„Čovjek čovjeka naziva čovjekom

Čovjek sa čovječjim imenom

Čovjek tu napravi kućicu

Veliku il’ malu oboja crveno

O o o o o o o o o o o o

Čovjek čovjeka uči zločinu

Čovjek samo hoće umjetnost

Čovjek tu pokaže čovjeku

Velikom il’ malom, nađe te“

Ivica Čuljak

Guernica je grad od kojih 16 tisuća stanovnika, nešto manji od Vukovara. Bombardiranje Guernice bilo je motiv Picassu, slika je žrtve i užasa, uništenja i boli. Guernica je danas majstorsko djelo koje je promijenilo svijet, a grad Guernica simbol je mira i grad koji živi.

Volgograd, nekada Staljingrad, grad s više od milijun stanovnika, središte je industrije i proizvodnje. Na mjestu najkrvavije bitke Drugog svjetskog rata, u kojoj je poginulo možda i više od dva milijuna ljudi, danas, i već dugo, život ide dalje, ljudi naprijed pa, nažalost, i u nove ratove.

Vukovar je grad s nešto više od 23 tisuće stanovnika. Mjesto patnje i boli, herojstva i smrti iz vremena borbi, okruženja i okupacije 1991. godine. Grad napuštaju stanovnici tako da i danas, ne samo u vremenu Domovinskog rata već i nakon povratka hrvatskog stanovništva u Vukovar, broj stanovnika pada.

Za koji dan bit će još jedan Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Dan je Kolone sjećanja, one koja će i ove godine biti politična, konotirajući „plakatni“ sukob na desnici, i tako će se politički dijabolično dekorirati svakodnevna obilježavanja nezamislivog mučenja i stradanja, obilasci stratišta branitelja i stanovništva iz 1991. godine, jeftinim političkim porukama. Tog dana, tih dana u godini, Vukovar „živi“. Nažalost, to „prigodno“ domoljublje nije znak života grada već njegova propadanja, pojavno upravo kao i kada u neko manje mjesto, meni drag Unešić, recimo, na sportski događaj, primjerice, utakmicu Kupa sa Zagorom, dođu Dinamo ili Istra. Tada se, samo na taj dan, ulice ispune, tada i na mjesni svetak, dan župe ili općine. Naravno, okolnost nije ista, ova je tamna i pretužna, ali propadanje mjesta jest slično.

Neću se dalje baviti neurastenijom politike koja se u obilježavanje žrtve u nas uključuje. Sve što sam o ružnim politizacijama ovogodišnje Kolone sjećanja imao reći, rekao sam, neću se o tome ponavljati. Drugu jednu dilemu danas ću dotaknuti, mada će oni kojima se moj osobni stav o našem društvu ili politički sentiment ne sviđaju, vrednovati i ovu kolumnu kao „na zapadu ništa novo“, političku nekrofiliju jednog komunjare.

Volim Vukovar. Mnogo sam puta u Vukovaru bio. Dosta godina bio sam predsjednik Upravnog vijeća Veleučilišta „Lavoslav Ružička“. Za to me razdoblje vežu divna sjećanja i draga poznanstva. Zalaganjem kolektiva Veleučilišta na čelu s dekanima Mirkom Smoljićem i Željkom Sudarićem imao sam čast sudjelovati u izgradnji Studentskog doma Leopold, a nakon toga smo pokrenuli izgradnju nove zgrade Veleučilišta u Borovu naselju. To su vjerojatno „najopipljiviji“ rezultati mog životnog djelovanja. Kada sam pred nekih godinu i pola posjetio Vukovar, posjetio sam gradilište nove zgrade. Čuo sam tada društveno važnu povijest te bivše zgrade Batinog Radničkog doma, prošetao se, vidio da se gradi nešto zaista sjajno i presretan sam kada vidim da se opremanje ozbiljnog obrazovnog središta jednako kvalitetno privodi kraju. Imam i sjećanje na tu zgradu, bio sam tu 2001. na proslavi vjenčanja svog prijatelja – tada sam prvi put bio u Vukovaru.

Vukovar ima jedan od tri možda ponajbolja hrvatska muzeja, onaj Vučedolske kulture (uz Muzej krapinskih neandertalaca i Arheološki muzej Narona). Zašto su mi najbolji? To su mjesta i vrlo taktilnog i intuitivnog predstavljanja svojih zbirki, ali i arhitektonski spomenici betonskog interijera koji se uklapaju u okoliš i predstavljaju visoku točku pogleda na okolinu. Samo, koliki od nas znaju za taj muzej? I posjete ga kada su u Vukovaru.

Gradski muzej Vukovar, dvorac Eltz, nije samo muzej grada i okolice, muzej povijesti doseljavanja i života, pa i onog strašnog, ratnog, to je prostor šetnje kroz jednu divnu palaču s pogledom na Dunav. Mjesto koje se mora posjetiti. Pa Vukovarski toranj, poznat po zastavi koja je tamo visjela i pod najžešćim napadima, ikonički je vidikovac s ludom pričom o socijalističkom pothvatu izgradnje vodotornja s restoranom – neuspjelom jer je rezervoar vodospreme počeo propuštati i restoran nikada nije zaživio.

Imanje Goldschmidt, vinogradarska kuća od prekrasne opeke okružena Vupikovim vinogradima koji najljepše mirišu u kasnu proljetnu večer, daje divnu graševinu, ma koliko mi je grof Georg Eltz objašnjavao da najbolja vina kreću od Pajzoša i da su upravo zbog toga Eltzovi tamo i izgradili ladanjsko imanje. Goldschmidtu fali još samo nekoliko jedinica apartmanskog smještaja u kojima bi gosti mogli upijati ljepotu i piti vino. A na putu nakon Goldschmidta pa malo dalje iza Šarengrada, leži i Ilok s krasnim Gradskim muzejom, povijesnim podrumima i Principovcem – najljepšom vizurom Srijema…

Što više govoriti? Samo, znamo li mi Vukovar po tome? Ne. Znamo samo za vukovarski martirologij studenoga, znamo Vukovar u koji se dolazi dokazati nacionalnu pripadnost, a ne sve ono drugo što bi uistinu ocrtavalo društvenu važnost Vukovara i ovog kraja Domovine. Tu je neka vrsta mentalne sakatosti jer medijsku sliku Vukovara ispunjavaju samo krvave sudbine devedesetih umjesto da uživamo u svemu onom u čemu Vukovar prikazuje i mnogo više. Primjerice, suživot Hrvata, Srba, Folksdojčera, Slovaka, Čeha, Mađara izgradio je bogatstvo vizura, povijesti, okusa i ukusa. A mi to danas zaboravljamo, to bogatstvo Vukovara.

No u nas sve opstaje nepopravljivo jednako, živeći nacionalnu svijest u kojoj ili od koje neki nastoje osobno profitirati. Prostor iz kojeg ja govorim, naravno, jest onaj mog zagrebačkog stana, tuškanačkog mira, moja je veza s Vukovarom epizodična. Sa sudbinama iz 1991. preko Dejana Mitrova, Alena Grubišića i Ivana Penave koji su 1992. došli u Mladost veslati. U školi sam upoznao i Ivana Szabu. Vjenčana kuma moje supruge izgubila je oca u vukovarskoj jeseni 1991. I da, legitimno je pitati tko sam ja da skrećem pažnju sa surovog vremena Domovinskog rata. No ni nakraj pameti mi nije oponirati tome, želim samo napisati da nakon tridesetak godina ovo više nije vrijeme ubijanja grada. Ili bar ne bi trebalo biti osim ako mi želimo nastaviti s time, baš vraćanjem u prošlost. Ne, vrijeme je da gradimo!

Naša, osobna i društvena, odgovornost za ono što se u društvu zbiva više ne smije biti recidiv osjećaja nemoći pomoći Vukovaru 1991., to ne bi trebao biti repetitivni motiv. Tragedije tog doba trebaju biti razlog za sprječavanje pesimizma, a sudbine iz 1991. ne smiju biti metonimija današnjice. Ili obratno.

Žrtva Vukovaraca, Škabrnjana, Domovinskog rata, postala je ideologem, stvoren na nacionalnom mitu. Tu smo stvorili krležijanski „Prvi hrvatski pogrebni zavod“, koji ostvaruje profite od smrti te danas upravlja i sudbinama živih. No time što se tome sredinom studenoga podređujemo, mi se poigravamo s budućnošću, sudbinama živih, mladih i obrazovanih, gradom u sve ostalo vrijeme godine. Groteskno je govoriti da su žrtve pale zbog novih generacija, a onda smo se zatočili u 1991. ili 1995., da ne navedem i druge naše mitske godine. Pa ispada da je naša nacionalna borba usmjerena protiv ljudske sudbine živuće generacije i njene budućnosti. I tu ne pomaže „upomoć“ što bi zazvao Ljubo Kraljević.

Pitanje koje si, o obljetnici Škabrnje i Vukovara, trebamo postaviti jest: može li uspjeti društvo koje za ili od jednog dana želi živjeti cijelu godinu? Može li uspjeti grad koji živi jedan dan? Možda i može. No to je život za samo jedan dan. Rat konzerviran u nedodirljivi mauzolej koji je svrha sam sebi, a ne inspiracija za stvaranje za budućnost ljudi i države sve ostale dane u godini. A to je neuspjeh. I to ponajprije za Vukovar. Zato, ako volite Vukovar, uživajte u njegovom životu cijele godine, ne samo u danu tuge jedan dan.