U posljednjih godinu dana rasplamsao se trgovinski rat između Kine i SAD-a. Novinski naslovi puni su informacija o pregovorima, tarifama, slomovima burzi, zabrinutosti analitičara za ekonomski rast i globalnu trgovinu. Jedina stvar koja nije objašnjena jest tko su suprotstavljene strane i o čemu se stvarno radi u tom trgovinskom ratu. Trgovinski rat između Pekinga i Washingtona možda ima i bojište u odnosima između Kine i SAD-a, ali se u stvari vodi između SAD-a i Europe. Samo Europa u svojoj tromosti to još nije shvatila, ali je već skupo platila. Također, trgovinski rat nije sukob oko trgovine, nego je to sukob oko novoga tržišta koje se otvara cijelome svijetu.

Osim nejasnoća oko sukoba SAD – Kina, potrebno je jasno sagledati i kakvi su odnosi unutar SAD-a i jasno razumjeti je li riječ o sukobima ili o nečem drugom. Unutarnji sukobi u SAD-u između centralne banke FED-a i predsjednika Trumpa samo su privid i igra za sve one koji gledaju i očajnički žele potvrditi da Trump ne zna što radi, a situacija je upravo suprotna.

Trump, ministar financija Mnuchin i guverner centralne banke Powell između ministarstva financija i centralne banke provode koordiniranu ekonomsku politiku koja se jedino može opisati jednom riječju: savršeno. Cilj je te politike uspostaviti ekonomsku dominaciju SAD-a s Kinom kao važnim elementom pomoći u generiranju ekonomskoga rasta SAD-a, a istovremeno oslabiti ekonomiju Europske unije i staviti je u stanje ekonomske depresije i stagnacije koja je vladala 1930-ih godina u SAD-u.

Događaji koji se odvijaju kompleksni su i potrebno ih je detaljno raščlaniti da bi ih se moglo cjelovito razumjeti. Za razumijevanje odnosa SAD-Kina-EU prvo treba razumjeti zašto je Kina toliko važna. Neosporno je da je Kina ekonomska velesila koja ima impresivne stope rasta, ali važnost Kine leži i u njezinoj populaciji, kao i ekonomskom rastu. Od 1980-ih do unazad par godina važnost kineske populacije bila je u jeftinoj radnoj snazi koja je smanjila troškove zapadnih poduzeća i omogućila lagodan standard upravo zapadnjacima, koji su dobili kvalitetne stvari jeftino, a poduzeća velike profite upravo zbog jeftine radne snage.

S ekonomskim uzdizanjem Kina je postala i veliki potrošač koji će u budućnosti trebati ogromne količine uvozne robe kako bi zadovoljio rastući standard. Svima na svijetu je važno kako će ta nova potrošnja biti raspoređena među postojećim državama i njihovim proizvođačima. Nova potrošnja Kine predstavlja novo tržište i u svačijem je interesu dobiti što veći dio toga novog tržišta kako bi svojim proizvođačima omogućio novi posao i nova radna mjesta. Postavlja se pitanje: od koga će Kina robu kupiti i tko će od toga profitirati?

Sukus sukoba između EU-a i SAD-a može se svesti na sljedeće pitanje: hoćemo li dvije milijarde Kineza naučiti voziti Ford ili BWM, piti Scotch ili Bourbon? Onaj koji sklopi dogovor s Kinom dobit će i kinesko potrošačko tržište. Jednom kad se uđe na novo tržište, otvaraju se mogućnosti za stvaranje novih poslovnih odnosa, a ono što je možda samo inicijalni poslovni kontakt, nakon nekoliko godina postat će suradnja cijelih industrija u bilateralnoj trgovini. Novo tržište stvorit će i nove poslove. Onaj koji prvi uđe na novo tržište i najviše će profitirati i omogućiti sebi dugogodišnji rast i razvoj.

Upravo tu leži prava taktička genijalnost osovine Trump – Mnuchin – Powell. Otkako je došao na vlast, Trump kontinuirano definira Kinu kao veliki problem SAD-a. To nije točno, Kina je velika prilika za novo tržište, za nove poslove, za nova radna mjesta, za nove prihode. Osim što činjenično ne poštuje autorska prava, Kina također puno više izvozi u SAD nego što iz SAD-a uvozi. Trump si je postavio cilj da to promijeni. Povećanje uvoza iz SAD-a u Kinu upravo znači osvajanje toga novoga tržišta za poduzeća iz SAD-a. Istovremeno, Trump ima ministra financija koji je vrhunski bankar i odlično poznaje međunarodne odnose, kao i šefa centralne banke koji pomaže ekonomiji kako bi se ekonomski ciljevi mogli ostvariti.

Prvi korak bio je stvaranje ekonomske municije za redefiniranje odnosa. Trump je smanjio poreze i ekonomiji SAD-a dao prostora za rast, investicije i korporativnu ekspanziju. Istovremeno, Powell je dignuo kamatne stope, što je imalo dvostruko važan učinak. Rast kamatne stope s nula na dva posto ponovo je kreditiranje učinio profitabilnim za banke i podigao je investicije u SAD-u, što je stvorilo nova radna mjesta. Dizanje kamatne stope također je bio važan taktički potez, jer ako centralna banka digne kamatne stope, onda ih u slučaju ekonomskoga zastoja može i spustiti i tako pomoći ekonomiji. Tim dvama potezima stvorena je značajna ekonomska logistika.

Nakon što je osigurao zaleđe Trump je počeo izigravati agresivnoga divljaka koji uništava globalni rast i međunarodnu trgovinu. Uveo je carine i razne druge zabrane Kini kako bi je natjerao na pregovore. U očima globalne javnosti Trump je bio predstavljen kao opasnost koju treba opozvati i ukloniti. FED i Powell također su upozoravali da je Trumpovo ponašanje opasno, ali to je sve bilo dio kamuflaže. Dok su sve svi svađali, Mnuchin je detaljno planirao kako sklopiti sporazum s Kinom i sada se polako naziru dogovori.

Samo jedan primjer. Kina će se obvezati kupiti 50 milijuna tona soje od SAD-a. Pritom valja znati da izvoz soje iz SAD-a u Kinu nikada nije bio veći od 25 milijuna tona. Novo tržište. Ako Kina uvozi soju iz SAD-a, onda po definiciji neće uvoziti potrebnu soju iz EU-a. Problem je u svim tim događanjima u tome što EU uopće nema odgovor na novu konstelaciju odnosa. Posljednje dvije velike strukturne reforme koje je EU proveo su ukidanje plastičnih slamki i smanjenje javne rasvjete radi svjetlosnog zagađenja. Trenutno se najveća debata vodi oko toga trebamo li biti na zimskom ili ljetnom vremenu. Proces oko izbora nove predsjednice Europske komisije pretvorio se u prvoklasnu političku trgovinu temeljenu na zemljopisu i političkim odnosima, a ne na znanju i stvarnim potrebama EU-a.

Birokrati EU-a vjeruju da mogu sve izregulirati i tako postići stabilnost, da se više nikada ne pojave problemi. To, naravno, nije točno. Klasičan primjer birokratskih odluka koje nemaju veze s ekonomijom jest smjernica o tome kako investicijski fondovi trebaju ulagati u socijalno osjetljiva poduzeća koja se brinu o ekologiji, zaboravljajući pritom da se investicijski fondovi bave zarađivanjem novca za svoje klijente, a ne poboljšanjem stanja u okolišu. Naravno, kad loše politike imaju ogromne posljedice, rezultat nije smanjenje regulative nego njeno povećanje. Ponekad se čini da su europske institucije kreirane kako bi svaku moguću ideju pretvorile u neki novi zakon. Bez obzira na stvarnu potrebu ili provedivost te ideje.

Primjer ponašanja koje jednostavno ne donosi rezultate, ali se kontinuirano provodi jest minusiranje kamatnih stopa ECB-a, čiji modeli pokazuju kako da bi se ekonomija EU-a pokrenula, kamatna stopa treba biti negativna -4 % (minus četiri posto). Po toj logici kamatna stopa na depozit u banci trebala bi biti -4 % (položite depozit od 100 HRK i za godinu dana imate 96 HRK), a banke bi trebale kreditirati po stopi od -2 posto. Iako je to logika matematičkog modela, ona je u praksi potpuno nepojmljiva iako ECB nastavlja spuštati kamatnu stopu nastojeći da isto ponašanje donese neki novi rezultat. Sve vrijeme potpuno negirajući stvarno ekonomsko stanje EU-a.

Stanje je opasno zato što EU nema mehanizme za pokretanje rasta i jačanja ekonomije, posebno na globalnoj razini. Fiskalna politika ograničena je pravilima i ne može se proširiti. Dizanje kamatnih stopa potaknulo bi banke da kreditiraju privredu, ali to se ne može dogoditi jer bi dizanje kamatnih stopa povećalo trošak duga pojedinih država. Povećanje deficita aktiviralo bi pravila o smanjenju potrošnje, a automatski i pravila koja bi smanjila državnu potrošnju i uzrokovala recesiju. Kako banke u postojećim okolnostima ne kreditiraju privredu, nema ni investicija, ni ekonomskoga rasta, ni radnih mjesta. EU je samu sebe izregulirao do točke stabilnosti sustava koji se više ne može pomaknuti ni kada je pomak očajnički potreban.

Budućnost je također posebno opasna zbog Brexita. Uspješan Brexit, s ekonomski uspješnom Velikom Britanijom, definitivno će motivirati i druge da izađu iz EU-a i samostalno potraže svoju ekonomsku sreću. Tek onda će na vidjelo izići sve slabosti birokratskih pravila EU-a kojima se nastojala kreirati stabilnost.

Jedan od izlaza iz krize EU-a je povećanje izvoza, ali za povećanje izvoza potrebno je potpuno novo, rastuće tržište, a jedino takvo tržište je Kina koja planira sklopiti dogovor s SAD-om kako bi zadovoljila svoju rastuću potražnju – i tako imamo zatvoreni krug. Izlaz iz krize je novo tržište, za novo tržište trebaju nove investicije u postojeće kapacitete, a banke ne kreditiraju nove investicije. Istovremeno, EU nastoji novom regulativom postići ono što se postiže ekonomijom, a ne zakonima.

Dok mediji proglašavaju Trumpa nestabilnom osobom koja uništava globalni poredak, taj isti Trump s pobočnicima Mnuchinom i Powellom sklopit će dogovor s Kinom kako bi osigurao novo tržište vrijedno 300 milijardi dolara godišnje, ekonomski rast za SAD i mogućnost razvoja poslovanja. I dok je EU govorio o potrebama provođenja strukturnih reformi, SAD je kreirao potpuno novu strukturu globalne ekonomije u kojoj je EU sve slabiji i slabiji.