„Treba mi svet

Otvoren za poglede, otvoren za trčanje

I treba mi soba da primi pet hiljada ljudi

Sa dignutim čašama (sa dignutim čašama)

I lomi se kristal, svetlucaju staklene iskre

Pod našim nogama

Kao potpuni stranci sa staklom u srcima

Sa staklom u očima, na licima“

Bojan Pečar, Margita Stefanović, Milan Mladenović, Ivan Ranković

Dotaknuli smo dno. Više puta. Dno je metafizički, ne prostorni pojam. Kad pomisliš da luđe ne može, razuvjere te. Može uvijek. Gore.

Veseli činjenica izbora deset sutkinja i sudaca Ustavnog suda Republike Hrvatske. I ja sam se natjecao na tom natječaju ljepote. Nisam prošao. Nisam ni mislio da bih mogao. Ali stvarnost političkog performansa nadišla je i moj mali ekshibicionistički recital. Zbilja hrvatske političke scene sumanutija je i od najneočekivanijeg nastupa u „Superstaru“ ili „Supertalentu“. I ne mislim pritom na kandidatkinje i kandidate, izabrane sutkinje i suce. Već na saborsku scenu stranačke elite u tamnoj odjevnoj kombinaciji, ozbiljnog lica, njegovanih noktiju i uredne kose. Oni su iznenadili. Njihov talent nenadmašan jest. (Takav je i stav Ustavnog suda koji sam sebi produljuje mandat. Borci za ljudska prava ad infinitum. I za svoju važnost. No nije to za ovu priču.)

Krenimo kroz ustavnosudsku dramatiku. Sve je počelo još početkom godine. Znalo se da mandat deset ustavnih sutkinja i sudaca izlazi početkom lipnja. Šest mjeseci „produžetaka“ nije dio osmogodišnjeg mandata, samo iznimka, prilika za održanje ustavnosudskog poretka. No u slučajnoj državi iznimke postaju pravila, zar ne? Od početka je bilo jasno da se kasni. Ali nitko se nije niti pokušavao žuriti. Netko je rekao da je vladajući HDZ igru oko Ustavnog suda vodio i priveo kraju majstorski. Možda. Ali svi koji su u toj saborskoj kuhinji sudjelovali, djelovali su promišljeno. Svi su glumili visoku politiku igrajući se ljudskim pravima i ustavnim uređenjem Domovine. Od početka je bilo jasno. Trgovina. Stočni sajam u Gudovcu. „Imam suca. 52 godine. Plava kosa.“ „Koliko žive vage?“ „Koliko je prošao? Da nije vraćana kilometraža? Zašto je mijenjan kuplung?“ Od početka se govorilo o pet „naših“ i pet „njihovih“. A oni koji su govorili o tom omjeru, zamjerili su HDZ-ovom pregovaraču iskrenost kada je rekao da vladajući žele zadržati Ustavni sud pod kontrolom.

Timovi su se skrivali do ulaska na teren. Favoriti su ostavljeni na klupi. Sitne finte i varanja. Kratki pasovi. Je li formacija 4-4-2 ili 4-3-3? Ide li se na krila ili se igra s „plitkim“ napadačem? I mediji su zakazali. Tek pošto su konačni timovi predstavljeni, neki su kandidati postali loši. A nije se propitivalo tko je što govorio. Recimo, na intervjuima. Ili postoje li oni koji nikada nisu govorili – kako su oni „istaknuti“ pravnici? Tim ljudima u ruke dajemo Ustav, „armiju“ članaka mnogo vrjedniju od svih naših Rafalea. Sve može kada se pozicijske i opozicijske ruke slože.

Opozicija ne razumije da je Ustavni sud jamac manjine. Da upravo njima on treba kvalitetan i stručan. Jer će služiti i njima – političkoj manjini. A uz to nerazumijevanje, opozicija je bila i nadmudrena. Sama se nadmudrila. „Prekombinovala“. Tko radi za raju, a zanemaruje taktiku… Ne znam koji put pokrenut je „Prijedlog za pokretanje povjerenja predsjedniku Vlade“. Vladi je postavljen moralni izazov dok se dogovarao Ustavni sud. Ridikulozno, intelektualno lascivno. Loša gluma koju je prozreo čak i Miro Bulj. Zamislite, muž i žena se rastaju, bilo je i tuče i prijetnji. Ali dok se rastaju, oni zajedno kupuju stan. Nevjerojatno. Glupo.

Pozicija je uzvratila, izbor za Ustavni sud su usporili, raspravu o povjerenju Vladi ubrzali. Doveli glasanje o Ustavnom sudu na dnevni red odmah po izglasavanju povjerenja Vladi. I tu su se slabi opozicijski taktičari krenuli ljutiti, duriti se kao dijete kojem nećeš kupiti igračku. Neće oni glasati u petak jer em će njihov blef oko povjerenja propasti, em će biti vidljiva sva licemjerna travestija simbioze pozicije i opozicije. Infantilno.

Ima još. Glavni opozicionari, SDP, nisu primijetili da im partneri, oni s njihove strane sabornice, postavljaju i veći moralni izazov od HDZ-a. Jer nisu prihvatili sve dogovorene suce. Samo neke. A SDP „brani“ i one njima neprihvatljive. HDZ izaziva SDP pred svojim biračima, a Možemo! i Dalija pred SDP-ovima. A SDP-ovci to ne žele vidjeti.

Na kraju izbor sudaca Ustavnog suda ipak biva dovršen. Naravno, farsično. Nije se glasalo u petak, uz glasanje o povjerenju premijeru, već u subotu. Ta je odgoda slika parodije demokracije u nas. Pri čemu nije bila namjera da parodija to i bude, opozicija je uistinu mislila da je to genijalan potez. Najbolje što na glasanje o povjerenju koje su tražili, nisu došli ni svi koji su ga tražili. Nečuveno blesavo. I jadno. Prioritet, očito, i nije bio konačno djelo – izbor na Ustavni sud najvrjednijih. Ne, sve se svodilo na taktike, glasine i intrige. „Preglumljeni“ postupak kod kojeg srž nije bila u pravoj politici, već ostvarivanje tvrdokornih interesa klika. Pet-pet. Trgovina, trampa. Tržilo se prihvaćanje „njihovih“, kakvi god bili, samo da puste „naše“, odane i podane. I to na Ustavni sud, prostor vladavine prava i demokracije po kojem bi i anđeli trebali hodati „na prstima“.

Pretencioznim, a beznačajnim pričama naše su elite učinile da Ustavni sud postane ruglo. Jer sve oko njega učinili su ruglom. Već odavno. I nije to zbog Ustava ili institucijske greške. Ne, učinili su ga političkim tijelom, prenijeli su tamo političke borbe i nadmetanja. Takav „gornji dom Sabora“ ne može biti samostalan valjan jamac temeljnih prava. Zato ga većina građana i ne doživljava. Ignorira, zapravo, ključnu vlast. Sve stoga što akteri ustavnosudskog imenovanja pate od sindroma veličine i značaja. Vjeruju da su društvu važniji no što zaista jesu. Potpuno su odvojeni od potreba i interesa društva. Žive bajke. I bešćutno misle da su njihovi prioriteti i ciljevi ujedno i društveni.

Cijeli postupak trebalo je voditi drugačije. To se osobito tiče opozicije. Minimum ozbiljnosti nalagao im je da glasaju u petak i kažu kako glasaju za ustavnost i temeljnu društveno-pravnu sigurnost za građane. Biraju stabilnost i održivost demokratskog političkog sustava. Da pokažu kako nisu populisti. Ni medijski paraziti. Jer Ustav traži kompromis i treba ga provesti. Zbog ustavnih vrijednosti. To bi bilo važno objasniti, reći zašto je Ustavni sud važan. No nisu čak ni to mogli. Glumili su do subote. Pokazali su se. I upravo zbog toga prosječan građanin mora prezirati naše političke elite. Jer ne govore za njega i njegove potrebe. Govore samo za sebe. I svoje.

U ozbiljnim državama elite čine ozbiljni ljudi. Ljudi koji su radili, živjeli od svog rada. Mi ne živimo u takvoj državi. Naš establišment je prevara i veća nego što govore. Naše elite čine vozači autobusa koji su švercali videorekordere. I rakiju u Njemačku. Pomoćni geometri. Nesvršeni studenti kojima je politika prvi posao. I jedini. Doktorandi iz Travnika. Prepotentni, ne i dosljedni. Perfidni, ne i pristojni. To je moralno odurna komponenta naše politike. Zbog čega je građani preziru. Jer ne proizvodi ništa do bure u čaši vode. Koja se brzo stiša. A akteri, opozicija i pozicija, kada se svjetla ugase, dobro surađuju. Sve drugo je gluma. A glumljena politika brzo postane preglumljena. Preostane diletantizam. Politički amaterizam samoprecijenjenih političkih teškaša. Onih koji se poigravaju s vladavinom prava i ustavnošću. Koji misle da je opoziv vlade taktički potez mudrih aspiranata. A nije. Ili da prijetnja odgodom izbora ustavnih sudaca nije opasna igra s vladavinom prava. A jest.

Ključno pitanje ovog teksta o Ustavnom sudu koji se Ustavnim sudom ne bavi, jest: znate li zašto je Plenković treći mandat na vlasti? Ne zato što je savršen, idealan. Jer nije. Ne zato što je najbolji. Jer nije. Ne zato što je bezgrešan. Jer nije. Ne zato što ga prati sreća. I troši poklonjeni europski novac. Ne. On živi na valu sreće što ima opoziciju koju ima. On tu nema alternativu. Ne postoji ozbiljna zamjena, uvjerljiva solucija. A zašto je tomu tako? Zato što opozicija glumi. Glumi važnost i snagu. Glumi opoziciju. Samo čeka vlast. A ne nudi ništa. Samo taktiziranja. Velike manevre u malom lavoru. Prozirno opravdanje svoga postojanja. Misle da tom glumom prikrivaju svoju bespomoćnost. Ne prikrivaju. Samo obezvređuju sve što su i sami postizali devedesetih, dvijetisućitih, onda kada su imali vrijednosti koje smo prepoznavali. I stavove koje su branili. Gurali. Oni su danas opozicija sami sebi iz vremena Tuđmana i Sanadera – danas sudjeluju u razaranju institucija za koje su se tada borili!