Ukrajina će s međunarodnom zajednicom započeti otvoreni razgovor o rizicima ruske okupacije poluotoka i destabilizacije cijelog sigurnosnog sustava u Europi i šire. Istodobno, tijekom sastanka sudionika Krimske platforme, 23. kolovoza ove godine u Kijevu, treba očekivati konstruktivne prijedloge za rješavanje tog važnog pitanja, jer Krim će zasigurno biti vraćen Ukrajini, prije ili kasnije.