U jednom intervjuu pred kraj života Luis Buñuel izjavio je da je nadrealizam od svih avangardnih pravaca s početka 20. stoljeća najmanje ostario. Ova konstatacija nekad kontroverznog i provokativnog autora, a danas filmskog klasika, u potpunosti je opravdana. Odjeci nadrealizma u njegovim raznim aspektima vidljivi su u domeni likovne umjetnosti, odnosno performansa, književnosti, teatra, filma, muzike, baleta, mode, jednom riječi u sferi života. U ovoj godini obilježava se stogodišnjica objavljivanja prvog ,,Nadrealističkog manifesta “ Andrea Bretona. Ključna definicija tog književno umjetničkog pravca, kome je ime dao pisac Guillaume Apollinaire, određuje nadrealizam kao ,,čisti psihički automatizam kojim se, bilo izgovorenom, bilo pisanom riječi ili na bilo koji način, nastoji izraziti stvarno funkcioniranje misli. Diktat misli, u odsustvu svake kontrole koju vrši razum, izvan svake estetske ili moralne preokupacije”. Treba naglasiti da nadrealizam nije pretendirao postati neka umjetnička škola već, kako je to sažeo Maurice Nadeau, ,,sredstvo za upoznavanje prije svega onih kontinenata koji dotad nisu bili sistematski istraživani; podsvijesti, čudesnog, sna, ludila, bunovnih stanja, ukratko svega što predstavlja naličje logičkog dekora”.

Kompleksnost nadrealizma duguje puno iskustvima dadaizma, iz kojeg je praktički proizašao, i posebno piscima, ,,ukletim pjesnicima” kao što su Lautreamont i Rimbaud. Autora ,,Maldororovih pjevanja” Breton je smatrao duhovnim ocem ovoga pokreta. Lautréamontova čuvena rečenica iz šestog pjevanja te knjige ,,lijep kao slučajan susret kišobrana i šivaće mašine na operacijskom stolu” bitno mijenja poimanje konvencionalne stvarnosti. U novim odnosima stvari, u njihovu novom poretku ne dobiva se samo drugačiji kontekst, već i novo značenje zbiljskog, što se posebno odrazilo na kreativnu imaginaciju nadrealističkih slikara. Ne treba zaboraviti i značenje uloge tradicije, premda je se nadrealizam odricao. Breton je preferirao neke stare majstore, posebno Hieronymusa Boscha i majstore manirizma, kakav je bio Giuseppe Arcimboldo. Njihov je rad donosio ,,meraviglia” (čudesno), što je posebno zaokupljalo vođu ovog avangardnog pokreta. Nadrealističkom afinitetu odgovarala su još djela Brueghela, Dürera, Goye, Odilona Redona i Gustavea Moreaua, majstora fantazmagorije i mračnog simbolizma. Osim što je pokazivao poseban interes za Freudove teorije libida i pokušavao bezuspješno pridobiti u svoje redove bečkog doktora, Breton je izvjesno vrijeme imao i ambicije na političkom planu. Bio je apologeta komunističke ideologije. Divio se Lenjinu i Trockom. Želio je da se ostvari ,,revolucionarni preobražaj društva”. Grupa se zanosila mišlju o izgradnji novog svijeta nakon uništenja ovog. Međutim, ono najzanimljivije od iskustva nadrealističkih autora realiziralo se u domeni umjetničkog izražavanja, posebno u literaturi i slikarstvu. Iako je nadrealizam preferirano automatsko pisanje gajeći prezir prema romanu kao tradicionalnoj književnoj formi, Paul Eluard je odolijevao zovu ovog ipak svjesnim činom nametnutog postupka nesvjesnog izražavanja.

Dimitrije Popović dotiče se slavnih umjetnika nadrealizma koji su svojim djelima ostavili duboki trag u svijetu. FOTO: Privatna arhiva

Jedna od najefikasnijih strategija koja je naslijeđena od dadaista bila je strategija šokiranja javnosti. Mete su bile etablirane ili kanonizirane veličine, posebno pisci od velikog javnog autoriteta. Spomenut ću napad na Anatolea Francea, uglednog pisca dobitnika Nobelove nagrade 1921. godine. Bio je izvrgnut najgrubljim kvalifikacijama i uvredama u pamfletu naslovljenom ,,Leš” objavljenom u povodu piščeve smrti. Za Eluarda je France bio ,,starkelja”, Breton je kritizirajući njegovu ,,ljudsku servilnost” napisao kako ,,ne bi valjalo da od tog čovjeka, makar i mrtvog, još nastaje prašina”. Aragon je išao najdalje u iskazivanju svoje odbojnosti i prezira prema piscu: ,,Bilo je dana kad sam sanjao o gumi kojom se može izbrisati ljudska gnusoba”. Skandali su bili provjeren način da se ne samo skrene pažnja na aktivnost nadrealista, nego su svojim umjetničkim djelima šokirajući javnost donosili nešto što je nadilazilo stvarnost, nudeći joj drugačiju sliku nje same. Max Ernst, Salvador Dali, Rene Magritte, Paul Delvaux, Man Ray svojim su djelima nadrealističku poetiku imaginarnih svjetova u kojima se san i stvarnost ne razlikuju, već se potvrđuju prožimajući se u međusobnoj uslovljenosti, naslutili nove horizonte, neshvatljive i nedokučive tajne čovjekove prirode.

U tom smislu šokantna scena u povijesti filmske umjetnosti, ona iz Buñuelova i Dalijevog filma ,,Andaluzijski pas”, bila je više od šoka jer je svojom surovom sugestivnošću žive slike filma najdirektnije pogađala bit smisla nadrealnog. Hladna oštrica britve reže oko jedne žene. Precizno zasijeca u savršenu anatomiju osjetilnog organa vida pretvarajući ga u bezobličnu sluzavu masu. Smisao ovog brutalnog čina nije da zgrozi gledatelja, premda snažno izaziva takvu reakciju, nego da jednom za svagda u dosljednosti nadrealističkog radikalizma ukine konvencionalnu percepciju stvarnosti. Stvarnost je više od onog što gledamo. Nadrealistički pogled kao sječivo britve rezovima imaginarnog prodire u duboke slojeve realnog. Otkriva njegova druga lica. Magični vijenac nadrealizma je ispleten od fantastičnog i zbiljskog. Ono što ,,svemoćnom razumu” izgleda ne samo neshvatljivo nego i nemoguće upravo se generira iz stvarnog svijeta. Nisu li još Dostojevski i Kafka, i ne samo oni, pokazali da je stvarnost često fantastičnija od fantazije. Strahotna je u svojoj zbiljnosti. U radikalizaciji nadrealističkih akcija Breton je išao toliko daleko da je u ,,Drugom nadrealističkom manifestu” istakao kako je ,,najjednostavniji nadrealistički čin kad se s revolverom u ruci izađe na ulicu i, dok god se može, nasumce puca u gomilu”. Buñuel je u svom filmu ,,Fantom slobode” pokazao kako jedan od likova filma ubija snajperskom puškom obične prolaznike, žive mete koje pogađa s visine jednog nebodera.

Ali nadrealistička mračna poetika napisanog u manifestu i prikazana u filmu izjednačava se sa stvarnim suvremenim životom. Potvrđuje se u njemu. Suvremeni čovjek živi paradigmu straha. Svakog časa njegov život može biti ugrožen na javnom mjestu, na ulici, u parku ili u metrou. Teroristički napadi motivirani raznim povodima odnose nevine žrtve. Stvarnost svakidašnjice bremenita je mogućim, uvjetno kazano, nadrealističkim scenarijem. Dok mirno sjedite i pijete kavu na terasi nekog kafea može vam iznenada pasti na stol okrvavljeni dio nečijeg tijela, šaka, prst ili uho, raznesenog od kakve eksplodirane naprave čiji vas je jezoviti zvuk upravo protresao. Također uz ovakvu osnovanu mračnu potencijalnost događa se ona stvarnost kada mentalno poremećeni učenik nasumce pucnjevima iz pištolja ubija u školi svoje vršnjake. Bilo bi besmisleno pokušati kriviti nadrealizam za ovakve tragične događaje, ali je smisleno konstatirati kako je nadrealizam osvjetljavao i osmišljavao kroz umjetnost te ,,tamne špilje duha” pokazujući podijeljeno ljudsko biće koje je, kako je govorio Machiavelli ,,pola čovjek pola zvijer”.

Bez sumnje jedna od najzanimljivijih ličnosti nadrealističkog pokreta od koje se grubim kvalifikacijama odrekao Breton bio je Salvador Dali. Ovaj katalonski genij koji je tako inteligentno i spretno prožimao umjetnički rad sa svojim javnim istupima superiorno je uzvikivao: ,,Nadrealizam, to sam ja”.

Ako u kontekstu rečenog, problema suvremenog svijeta i generalno kazano čovjekove uloge u ovom i ovakvom svijetu, osobnu zamjenicu iz Dalijeve izjave zamijenimo zamjenicom za množinu, tada bismo mogli nemirne savjesti uzviknuti: ,,Nadrealizam, to smo mi”.

Portret Andrea Bretona ili svjesnog spavača, francuskog pjesnika koji je prije sto godina objavio ‘Manifest nadrealizma’. FOTO: Privatna arhiva