Zašto moramo smanjivati proračunsku potrošnju ako nam BDP raste? Ako je ekonomija toliko uspješna i raste, zašto je onda ministar Marko Primorac naredio radikalno smanjenje potrošnje ministarstava za 10%? Ovo su samo neka od pitanja na koja moramo dobiti odgovor jer nakon godina uvjeravanja da je sve sjajno mediji su objavili da je ministar Primorac naredio radikalnu štednju i smanjenje potrošnje. Ako se netko sjeća grčke krize, za to se koristila riječ ‘austerity’. Ta riječ inače ima sljedeće značenje: teška ekonomska situacija koju je vladina politika kreirala o potrebi smanjenja potrošnje.

Odgovor na postavljena pitanja je sljedeći: ministar Primorac se upleo u mrežu političkih obećanja u izbornim kampanjama koja nije moguće ispuniti u ekonomiji koja ima strukturnu inflaciju koja je među najvećima u eurozoni. Ministar je od ministarstava tražio da potrošnju smanje za 1,5 milijardi eura, što je oko 2% BDP-a. Takva fiskalna konsolidacija u Hrvatskoj nije napravljena od vremena Jadranke Kosor 2010. godine, kada je provedena jedna od najvećih fiskalnih konsolidacija i ekonomija je gurnuta u još veću krizu.

Ministar je tražio linearno smanjenje od 10%, što jasno pokazuje jednu od dvije stvari. Ili se radi o potpunoj panici pa smo u stanju “reži sve” ili se radi o potpunom nedostatku razumijevanja državnoga proračuna, gdje su sve stavke jednako. Prvo stanje pokazuje ekonomsku krizu, drugo stanje pokazuje ekonomsko nerazumijevanje. Smanjenje potrošnje za 2% BDP-a ili linearno za 10% može se smatrati radikalno restriktivnom fiskalnom politikom. Sve to u vrijeme kada imamo najviše zaposlenih u povijesti, a samovozeći taksiji nam omogućuju nevjerojatnu otpornost ekonomije zbog sredstava koja su se iskoristila iz Nacionalnoga plana oporavka i otpornosti.

Da bismo mogli razumjeti što će se dogoditi, moramo shvatiti što se događalo posljednje tri godine. Nakon covida premijer Plenković je zajedno s ministrima gospodarstava i financija odlučio kreirati ekonomiju koja je u potpunosti ovisna o inflaciji i o EU sredstvima. Dokaza za ovu tvrdnju ima jako puno. Hrvatskoj pada industrijska proizvodnja. Zbog uvođenja eura u samo 15 mjeseci Hrvatska je izgubila na konkurentnosti domaće privrede. Kako bi zadovoljio biračku mašineriju, dizale su se plaće, a ekonomski rast se temeljio na investicijama financiranim iz EU sredstava.

Ministar je od ministarstava tražio da potrošnju smanje za 1,5 milijardi eura, što je oko 2% BDP-a. Takva fiskalna konsolidacija u Hrvatskoj nije napravljena od vremena Jadranke Kosor

Sada najednom država nema novca i traži se smanjenje proračuna. Priča se o novim porezima, posebno porezu na nekretnine, iako se u kampanji obećavalo porezno rasterećenje. Kako je došlo do toga da smo od superuspješne ekonomije došli do toga da moramo štedjeti? Hrvatska je od 2022. u stanju koje se zove strukturna inflacija. Takvo ekonomsko stanje nastaje kada dolazi do značajnih promjena u strukturi ekonomije. Promjene su toliko opsežne da kreiraju raštimavanje ekonomije i značajno preslagivanje unutar sektora ekonomije. Ekonomija više ne može funkcionirati normalno i dolazi do značajnoga povećanja inflacije.

Ekonomije koje su orijentirane na proizvodnju usluga, u strukturnoj inflaciji inicijalno prolaze jako dobro. Strukturna inflacija najviše pogađa proizvodnju. Zato i imamo paradoks. Njemačka, koja svoju ekonomiju temelji na rastu proizvodnje i izvozu, ima pad BDP-a već pet kvartala zaredom. Hrvatska, koja svoju ekonomiju temelji na turizmu i trgovini, ima jednu od najvećih stopa rasta u EU. Problem je što takvo stanje ne može dugo trajati i ekonomije koje se temelje na uslugama na kraju moraju platiti puno veću cijenu strukturne inflacije. Dodatna karakteristika strukturne inflacije jest da ćete, ako imate strukturu prihoda proračuna u kojoj najviše prihoda dolazi iz poreza na potrošnju, imati značajan rast prihoda. Kako hrvatski proračun ima najveće prihode od PDV-a, posljednjih nekoliko godina ste mogli slušati da „prihodi proračuna rastu“.

Zbog strukturne inflacije bilo je moguće istovremeno imati rast proračuna i pad industrijske proizvodnje. Naime ako nešto košta deset eura, onda država dobije PDV. Državu ne zanima jeste li vi za deset eura kupili deset kuglica sladoleda ili samo jednu. Ne zanima je realna ekonomska aktivnost, nego samo nominalna. Iz perspektive punjenja državnoga proračuna, državu ne zanima koliko se proizvodi, nego koliko nešto košta. To je zamka strukturne inflacije u koju smo upali. U našoj strukturi ekonomije, za državu je nevažno koliko se proizvodi, bitno je kolike su cijene. Što veće cijene, više novca se prikupi od PDV-a.

Isto tako, državu ne zanima odakle vam novac za potrošnju. Da biste nešto potrošili, morate imati novac. Novac možete dobiti kroz plaću ili putem kredita. Zato smo imali nedavnu objavu da potrošački krediti rastu. Rast potrošačkih kredita također se mora promatrati u kontekstu strukturne inflacije jer se radi o istom problemu. Inflacija uništava standard građana. Ako građani vjeruju da je pad standarda kratkotrajan, onda će nastojati putem potrošačkih kredita zadržati svoj standard sve dok se situacija ne popravi.

Rast potrošačkih kredita da bi se zadržao standard ima svoju podlogu u ekonomskoj teoriji. Konkretno, radi se o teoriji trajnoga dohotka koju je postavio Milton Friedman. Ukratko, teorija kaže da građani imaju oscilacije u prihodima i standardu, ali te oscilacije nastoje ispeglati. Kako su građani pogođeni rastom cijena hrane koji je puno veći od ukupne inflacije, građani sada nastoje ispeglati svoj standard preko kredita.

Smanjenje državne potrošnje od 2% BDP-a znači pad investicija i smanjenje BDP-a. Opet se mora žrtvovati ekonomiju da bi se moglo ostvariti političke ciljeve. To je već uobičajena praksa

Rast kreditnoga zaduženja građana oni sami sebi opravdavaju pričom da će ih država zaštititi od pada standarda i inflacije. Građani misle da se radi o tranzitornom problemu. Naravno da se ne radi o tome i da inflacija neće tako brzo pasti. Osim toga, Vlada bez pomoći monetarne politike i HNB-a ne može zaustaviti inflaciju. Rast potrošačkih kredita će isto tako u jednom trenutku smanjiti potrošnju kada se ti krediti krenu otplaćivati. Isto se dogodilo i 2009. godine, kada je krenula kriza.

Građani očekuju da će im rast plaća popraviti izgubljenu kupovnu moć zbog rasta inflacije, ali to nije moguće jer je država već jasno najavila da nam trebaju stotine tisuća stranih radnika. Uvozom jeftine radne snage je automatski onemogućen rast plaća radnicima u Hrvatskoj. Istovremeno je politika obećala rast plaća jer je to najpouzdaniji način da se dobiju izbori. Onoga trenutka kada je država obećala rast plaća, količina političkih obećanja (čitaj: laganja) je jednostavno postala prevelika i država je postala ovisna o inflaciji. Zato se mora rezati proračun.

Idemo opisati način razmišljanja vlade. Trenutačno političko stanje je ovakvo. Zbog strukturne inflacije će rasti prihodi proračuna, ali će padati standard građana. To će biti riješeno tako što će država dizati plaće zaposlenima u državi i državnim poduzećima jer imamo rast prihoda zbog inflacije. Ali rast inflacije će smanjiti kupovnu moć građana i dobit poduzeća će početi padati u privatnom sektoru. Kako imamo ekonomiju koja ima izrazito malu profitabilnost, jer se temelji na turizmu i trgovini, moćni strani vlasnici će vršiti politički pritisak na vladu da smanji rast plaća. To ćemo riješiti tako što ćemo uvoziti strane radnike i rušiti cijenu rada u privatnom sektoru. Osim toga, oni kojima se ne sviđa u državi će se iseliti. Iseljavanje radnika je super jer odlaze nezadovoljni. Kako strukturna inflacija uništava industrijsku proizvodnju, orijentirat ćemo se na sredstava iz Europske unije kako bismo podigli investicije. Te investicije ne smiju biti u proizvodnji i u cilju jačanja ekonomije jer to je onda direktna konkurencija strancima, a to ne želimo jer se moramo umiliti Europi. Zato ćemo sredstvima Europske unije financirati bilo kakve infrastrukturne projekte koji ulaze u bruto domaći proizvod, ali ne kreiraju mogućnost dugoročnoga jačanja ekonomije jer ekonomija za to ionako nema kapaciteta.

Krajnji rezultat ovoga plana je rast prosječne plaće, iako najveći dio toga rasta dolazi iz državnoga sektora. Nemojte zaboraviti da u ovoj državi 400.000 ljudi radi u pravnim osobama koje su u stopostotnom vlasništvu države. BDP raste jer se obnavljaju nogostupi i zgrade da bi se povećala energetska učinkovitost. Poslodavci su zadovoljni jer im je omogućen nekontroliran uvoz radne snage koji onemogućuje rast plaća u pravome privatnom sektoru i na taj način mogu zadržati profitne marže koje su ionako male. Ukratko: rast plaća, rast zaposlenih, rast BDP-a. Sve temeljeno na kontinuiranoj inflaciji i klonovima koji podržavaju stanje kroz PR. Pjevaju o euru i pričaju kako je sve super.

Strukturna inflacija je postala nužan dio političkoga funkcioniranja Hrvatske. Evo kako. Rast cijena nosi veće prihode proračuna. Rast proračuna omogućuje daljnje političke preraspodjele kojima se kupuje stabilnost. Problem je nastao u tome što se inflacija spustila ispod razine koja je potrebna za kontinuirano punjenje proračuna. Smanjenje inflacije je uzrokovalo time da su porezni prihodi pali, a politička su obećanja ostala.

Lavinu problema je pokrenula upravo inflacija koja je počela padati. Najednom više nije moguće održavati iluziju sjajne ekonomije. To, naravno, nikada nije bilo moguće, ali je barem kratkoročno bilo održivo. Ministar Primorac je ipak profesor javnih financija. Svjestan je problema u kojemu se ekonomija nalazi. Isto tako je svjestan da ne može koristiti EU fondove da bi zaista kreirao otpornu i stabilnu ekonomiju. Svjestan je također da stabilnost Vlade i njegova politička budućnost ovise o tome da se ispune politička obećanja. Zato ima samo jedan izlaz: povećanje prihoda kroz povećanje poreza.

Upravo zato smo posljednjih nekoliko tjedana mogli slušati klonove da je baš super da se uvede porez na nekretnine. Naravno, porez će se uvesti samo na nekretnine koje se ne koriste. Ako itko misli da će država stati samo na tome i oporezivati samo nekretnine koje se ne koriste, onda se mora prestati drogirati. Jednom kada država krene nešto oporezivati, ne staje. Ministar je isto tako svjestan da će taj porez teže proći i da će se zbog političkoga pritiska možda morati odustati od njega. Zato je sada krenuo u provođenje plana B, a to je smanjenje državne potrošnje da bi se mogla namaknuti sredstava za ispunjenje izbornih političkih obećanja o dizanju plaća.

Smanjenje državne potrošnje od 2% BDP-a znači pad investicija i smanjenje BDP-a. Opet se mora žrtvovati ekonomiju da bi se moglo ostvariti političke ciljeve. To je već uobičajena praksa hrvatskih političara. Ministar mora žrtvovati ekonomiju radi politike. Naime, postoje dva vrlo važna pitanja. Prvo su pravila Europske unije koja traže da se smanji deficit. Dizanje deficita da bi se financirao rast plaća je nešto što Europska komisija sigurno neće odobriti. Kao što nam ne dozvoljava da raspolažemo vlastitim vlasništvom jer ne smijemo dokapitalizirati HEP, tako nam neće dozvoliti ni rast proračuna. Opće je poznato da je puno važnije biti podvijena repa pred Europom nego ispravnih leđa pred vlastitim narodom.

Čak i da Komisija odobri zaduženje, ono bi se moralo napraviti u trenutku kada ECB provodi restriktivnu monetarnu politiku. Kamatne stope rastu. Kreditori ne bi blagonaklono gledali na državu koja treba novac samo da bi digla plaće svojim zaposlenicima. Na takav dug kamate su puno više nego na dug kojim se financiraju investicije koje donose nove prihode. Tako da novo zaduženje nije opcija. Drugi faktor je da se politička obećanja, radi političke stabilnosti, moraju ispuniti bez obzira na cijenu u budućnosti.

Dodatni problem je i stanje u turizmu. Ljetni turizam je luksuz. Morate imati višak novca da na nekoliko tjedna iz strane zemlje dođete u Hrvatsku. Dva faktora djeluju negativno na hrvatski turizam. Prvi je upravo inflacija u Hrvatskoj. Rast cijena nam smanjuje konkurentnost u turizmu i potrošnju turista. Drugi faktor je loše ekonomsko stanje u državama iz kojih dolaze turisti. Njemačka pet kvartala bilježi pad BDP-a. Nije za očekivati da će doći do rasta broja turista iz Njemačke. Zbog svoje veličine i značaja za ekonomiju, bilo kakvo usporavanje turizma bi samo dodatno kreiralo probleme za državni proračun.

Tako je politički krug zatvoren. Hrvatska država dovela se u nemoguću situaciju. Sa zaustavljanjem rasta proračunskih prihoda zbog pada inflacije mora zadovoljiti previše usta, a za to jednostavno nema dovoljno novca. Problem je sada postao javan. Ministar financija Marko Primorac poručio je da se svi moraju opametiti i jasno izabrati je li im važnija Hrvatska ili politička pozicija. Ako netko slučajno ne zna tko će platiti cijenu takve politike, ja mu neću odgovoriti. Neka se sam neugodno iznenadi kada posljedice ovakve politike osjeti na vlastitoj koži.