U povijesti međunarodnih odnosa i međunarodne sigurnosti četvrtak, 24. veljače 2022., već sada, nesporno, ima istaknuto mjesto. Tog dana započela je protupravna, strateški iracionalna, neopravdana i nepravedna ruska agresija na neovisnu Ukrajinu, agresija koja je skršila sve standarde, vrijednosti, načela i pravila međunarodne sigurnosti. Izvršivši agresiju, sadržajem upravo kako je definirana Rezolucijom 3314 Opće skupštine UN-a iz 1974., ruski predsjednik Vladimir Vladimirovič Putin derogirao je međunarodno pravo, Povelju UN-a i temeljna načela međunarodne sigurnosti i poretka određena Konferencijom (kasnije Organizacijom) o europskoj sigurnosti i suradnji u Helsinkiju 1975. godine. Ruska agresija obrazložena je i usmjerena na negiranje ili oduzimanje suvereniteta Ukrajini. Ekstenzija je to ranije sovjetske strategije ograničenog suvereniteta, koja je bila opravdanje za intervencije u Mađarskoj, Čehoslovačkoj ili Afganistanu. Štoviše, bez obzira na ishod rata u Ukrajini, ruska agresija ključna je točka koja je zacementirala 15-godišnji sukcesivni proces nastanka novog poretka međunarodne sigurnosti, započet identičnom, makar manje opsežnom, ruskom vojnom intervencijom u Gruziji 2008. godine. To je okvir za „hladnoratovske obrise“ Rusije i Zapada, predvođenog SAD-om, u posthladnoratovskom razdoblju. Američko-ruski odnosi prešli su put od ograničene suradnje i partnerstva do konfrontacije, do opetovanog „hladnog rata“. Odnose Rusije i SAD-a ponovno karakterizira sve veće razmimoilaženje, neslaganja ponovno prerastaju u „sukob pogleda na svijet“. U novom modelu, uz hladnoratovske realističke interese, racionalnost izbora i statička načela, ključna determinanta odnosa je i strateška kultura kao kulturalni imprint (socijetalne vrijednosti, norme i uvjerenja) interpretacije sigurnosne okoline, percepcije prijetnji i procesa donošenja i implementacije odluka u sferi sigurnosnog policyja. Ukrajinska kriza, na razmeđi ukrajinskih težnji k euroatlantskim integracijama i ruskih usmjerenja na kontrolu „bližeg inozemstva“ kojeg smatra interesnom zonom, u tom je kontekstu bila prekretnica.

Nakon što su tijekom 2014. dijelovi ukrajinskog teritorija ili otrgnuti i faktički, makar uz protivljenje međunarodne zajednice, pripojeni Ruskoj Federaciji (Krim) ili izuzeti iz nadzora središnje vlasti u Kijevu (regije Donjeck i Luhansk), Ukrajina je 24. prosinca 2014. odustala od dotadašnjeg statusa neutralne zemlje, što joj omogućuje traženje pristupa NATO-u, no ta simbolična gesta izazvala je bijes službene Moskve. Dva dana kasnije predsjednik Vladimir Putin donio je novu vojnu doktrinu u kojoj je NATO označen temeljnom prijetnjom sigurnosti zemlje. U veljači 2015. Amerikanci su odlučno odgovorili. U „National Security Strategy“ (strategiji nacionalne sigurnosti) Rusija je, zbog uloge u ukrajinskoj krizi, označena kao prekršitelj međunarodne sigurnosti i time prijetnja američkom liderstvu. Ruski odgovor stigao je zadnjeg dana 2015., kada je ruski predsjednik potpisao nadograđenu rusku strategiju nacionalne sigurnosti „Стратегия национальной безопасности“, koja naglašava srozavanje ruskih odnosa s Amerikom, optužuje Washington za pokušaje potkopavanja Rusije političkim, ekonomskim, vojnim i obavještajnim pritiscima, dok je širenje NATO-a prema ruskim granicama označeno prijetnjom ruskoj nacionalnoj sigurnosti. Ukupno, SAD i Rusija u strateškim dokumentima jedna drugu označavaju kao prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Međusobna sekuritizacija država bila je na sceni kao temelj hladnog rata.

Rat u Ukrajini zacementirao je temelje „novog hladnoratovskog poretka“. Umjesto partnerstva i savezništva, povlače se linije podjele interesnih zona ili zona utjecaja. Ruska demonstracija sile, eskalirajuća diplomacija prinude i konačno, neopravdana agresija na Ukrajinu s globalnom prijetnjom nuklearnog terora, istovremeno je projektivno-anticipirajući obrazac i za ostale države ruskog „bližeg inozemstva“ u odnosu na zapadne aspiracije. Još je ozbiljnije pitanje: je li to kraj? Jesu li apetiti ili strateški revolt Vladimira Putina prema Zapadu zadovoljeni? Nekoliko je područja, u tom kontekstu, u okvirima ruskih interesa i time potencijalnih kriznih žarišta. Države „bližeg inozemstva“ – Armenija, Azerbajdžan, Bjelorusija, Gruzija i Moldavija – svakako su prioritet. Baltičko područje i europske neutralne države također su potencijalna meta, kao i područje nestabilnog i turbulentnog jugoistoka Europe. Rusko moguće skretanje fokusa s Ukrajine, zapadna podrška i pomoć Ukrajini te nametanje sankcija Rusiji čine nestabilni Zapadni Balkan, s postojećim ruskim utjecajima i zapaljivim narativima političkih elita te politikom i psihologijom straha, prijemčivim mjestom za ruski protuudarac europskoj sigurnosti.

Povijesno promatrano, Balkan je imao geostrateški značaj i bio izazov ili prijetnja europskoj (i međunarodnoj) sigurnosti. Opisujući kompleksnost i nestabilnost Balkana, kao i sigurnosne izazove koje stvara, stručnjaci su ga nazivali „bačvom baruta“ ili pak područjem koje proizvodi više povijesti nego što je može konzumirati. Područje jugoistoka Europe (BiH, Srbija, Crna Gora, Kosovo, Makedonija i Albanija), bivše SFRJ, (Zapadnog) Balkana ili kako se sve geopolitički ne naziva, zbog tragičnih ratnih okolnosti i ratnog kaosa kao ključnih determinanti raspada bivše države i nastanka novih neovisnih država, do sredine 1990-ih predstavljalo je jedno od središnjih svjetskih kriznih žarišta.

Narednih 20-ak godina, s izuzetkom srpsko-albanskog sukoba na Kosovu i intervencije NATO-a 1999. te oružanog sukoba u Makedoniji 2001., to je područje nestalo sa svjetske karte kriznih žarišta. Sasvim suprotno, procesi postkonfliktne izgradnje i europeizacije svrstali su dvije države (Sloveniju i Hrvatsku) uz bok razvijenim euroatlantskim državama, dok su ostale usmjerili na taj put, koji je djelomično ostvaren (Crna Gora, Sjeverna Makedonija i Albanija su u NATO-u). No posljednjih godina jugoistok Europe – zbog neriješenih povijesnih, ali i recentnih sigurnosnih rizika u relaciji s globalnim previranjima i strateškim interesima svjetskih lidera te povratkom Rusije na svjetsku scenu – sve više zaokuplja pažnju. Ne bez razloga postavljaju se pitanja o mogućim novim sukobima. Analiziraju se faktori rizika koji u nizu država jugoistoka Europe mogu dovesti do sukoba. Klasični oružani međudržavni sukobi u tim se analizama sasvim utemeljeno isključuju. Nijedan od državnih aktera za takav tip sukoba naprosto nema sposobnosti, što ne znači nepostojanje agresivnih namjera pojedinih grupacija. No niz prethodno naznačenih rizika u relaciji s institucionalnim državnim deficitima, disfunkcionalnim i politiziranim sustavima sigurnosti, sustavnom korupcijom, psihologijom straha, islamizacijom i terorističkim potencijalima, lošom gospodarskom situacijom, političkim fragilnostima i socijalnim podjelama, ponovno Zapadni Balkan dovode u središte europskog interesa, uz utemeljeno pitanje: mogu li evidentni rizici eskalirati u sukobe, odnosno, kakve tipove sukoba mogu proizvesti? Mogu li rat u Ukrajini i ruski izvoz utjecaja destabilizirati jugoistok Europe?

Globalna strategija vanjske politike i sigurnosti EU-a iz 2016. stvorila je okvir za djelovanje i spram regionalne sigurnosti jugoistoka Europe. Ponovno destabiliziranje situacije posljednjih godina razlog je što je integracija Zapadnog Balkana postavljena kao jedan od prioriteta europske vanjske politike. No ciljani datum europeizacije jugoistoka Europe do 2025. očito je „mrtvo slovo na papiru“. U novim uvjetima ubrzana europeizacija i integracija postaje imperativ. Države jugoistoka Europe ulazak u euroatlantske integracije vide kao rješenje svih problema, pri čemu su posebno frustrirane zaustavljanjem procesa europskog proširenja. Za to krivca vide u EU-u i opravdano se pitaju hoće li taj proces uopće biti završen. Međunarodni akteri, posebno američki, ne dijele njihova stajališta. Prema njima, ulazak u eurointegracije neće riješiti probleme Zapadnog Balkana. Eurointegracije nisu odgovor na sve probleme. To je ujedno, prema američkim stajalištima, izgovor za nerazmatranje različitih pristupa balkanskim problemima.

Ti problemi, i nakon eurointegriranja, i dalje će ostati regionalni. Američka uloga na jugoistoku Europe u posthladnoratovskom razdoblju bila je promjenjiva. Nakon početnih strateških kalkuliranja, u drugoj polovici 1990-ih američki angažman zaustavio je ratne sukobe da bi početkom 21. stoljeća Amerikanci primat prepustili EU-u. Postaje li jugoistok ponovno američki fokus interesa? Službeno, u američkoj „National Security Strategy“ iz 2017. jugoistok Europe ne nalazi svoje mjesto, kao ni u „Interim National Security Strategic Guidance“ (2021.) administracije predsjednika Joea Bidena. No kompleksna recentna empirija promijenila je američka normativna uređenja. Očigledno utemeljeno procjenjujući destabilizaciju i eskalaciju krize, Amerikanci su se odlučno i predano vratili na zapadni Balkan. Vrhunske karijerne diplomate i vrsne poznavatelje ovdašnjeg područja imenovali su na presudne dužnosti, posebno odlučni u onemogućavanju razbijanja BiH, netom ranije stavivši pod sankcije glavnog razbijača BiH, lidera Republike Srpske Milorada Dodika. Raniji posebni izaslanik za Zapadni Balkan Matthew Palmer u nadležnost je dobio nadzor nad programom izborne reforme u BiH, dok je novi posebni izaslanik za Zapadni Balkan postao Gabriel Escobar. Njegov je zadatak provesti američku strategiju prema Zapadnom Balkanu koja se sastoji od tri stupa: prvi su proces u EU integracije, drugi se odnosi na članice NATO-a, ali i na države poput Srbije, koje su neutralne, ali povećavaju angažman s NATO-om, dok se treći stup odnosi na regionalne integracije. Uz postojeći protektorat EU-a nad BiH u vidu Visokog predstavnika, i Njemačka kao najmoćnija država EU-a posebno je usmjerena na stabilnost BiH. Prvi put u povijesti Njemačka je imenovala posebnog predstavnika Vlade Njemačke za Zapadni Balkan u osobi Manuela Sarrazina, eksperta upravo za područje koje je dobio u nadležnost.

Generalno, sigurnosni izazovi jugoistoka Europe zaista su regionalni, ali istovremeno i europski i međunarodni. Njihovo rješavanje zahtijeva i angažman međunarodnih subjekata, prvenstveno SAD-a i EU-a. U protivnom, nerješavanje kriznih žarišta i ostavljanje „praznog prostora“, kao što svjedoči suvremena empirija, znači ulazak drugih strateških aktera s različitim strateškim ciljevima od europskih. Utjecaji Rusije, Turske i Kine itekako su opipljivi. U slučaju nedostatnog američkog i europskog strateškog djelovanja i zanemarivanja jugoistoka Europe ili Zapadnog Balkana, eskalacija potencijalnih kriznih žarišta u sukobe je izvjesna, ali i generiranje novih točaka sukoba koje mogu rezultirati i promjenama geostrateških interesnih zona te geopolitičke karte jugoistoka Europe. Agresija na Ukrajinu i predviđajući ruski izvoz utjecaja na jugoistok Europe ubrzano su vratili EU i SAD na put onemogućavanja destabilizacije i očuvanja stabilnosti.

U analizi moguće destabilizacije jugoistoka Europe u relaciji s agresijom na Ukrajinu, u fokusu je pet država (Srbija, BiH, Crna Gora, Kosovo i Sjeverna Makedonija), dok su dvije razine analize relevantne. Prvo, opcija da pojedini akteri s tog područja destabiliziraju situaciju, i drugo, da ruska strana zbog niza razloga krene u destabilizaciju tog područja. U prvom slučaju eskalacija ozbiljnije krize manje je izvjesna. Iako gotovo u svim državama postoje akteri, državni i paradržavni, koji imaju takve namjere, kao i spremnost za njihovu provedbu, njihovi kapaciteti ipak nisu su dostatni. Njihov doseg mogu biti tek društvene destabilizacije, demonstracije i protesti s mogućim ograničenim nasiljem.

EPA/ALEKSEY NIKOLSKYI/SPUTNIK/KREMLIN POOL

Druga opcija mnogo je ozbiljnija. Područje jugoistoka Europe povijesno i recentno područje je ruskog interesa i ruskih utjecaja. Ruski utjecaji posljednjih desetljeća itekako su vidljivi. Njihov raspon je na razmeđi prijateljstva, gotovo savezništava, ograničene suradnje s bitnim ekonomskim uplivom te nesklonosti spram država u procesima pristupanja i pristupanju NATO-u. U tim okvirima različit je i instrumentarij djelovanja: otvorena politička, diplomatska i vojna suradnja (pomoć), ekonomske investicije te ideološko-propagandni utjecaji. No nema dileme da su na sceni bili i prikriveni oblici djelovanja, tajne akcije ili „aktivne mjere“ (Aktivnjih Meroprijatiji u ruskoj terminologiji), kojima se nastojalo utjecati na procese u nizu država bez otkrivanja umiješanosti, prvenstveno u cilju destabilizacije i onemogućavanja ulaska u NATO. Događaji u Crnoj Gori od 2016., vezano za pokušaj državnog udara, do prošlojesenskih nereda prigodom ustoličenja mitropolita Srpske pravoslavne Crkve uvjerljivi su primjeri. U novim uvjetima izvjestan je nastavak „operacija niskog intenziteta“ prema području jugoistoka Europe. Recentno protjerivanje ruskih obavještajaca koji su u Crnoj Gori djelovali pod diplomatskim paravanom, dokaz je postojanja infrastrukture za takva djelovanja. Kao članice NATO-a, Sjeverna Makedonija i Crna Gora posebno su ranjive i primarne mete, konačno i u cilju odvraćanja od NATO-a. Crna Gora posebno je izložena.

U posljednjih 20-ak godina prošla je turbulentne procese razdruživanja sa Srbijom i u institucionalnom smislu odvojila se od njenog stiska i okrenula Zapadu ušavši u NATO. Ostala je, međutim, tranzicijsko i uistinu duboko višestruko podijeljeno društvo – preciznije, država s prosrpskim i procrnogorskim društvom – dakle, s deficitom legitimiteta ili pak s privrženošću bitnih političkih, religijskih i identitetskih grupacija drugim državama, kao i s prosrpskim ili anticrnogorskim strukturama crnogorskog političkog establišmenta. Nema dileme da je situacija u Crnoj Gori u kauzalnom odnosu s vanjskim subjektima, pri čemu su operacije utjecaja prvenstveno iz obavještajnog područja i sfere „akcija niskog intenziteta“. Mogućnost eskalacije sukoba u Crnoj Gori i dalje postoji, dio uključenih aktera za nju je i spreman i sposoban. Tranzicija i uspostava vlasti, izražene političke podjele, politiziranost, disfunkcionalnost i podijeljenost sustava nacionalne sigurnosti, uz nemalu prosrpsku i prorusku lojalnost njegovih segmenata, politički utjecaj Srpske pravoslavne Crkve, društvene podjele u odnosu na rat u Ukrajini, postojanje ekstremističkih (i nasilnih) organizacija, očekivani ekonomski pad kao rezultat uvedenih ekonomskih sankcija, posebno zbog ovisnosti o turizmu, svakako su dodatni faktori rizika. No uz bitnu ograničenost resursa za ozbiljniju nasilnu eskalaciju sukoba, presudna je varijabla što je Crna Gora ipak dio NATO-a. To je determinirajuća varijabla i prosrpskim ili anticrnogorskim strukturama crnogorskog establišmenta. Instrumenti NATO-a i sigurnosne strukture njegovih država-stupova, prvenstveno SAD-a, sposobni su onemogućiti destabilizaciju i okrenuti političke tijekove u smjeru stabilizacije i poželjnog progresa. Uostalom, postojeći indikatori i ekspertne predikcije ukazuju na to da su ti ishodi i procesi intenzivno i opsežno posljednjih mjeseci već na sceni.

Anticrnogorska i prosrpska vlada premijera Zdravka Krivokapića srušena je u veljači 2022., dok je mandatar za novog premijera Dritan Abazović čvrsto na liniji zadržavanja crnogorske vanjske politike kao članice NATO-a. Iako u sličnoj, Sjeverna Makedonija ipak je u nešto povoljnijoj situaciji. Unatoč kontinuiranom sukobu – i s nasilnim dimenzijama, sa Srbijom – Kosovo je u još povoljnijoj situaciji. Ta je država, iako od Ruske Federacije kao saveznika Srbije nepriznata, pod čvrstim američkim (vojnim) stiskom. Središnja pitanja krize u BiH jest su kontinuitet neizgrađenosti, disfunkcionalnosti i fragilnosti države te duboka društvena podijeljenost, no u aktualnom međunarodnom kontekstu ključno je žarište ipak Republika Srpska. Status Republike Srpske i manje ili više izraženo maksimalističko ponašanje njezinih čelnika usmjereno na destrukciju BiH i samostalnost Republike Srpske, desetljetni je kontinuitet. Odnos Republike Srbije i Republike Srpske zajednički je strateški projekt u svim fazama. Ambivalentnim, ali strateški racionalnim aktualnim državnim liderima Srbije velikosrpski kontekst izvor je političkih i državnih karijera, ali, sve više poteza ukazuje, i ključna determinanta državnog djelovanja. U doglednoj budućnosti nije izvjesna promjena nijedne od bitnih determinanti opetovanog, u redefiniranoj formi, jačanja velikosrpstva, kao ni ni borbe za regionalnu dominaciju strateških aktera. Republika Srpska tu je presudna varijabla. Recidivi agresivne ekspanzionističke prošlosti i recentne agresivne izjave i djelovanja službene Srbije i lidera Republike Srpske, podudarni su.

Ti novi pristupi, s najnovijom formom „srpskog svijeta“, samo su prepakirane i prilagođene ranije težnje u promijenjenom kontekstu, regionalnom i međunarodnom. Model samostalne države Republike Srpske (kasnije možebitno integrirane s drugim državnim entitetima i područjima) sistemsko je pitanje, a taj je model postojan kao strateška orijentacija. No njegova je realizacija kontingentna, kako na unutarnjoj tako i na regionalnoj i međunarodnoj razini. Na poticaj Ruske Federacije, u najnovijim uvjetima, secesionističke orijentacije Republike Srpske i destabilizacija BiH ne mogu se isključiti. Proglašenje neovisnosti entiteta Republike Srpske i njegovo priznanje od Rusije, moguć je scenarij. Destabilizacija znači i materijalizaciju onemogućavanja procesa BiH k euroatlantskim integracijama (posebno NATO-u, čemu se Rusija posebno protivi) i neuspjeh Vijeća za provedbu mira i europskih mirovnih misija koje nastoje ostvariti stabilnu i jedinstvenu državu BiH, a koje Ruska Federacija ionako nastoji dokinuti. Europa, pak, svjesna narušene sigurnosne ravnoteže u BiH, upravo je ojačala vojnu komponentu mirovne misije Althea. Republika Srbija jedina je država koja ima unutarnji i vanjski potencijal za destabilizaciju, ali i da bude destabilizirana. Povijesno i recentno središnji je to saveznik Ruske Federacije, pa i kao predvodnik šireg srpsko-pravoslavnog korpusa na jugoistoku Europe. Ruska Federacija ima strateške interese upravo u istočnim dijelovima jugoistoka Europe. Srbija je na razmeđi puta na Zapad i savezništva s Ruskom Federacijom.

No ta je pozicija neodrživa i s bitnim posljedicama koje određuju budućnost Srbije. „Nesvrstavanje“ u odnosu na agresiju na Ukrajinu, Srbiji pritvara vrata za put na Zapad, a što je jedina perspektivna strateška orijentacija. Ambivalentna je pozicija osude ruske agresije na Ukrajinu uz istovremeno neprihvaćanje zapadne politike gospodarskih sankcija prema Rusiji. Za usporedbu, Ruska Federacija podržavala je sankcije koje je Vijeće sigurnosti UN-a tijekom 1990-ih nametalo režimu Slobodana Miloševića. Politička elita Srbije zaista je u nezavidnom položaju. Srpsko društvo bitno je podijeljeno između rusofilne većine, koja Rusiju smatra garantom nacionalne sigurnosti Srbije, i značajne prozapadne manjine. Povijesne činjenice o ukrajinskoj osudi NATO-ovih udara na Srbiju i nastojanju posredovanja u kosovskoj krizi 1999. današnjoj Srbiji ne znače puno u kontekstu agresije na Ukrajinu. Privrženost Rusiji dominira. Demonstracije privrženosti u režiji ekstremne desnice ozbiljno su sigurnosno upozorenje. Srpsko društvo neprijateljski je nastrojeno prema NATO-u, a ambivalentno prema EU-u. Druga je razina podjele između društva i političkih orijentacija između Zapada, dominantno EU-a, i ruskog savezništva. To je okvir za destabilizaciju Srbije, ali i potencijal Srbije za regionalnu destabilizaciju.