Hrvatska još uvijek nema zreli inovacijski sustav koji bi bio pokretan jezgrom visoko inovativnih poduzeća, a država je prema podacima Državnog zavoda za statistiku u prethodnim godinama iz proračuna izdvojila najmanje novca za istraživanje i razvoj (IR) u proteklih desetak godina. To je otprilike polovica sredstava za IR potrebna kako bi se povećala inovativnost i ostvario održivi rast dohotka i zapošljavanja te osnažila međunarodna konkurentnost Hrvatske. Razlika izdvajanja za IR u odnosu na razvijene europske zemlje postaje još očitija kad se razmotri prosječan iznos odvojen za istraživanja i razvoj po stanovniku. Tako se, primjerice, u Švedskoj izdvaja najmanje sedam puta više, u Belgiji šest, u Njemačkoj pet, a u Sloveniji i Češkoj dvostruko više nego u Hrvatskoj, u kojoj se izdvaja samo oko 250 eura po stanovniku. Posljedica toga je urušavanje Hrvatskog inovacijskog sustava (HIS) koji je ulaskom Hrvatske u Europsku uniju trebao otvoriti nove izglede za budući gospodarski i socijalni razvoj. To nastojanje uključuje: promicanje inovacija u poslovnom sektoru kroz osiguranje infrastrukture, sudjelovanje u inovacijama, primarno unutar tvrtki u suradnji s drugim tvrtkama i istraživačkim ustanovama i povećanje doprinosa sveučilišta i javnih istraživačkih ustanova u razvoju i učinku inovacijskog sustava.

Dobra inovacijska politika i razvijeni Hrvatski inovacijski sustav osigurao bi hrvatskim poduzećima puni pristup europskim i svjetskim tržištima, što bi osiguralo: jačanje međunarodne konkurentnosti poslovnih tvrtki, pristup značajnim iznosima sredstava za znanost, tehnologiju i inovacije kroz fondove Europske unije te sudjelovanje u europskim programima istraživanja tehnologije i inovacija. Naime, međunarodna iskustva pokazuju da, ako su nedovoljno pripremljene, zemlje mogu imati teškoća u apsorpciji dodatnih sredstava te ih neće iskoristiti optimalno. Zemlje EU-a s dobrom inovacijskom politikom i razvijenim inovacijskim sustavom sugeriraju da je važno unaprijed izgraditi sposobnost odgovarajućeg projektnog planiranja i upravljanja kako bi se na odgovarajući način uključili tvorci inovacijske politike i provedbene agencije. Kada se navedeno uzme u obzir, Hrvatskoj će trebati značajne promjene u odnosu na prioritet koji se posvećuje istraživanjima i razvoju te svim oblicima inovacija – te u resursima namijenjenim za tu svrhu – kako bi ojačala svoju konkurentnost i ostvarila pomak prema rastu inovacijama. Snažniji inovacijski sustav bit će važan dio hrvatske strategije prelaska na putanju visokog održivog rasta i boljeg životnog standarda njezina stanovništva. Nažalost, trenutačno Hrvatski inovacijski sustav je i dalje malen u apsolutnim i relativnim pojmovima, jer bruto domaći rashodi za istraživanje i razvoj stagniraju. Posljedica toga je da su ishodi inovacija niski u usporedbi s drugim zemljama, a glavni nedostaci su: 1) loša makroekonomska kretanja; 2) neodgovarajući okvirni uvjeti za inovacije; 3) slabe inovacijske sposobnosti i profil vještina koji je nepovoljan za inovacije u poslovnom sektoru; 4) nedostaci u autonomnoj organizaciji i upravljanju sveučilištima i javnim istraživačkim ustanovama te 5) nedostatak trajne političke opredijeljenosti prema inovacijama. Ovaj posljednji nedostatak na visokoj je razini i nalazi se u korijenu nekoliko velikih problema Hrvatskog inovacijskog sustava: a) vijeća koja nisu operativna; b) nedostatak političkog kontinuiteta i strateške perspektive; c) ograničeni resursi posvećeni istraživanjima, razvoju i inovacijama i d) izvanredna ranjivost proračuna za znanost, tehnologiju i inovacije.

‘Dobra inovacijska politika i razvijeni hrvatski inovacijski sustav osigurao bi hrvatskim poduzećima puni pristup europskim i svjetskim tržištima’, ističe prof. dr. sc. Miljenko Šimpraga. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Poboljšanje inovacijske politike

Primjena fondova EU-a i veće korištenje nacionalnih fondova osiguravaju jedinstvenu priliku za unaprjeđenje inovacijskih sposobnosti u cijelom hrvatskom sustavu inovacija. Apsorpcija fondova mogli bi pomoći da se osigura taj poticaj, ali generalno bi bili usmjereni prema izgradnji kapaciteta fondova i predtržišnim fazama istraživanja i razvoja. Nacionalni javni fondovi, posebno ako koriste prednosti privatnih ulaganja u istraživanje i razvoj, mogu nadopuniti europski „poticaj“ financiranja, primjerice kroz osiguranje podrške inovacijama u fazama bližim tržištu i komercijalizaciji. Takva podrška trebala bi biti strateškog karaktera, a uvjet za njezino dobivanje trebali bi biti strogi kriteriji kvalitete. Tada bi inovacije bile temelj poticanja razvoja dinamičnog poslovnog sektora koji ostvaruje uspjehe pristupu tržištima EU-a, odnosno predstavlja prilike za širenje izvoza. Vladina politika može pomoći kroz podršku boljem korištenju hrvatske radne snage i sveobuhvatno unaprjeđenje vještina koje su relevantne za industriju. Poboljšanje okvirnih uvjeta za inovacije te poboljšanja institucionalne i materijalne infrastrukture koja će podržati dinamični sustav inovacija također mogu pridonijeti tom cilju. Osim toga, povećanje gospodarskog i društvenog razvoja daje doprinos i javnim istraživanjima na sveučilištima i u javnim istraživačkim organizacijama.

Novija pojava u Hrvatskoj bi trebala biti orijentirana inovacijska politika koja treba stvoriti neke ključne subjekte koji podržavaju procese i specijalizirane državne institucije ili agencije koje bi obnašale važne funkcije inovacijskog sustava – od provedbe i ostvarenja javnih istraživačkih programa i podrške poslovnim inovacijama do ocjene istraživanja i osiguranja kvalitete. Opća orijentacija inovacijske politike treba biti u skladu s trenutačnom fazom razvoja i konkretnim izazovima koje ta faza predstavlja. Bolje planiranje je moguće samo ako se politike donose na temelju prošlih iskustava i učinaka. To podrazumijeva da subjekti specijalizirani za provedbu politika trebaju imati dovoljne mogućnosti akumulirati potrebno iskustvo. U tom su kontekstu kontinuitet, opseg i operativna neovisnost posredničkih organizacija ključni za uspješnu inovacijsku politiku. To podrazumijeva napuštanje nekih praksi iz prošlosti jer su funkcionalna specijalizacija i raspon djelovanja ostali ograničeni, a onda i usmjeravanje u sustav javnih istraživanja, odnosno pojačano financiranje javnih istraživanja. Naime, trenutačno je financiranje javnih istraživanja i javne podrške inovacijama u poslovnom sektoru na preniskoj razini. Da bi imala značajniji učinak, buduća politika financiranja treba uspostaviti snažnije odnose između financiranja EU fondova i nacionalnih izvora.

Ključne strateške zadaće i preporuke za inovacijsku politiku

Razvoj Inovacijskog sustava RH još uvijek je u relativno ranoj fazi. Inovacijska politika bi se stoga trebala usredotočiti na ciljeve koji su i relativni za sadašnju fazu razvoja i koji na odgovarajući način predviđaju sljedeću fazu. Zbog toga, ključne strateške zadaće i preporuke inovacijske politike trebaju biti:

1. Jačanje političke opredijeljenosti, odgovornosti, kontinuiteta i koordinacije jer je politička opredijeljenost temeljni uvjet za smislenu koordinaciju inovacijske politike.

2. Olakšavanje mobilizacije resursa i izgradnja inovacijskih sposobnosti u poslovnom sektoru. Povećanje inovacijskih resursa trebao bi biti primarni cilj inovacijske politike, a posebni prioritet bi trebao biti jačanje inovacijske sposobnosti u poslovnom sektoru.

3. Ojačavanje doprinosa sveučilišta i javnih istraživačkih ustanova kroz osiguranje djelotvornog upravljanja, odnosno poboljšanja na području upravljanja, ocjenjivanja i odgovornosti za polaganje računa organizacija, individualnih znanstvenika koji provode istraživanja.

4. Uspostaviti i održavati povoljno makroekonomsko okruženje i fiskalnu održivost uz promicanje ulaganja u znanost, tehnologiju i inovacije.

5. Nastaviti proces reforme, prebacujući naglasak s nominalnih zahtjeva vezanih uz usklađenost s pravnom stečevinom EU-a na mjerljivi učinak regulatornih izmjena namijenjenih lakšim ulaganjima i boljem funkcioniranju tržišta.

6. Prepoznati i pozabaviti se onim aspektima okvirnih uvjeta koji povećavaju razvoj te ulaganje u inovacije u Hrvatskoj.

7. Promicati inovacije u javnom sektoru, uključujući veće korištenje informacijske i komunikacijske tehnologije u pružanju javnih usluga.

8. Jačati konkurenciju i s vremenom osigurati ravnopravne uvjete za sve i time uspostaviti snažne poticaje za inovacije.