„Nama nova godina ništa nije donela

Kao da se zbunila il’ se rugala

Nama nova godina ništa nije donela

Po nebu smo tražili svetlost Vostoka“

Vladimir Divljan

Nedjelja je. Skoro ponoć. Sjedim u krevetu i pišem. Blagodat je našeg doba što i krevet služi kao radni prostor. Da ne lažem, na dohvat ruke mi prosecco. Pristojno suh i ohlađen. O čemu pišem? To je bar jasno. O prvom krugu. Ne pakla. Predsjedničkih izbora. Mada bi pospani promatrač mogao to zamijeniti. Zbog dosadno predvidljivih kandidata. Političkog sadržaja koji to nije. Klišeiziranih kampanja. U detaljima već viđenih. Nekih u cijelosti kopiranih iz država u okruženju. Sve pravocrtno i očekivano, od većine kandidata. Konfuzno i nezanimljivo. Mučenje javnosti. Prvi krug!

Ovi su izbori bili poput svadbenog slavlja. Ali drugog braka. Ista lica, samo za drugim stolom. Sa sve istim ulogama. Da sam kum, pozdravio bih s „dobro nam se vratili dragi naši gosti“. Jer neka su lica nova, ali u starim ulogama. Neki su i otpali. Prije pet godina i ja sam bio u Tvornici.

Valja mi početi oduševljeno. Nije ni svanulo, a već sam na dobitku. Iz kreveta. Osvojio sam janjetinu. „Drug s kave“ Vlado Blivajs sada misli što i ja. Samo, on će to janje morati i platiti. Jer kada se kladiš na pobjedu Zorana Milanovića u prvom krugu, moraš biti veseo gubitnik sve i kada ti je kandidat pobijedio. Ali ne dovoljno.

Analiza. Prvi krug, napisao sam na mrežama, bio je izbor između stockholmskog sindroma i hohštaplersko-klerikalne svite. Hohštaplerske i klerikalne. Sad je jasno, bit će drugog kruga. U njemu ćemo birati između otmice još pet godina reda, uljuđenosti i odgovornosti ili pet godina neprovjerljivih referenci, samohvale, mitova, jeftinog klerikalizma i ispraznih nacionalnih tradicionalizama. I ničega više. Ukratko, „normalno“ ili Toma Grobar. Pardon, Dragan Primorac.

To me vodi drugome. Kandidati. Hrvatska na ovim izborima nije imala autentične kandidate ljevice ni desnice. Ovi „desni“ svi prepuni ljubavi. Domoljubni zanos svuda. Kroatizirali bi Hrvatsku. Bl. Alojzija Stepinca, u Saboru valjda, proglasili bi svecem. Naša je desnica kičasti rob klerikalizma. I još jedne svetosti – Tuđmana. One koja je desnicu, zapravo, rasturala. Tužno. Recimo, Tomislav Jonjić. Čovjek definiran kao anti-tuđmanist za izbore postade mali od Tuđmana. I još ministrant.

U društvenom smislu kandidati desnice kao rasađeni iz „Bujice“. Oni se od ustaštva ne bi ograđivali. Za njih je ZDS stvar domoljublja. Mlađi punoljetnici rođeni devedesete pa upisali ubrzani tečaj starenja. Povijesnih sramota se ne sjećaju. Naravno. Nisu razumjeli ni onu Mannovu da i štetna istina vrijedi više od korisne laži. Svoje obiteljske traume liječe kampanjom. Samo, te su traume teško izlječive.

A ljevica… Tko je na ovim izborima bio ljevica? Nije ideologija stvar crvene boje: ljevica na ovim izborima nije imala kandidata. Jer ljevice, one koja razumije društvene odnose iz rada, siromaštvo, radništvo, u našoj visokoj politici nema. Ljevica, i AP bi naglasio „to je bitno“, nije imala kandidata. Ako ljevice u nas uopće i ima.

Kampanja ovih izbora pokazala je da Hrvatska ima veliki psihološki problem. Ne jedan. Kompleks rata obilježio je i ove izbore. Sedme nakon rata. Nakon cijela tri desetljeća. Tko jest, a tko nije bio branitelj. Tko je dragovoljac, a tko bjegunac. Tko je „čistio“ srpske stanove devedesetih, tko bi vraćao činove i odlikovanja. Nekim je kandidatima Domovinski rat ono najbolje što im se dogodilo. Drugima naljepnica na političkoj karijeri. Makar i „ukradena“.

Neću se baviti pojedincima, bavit ću se kampanjom. Najbeskorisnijom do sada. Zašto? Da krenem, ovi izbori, kampanja, nije kreirala političke meritume. Nisu otvarane ozbiljne nove teme. Osim o kladionicama i mentalnom zdravlju mladih. Zaslugom Ivane Kekin. Samo reciklirane afere. Ako je rat „nastavak politike drugim sredstvima“, predsjednički izbori nastavak su parlamentarnih. I gore. Dosadnih, proživljenih, parlamentarnih rasprava. Još i produžetak borbe ostrašćenih ega. Ovi su izbori preuzeli prožvakane narative iz tiska, s ceste. To osim što nije promijenilo preduvjerenje ma i jednog birača, definicija je najnižeg populizma. Samo su HDZ-ovci „zaboravili“ izaći. Igralo se na „sigurno“. Kad već ne na pobjedu. Jer ona je bila izvjesna. Barem u prvom krugu.

Tri stvari u životu me plaše. Prvo, ljudi koji generaliziraju i paušalno zaključuju. Drugo, oni koji ne znaju, a morali bi znati. Treće, isključivi ljudi. A sve to su bili kandidati. Sve ih se može tu složiti. Recimo, na ovim su se izborima kandidati dičili vjerom, tradicionalizmom. Nije neočekivano. Da, oni, kao i mnogi, vjeruju da se Crveno more pred Mojsijem otvorilo. OK. Problem je što isti ne znaju, ili ne priznaju, da je E = mc2. Bilo je i napada nagle pameti. One koja brzo dođe, još brže i prođe. Zamislite da dobijemo predsjednika koji ne razlikuje frakturu od fakture. Možda takvog i trebamo.

Osim „suverenizma“ i „domoljublja“, dominirale su neteme. Populisti koji se smjenjuju govorili su svašta. Buka na placu kao mjerilo uspješnosti. Genijalno je slušati o vojsci. I nacionalnom identitetu. Sigurnosti. Misijama. Važnim skoro kao otkriće tople vode. Došlo mi je da provjerim koliko mi to armija, korpusa, divizija imamo. Jedino generale imamo. Ali s njima se teško vodi rat. Jer prostata se zna upaliti na hladnom i vlažnom. Pobogu, kandidatkinje i kandidati, pustite vojsku. Hrvatska ima vojsku ne zato što joj treba. Ni zato što od nje koristi imademo. Ne, imamo je jer je imaju svi. Pa i mi. Naše vojne nabave služe kupovini sitnih usluga kod onih koji nam nepotrebno prodaju. Ili za uzimanje šuške za račun nacionalne megalomanije. Stvar se svede na natjecanje sa Srbijom u „pišanju u dalj“. Dok Orbán okolo poklanja atlase. A narod zanimaju mirovine i plaće!

Kampanja je bila i bez emocija. I vrijednosti. Kampanja bez kampanje. Polja su zelenija u opisu nego u stvarnosti, rekao bi Pessoa. Kampanja bolje zvuči nego što izgleda.

No pišem mnogo i bez zaključka. Loša kampanja, mnogo „pretjeranih fakina“ i fakinica. Ishod davno prepoznat. Nameće se pitanje: treba li nam ovakav sustav? Treba li nam svađanje predsjednika i premijera? Nakon izravnog izbora predsjednika? Ili bismo to Ustavom mogli brisati? Možda predsjednika uvesti na Pantovčak odlukom Sabora. Saborska investitura.

Ne. Nipošto. Ustavi nisu konfekcija. Ne šije ih se po mjeri, nego za budućnost. Ne pišu se da lakše bude AP-u. Uređuje se život društva. Načela i institucije kojih se svi trebaju pridržavati. Ustavne pozicije počivaju na ideji, možda iluziji, da će ih ispunjavati oni koji razumiju Ustav i položajne odgovornosti. Oni koji će razumjeti da svojim ophođenjem moraju njegovati vladavinu prava. Ustavi se ne pišu za izbore. Ni za Dragana ili Zorana. (Bog im imena u katolički kalendar uvrstio.) Ustavi stvaraju protuteže autoritarizmu. Upravo u podjeli položaja izvršne vlasti. Predsjednici služe i da nas štite od premijera! Ili od populističkih vođa. Onih koji vlast skrivaju bajkama i povijesnim mitovima. I drugim glupostima.

Kad gledam jučerašnji prvi krug, siguran sam. Ustav ne treba mijenjati, položaju predsjednika „ne pakovati“! Trebamo normalnu državu i društvo. Koristi i ova ručna kočnica ako sustav ne koči automatski. Tome služi predsjednik. I birači su to razumjeli. Svađe mogu braniti demokraciju. Neslaganje štititi vladavinu prava. Disonancija nije samo zlo. Može voditi i propitivanju. Nameće razgovor. Štiti od APsolutnih istina.

Ne mislim mnogo dobra o Milanovićevu mandatu. Ali nam je potreban. Jer politika nije da premijeru sve klizi kao podmazano s WD-40. Demokracija nije da svi podilaze „velikim vođama“. Narod želi vlast birača. Protutežu svemogućem premijeru. Treba to poštovati. Samo se valja, ipak, nadati da će taj međuodnos u drugom mandatu biti produktivniji. Voditi i koristi za društvo, a ne samo obrani od jednoumlja. Ne samo služiti upozoravanju, već i slušanju upozorenja. Dogovaranju.

A možda, valja raditi na tome, dobijemo nekad i kandidata ljevice.