„Kruh nej bo beu in igre zabavne

še ceste nam dejte lepe in ravne

kruh bomo jedel se igre igral

po cestah se bomo med sabo ubijal“

---

„Kruh neka bude bijeli i igre zabavne

a ceste nam dajte lijepe i ravne

kruh ćemo jesti, igre ćemo igrati

na cestama ćemo se međusobno ubijati.“

Dušan Žiberna, Peter Lovšin

Čemu služi država? Treba li nam uopće? Pitanje nije o hrvatskoj državi, tu je odgovor nedvoznačan: ona nekima služi za bogaćenje, drugima za egzistencijalno zbrinjavanje u institucije, trećima nosi kojekakve povlastice. No od hrvatske države većina nema ništa. Osim grba, zastave, osobne iskaznice i putovnice. Ako ne računate još i „domoljubnom dresurom“ i vjeronaukom uspostavljeni nacionalni zanos, nogometni ili na koncertu MPT-a.

Ali hajde o drugoj nekoj državi, pojmu države. Krenimo od društva kao pretpostavke države. Društvo i država nisu isto. Društvo, na nekom teritoriju, predstavlja skup ljudi i institucija instrumentalnih za uspostavljanje, konstituiranje, neke entitetske povezanosti. Država je, pak, to konstituirano sredstvo ili mehanizam kojim društvo ostvaruje određene ciljeva. Zamišljene na dobrobit sviju. Međutim, država i njezin administrativni supstrat često razvijaju i vlastite ciljeve, odvojene, ponekad i suprotne interesu društva. Koristeći upravne funkcije i prerogative vlasti, taj državni mehanizam preuzima upravljanje i dominira nad društvom i njegovim potrebama. Država svoje potrebe i interese markira ponad onih samog društva iz kojeg proizlazi. Umjesto društvenih potreba koje kreiraju državno postupanje, danas imamo državno postupanje koje se skriva iza vlastite „interpretacije“ društva. Slikovito, ne maše pas repom, rep maše psom. Evo nas opet u Hrvatskoj.

Posljednjih tjedana porezna reforma je tema. Naravno, u državi kao što je Hrvatska i društvu kao što je naše, ta tema nije prva. Razlazi na desnici, osnivanje nove stranke S&M, hapšenja (uhićenja, kako bi to rekao cijenjeni Državni odvjetnik) koja se neobično poklapaju s ostavkama, premijerov američki „road movie“ – sve to završi na dnevniku prije porezne reforme. (Dosta neobično s obzirom na to da je fiskalna politika, prezentirana kroz donošenje Državnog proračuna, nukleus parlamentarizma, ovlast koja poteže i ustavnu mogućnost raspuštanja Sabora iz članka 104. Ustava, na inicijativu Vlade i uz supotpis obojice čelnika izvršne vlasti.) Svejedno, ta je tema prilično simptomatična za naše društvo.

Moderno društvo postoji kroz objektivnu nužnost države, „društvenim ugovorom“ uspostavljenog jamca organizacije i funkcioniranja društva. To državno moderiranje potrebama društva od građana zahtijeva da podnesu „žrtvu“, plaćaju porezne obveze. I doprinose, kao oblik namjenskih poreza na dohodak. Država građanima, dakle, pruža usluge, društvu kreira javna dobra i usluge, no one nisu besplatne – građani pristup plaćaju porezima.

Porezna politika države obvezna je i prisilna. No na više je razina podložna građanima, kojima dohotke, kupovne moći, reduciraju porezne obveze: porezni suverenitet države stoji naspram demokratičnosti, sposobnost stanovništva – društva – da nadzire parlamentarne odluke i zakon, poreznu politiku. Birajući vlast, građani, društvo, dakle, nisu samo pasivna strana u poreznom odnosu s državom.

U nas, međutim, porezna politika nešto je poput lota, lutrije. Naše reforme su „parametarske“, utječu na pojedine varijable. To bi trebalo biti fino ugađanje sukladno promijenjenim okolnostima. Ta ključna riječ „fino“ podrazumijevala bi odlučivanje slijedom trajnog stručnog i demokratskog praćenja troškova i učinaka. A toga nema. Analize ne postoje ili su površne. Demokratsko praćenje svodi se na nezadovoljstvo pojedinih skupina u društvu i kritizerstvo opozicije. Zbog toga te naše porezne „fine“ „parametarske“ reforme, no ne samo one, više podsjećaju na mjesečarenje. Hod bez svijesti o tome što ćete i kamo ćete. Ciljevi nisu jasni, ako i postoje, konsenzus oko njih izostaje. Još je manja veza ciljeva i mjera. Stoga, te su naše reforme više „napikavanje“ vlasti koju probudi neki novi populistički naum i, potom, odokativnom metodom pokuša do njega doći politiziranim rješenjima. Koja ne služe građanima.

Prođimo kroz promjene ove, nazovimo je, reforme. Osobni odbitak povećava se s 550 na 600 eura. Rastu i odbici za uzdržavane članove i invalidnost. Ako uzmete u obzir iznos prosječne i medijalne plaće, korist za „prosječnog“ građana je minimalna, svodi se na par desetaka eura. Obitelji s troje i više djece ili samohrani roditelji s dvoje djece, s medijalnom ili prosječnom plaćom, ne dobivaju ni toliko. No podizanjem više stopa poreza na dohodak na osnovicu od 60 tisuća eura godišnje za saborske zastupnike, članove Vlade, korist će biti bitno značajnija. A dostajat će i kumulativni učinak – politički aspekt reforme leži u deficitu prihoda koji će imati veliki gradovi. Kojima upravlja nacionalna opozicija.

Ili, koliko je vulgarno diskriminatorno to što će hrvatski državljani, povratnici iz imigracije te iseljenici i njihovi potomci, nakon najmanje dvije godine boravka u inozemstvu, pet godina biti oslobođeni plaćanja poreza na dohodak. Dakle, oni koji nikamo nisu išli, nisu tražili toplije „sunce tuđeg neba“, već su uredno plaćali poreze i punili proračune iz kojih se kralo, korumpiralo, podržavalo financijske eskapade vlasti, financiralo rafale i felerične trajekte, kupovalo službena vozila s trozonskom klimom i pogonom na četiri kotača, njima je vlast uljudnim tonom rekla da su naivne budale. A, znate, budala je turski za idiota. Dakle, idioti smo! Fina pljuska. Pardon, reforma. To mi, to su isti oni koji nakon desetljeća uplaćivanja zdravstvenih doprinosa mirno mjesecima čekaju na red u zdravstvenim ustanovama pa onda plaćaju istog liječnika popodne u privatnoj praksi. Ili ako nemaju, umiru u tišini novinskih osmrtnica.

Ima još, prag za ulazak u sustav PDV-a povećat će se na 50.000 eura. S 40.000. Sjajan doprinos poreznoj transparentnosti – kada se približite pragu, osnujete novo poduzeće i nastavite raditi preko njega. Tako, naime, posluju taksi prijevoznici i drugi, zakidajući državu za iznos poreza i nelojalno konkurirajući onima koji sve mirno i uredno plaćaju. Ukratko, ponovno, budalama. Umjesto da svaki poduzetnik za svaki svoj poduzetnički pothvat, koliko god on vrijedio i nosio, uvijek plati PDV. 25 posto.

Naš reformski „porezni pikado“ sjajna je igra za oholost i samohvalu nadmene političke vlasti. One koja je usmjerena stjecanju moći. Prvo političke, potom i svake druge. Igra je to obijesne zloupotrebe moći i prezira prema podređenima – društvu. Bahatost vlasti vječiti je sastojak hrvatske političke kulture.

Porezna politika Hrvatske, barem mi se čini, svijet je sukoba. S jedne strane nesposobni, nestručni, neznalci, ali vlast, s druge – budale, oni koje se „striže“, kojima se uzima. Mi! Naravno, pa u državi u kojoj se samohvala osniva na renti od europske pomoći i praznim proslavama nacionalne gluposti, ni obrazovanje ni znanost, zdravstvo i socijala neće na kraju dobiti ništa. Kome je uopće do toga stalo? Osim nama.

Jasno je, bez stabilnih poreznih prihoda država ne može zadovoljiti rastuće potrebe za javnim dobrima. No uz slabu demokraciju i nadzor, država će koristiti mogućnost da poreznu politiku prilagodi sebi. Ne i prezrenom društvu. Da nekima uzme veći dio njihovih prihoda od stvarnih potreba, druge „nagradi“. Nema riječi o poreznom moralu, poštenju, dobroj vjeri, vladavini prava. Ali tako to ide u nas, zar ne?

Sjeti me to one sjajne prognoze Chaunceyja Gardnera iz „Prisutnosti“ Jerzyja Kosinskog. „U vrtu se bilje razvija prema sezoni. Postoje proljeće i ljeto, ali isto tako i jesen i zima. A onda opet proljeće i ljeto. Tako dugo dok se ne posiječe korijenje, sve je dobro i sve će biti dobro.“ Za neke proljeće i jesen, za druge jesen i zima. Nekima dobro, drugima se korijenje siječe. Neki mogu gore, a ja i Žuga ni na more. To je porezna reforma. Ova. Svaka.