Pravo na život i zdravlje temeljna su ljudska prava. To su univerzalne vrijednosti najvišeg ranga, što je potvrđeno i najvišim svjetskim dokumentima, primjerice Općom deklaracijom o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda iz 1948. godine. No te su vrijednosti oduvijek izložene i različitim ugroženostima. Bolesti su tek jedna od njih. Bez obzira na dramatične i smrtonosne posljedice (primjerice bubonska kuga i španjolska gripa prema procjenama ubile su 150 milijuna ljudi), bolesti i zdravlje ljudi i nacije kroz povijest su dominantno tretirani kao zdravstveno-medicinsko i razvojno pitanje. Unatoč obilju činjenične empirije, tek u suvremeno vrijeme taj je pristup promijenjen.

Redefinirane sigurnosne paradigme u posthladnoratovskom razdoblju postavile su (zarazne) bolesti na pijedestal sigurnosnih izazova. Zarazne bolesti postavljene su u okvire sigurnosti generalno, a nacionalne i međunarodne sigurnosti partikularno. Razlog je bio AIDS/HIV. Je li ta zarazna bolest zauzela mjesto u studijama sigurnosti i sigurnosnoj praksi zbog iskrenih i iskonskih razloga zdravlja ili politiziranog pristupa sidi bitno povezanog s državno-centričnim shvaćanjem sigurnosti (zaraženost vojski, države u razvoju) do danas je ostalo prijeporno. Ipak, zarazna bolest dobila je status prijetnje nacionalnoj i međunarodnoj sigurnosti.

Vijeće sigurnosti UN-a, najviše tijelo međunarodne sigurnosti, 10. siječnja 2000. održalo je povijesnu sjednicu. Ne samo da je to bila prva sjednica Vijeća sigurnosti u novom mileniju, već je prvi put u povijesti zdravstveno pitanje – AIDS/HIV – proglašeno prijetnjom međunarodnom miru i sigurnosti. Globalna pandemija AIDIS-a od tada više nije samo globalno zdravstveno pitanje i pitanje razvoja, nego ima i važne sigurnosne implikacije: ima izravne i neizravne učinke na ljudsku sigurnost, sigurnost društva, nacionalnu i međunarodnu sigurnost.

Elementarne deskriptivne statistike podataka službenih tijela (Joint United Nations Programme on HIV and AIDS – UNAIDS) koje ukazuju da diljem svijeta više ljudi dnevno umire od bolesti povezanih s AIDS-om nego je ubijeno u terorističkom udaru 11. rujna 2001., dostatno ukazuju na razmjere sigurnosnih ugroza. Uostalom, bolesti povezane s AIDS-om godinama su u vrhu svjetske liste uzroka smrti u svijetu. Zarazne bolesti deklaratorno postale su dio sigurnosti. To su potvrdila i empirijska istraživanja. Stručnjaci Human Security Centre, kanadskog The University of British Columbia (među top 50 svjetskih sveučilišta) nastojali su utvrditi rang-listu opasnosti i ugrožavanja koje ljudi u svijetu smatraju najvećom prijetnjom nacionalnoj sigurnosti, odnosno rang-listu ugroza od kojih ljudi najviše strahuju.

Prema rezultatima globalnog istraživanja 2005., prijetnje zdravlju nalaze se na trećem mjestu ugroza, iza nasilja povezanog s kriminalnim aktima te terorizma. No praksa je ostala drugačija. Niz kasnijih lokaliziranih pandemija i nadalje su dominantno tretirane kao zdravstveno-medicinski problem. Konačno, krajem 2019. u Kini se dogodio covid-19. Naredna dva-tri mjeseca pola čovječanstva suočilo se s opasnosti smrtonosnog virusa koji je glavni tajnik UN-a u obraćanju Vijeću sigurnosti 9. travnja 2020. označio značajnom prijetnjom miru i sigurnosti.

Pandemija je došla burno, iznenada, države i društva diljem svijeta nakon početnih procesa širenja koje je karakteriziralo negiranje, ignoriranje, nepripremljenost, nesnalaženje ili neznanje, ostali su zatečeni, šokirani. Ranija upozorenja eksperata i obavještajnih agencija o izvjesnosti izbijanja pandemija nisu očigledno ozbiljno shvaćena. Teorijski model „društva rizika“ uglednog njemačkog sociologa Ulricha Becka opetovano je dobio svoju empirijsku potvrdu. Svijet je generalno suočen s nizom nesigurnosti i neizvjesnosti u pogledu budućih kretanja. Rizik koji je dio svakodnevnog života, proizlazi prvenstveno iz neizvjesnosti koje je stvorio društveni razvoj.

U „eri rizika“ oni su neograničeni u pogledu vremenske i prostorne mobilnosti, dakle ukupne društvene, a time i interakcije u pogledu rizika u globaliziranom se svijetu šire kroz prostor, a sužavaju kroz vrijeme. Destruktivni potencijal rizika sve je veći. Tradicionalni rizici/hazardi bili su predvidivi, pri čemu ih se kroz regulatorne mehanizme moglo izbjegavati, sprječavati ili se njima moglo koliko-toliko efikasno upravljati, dok su suvremeni nepredvidivi, njihova fluktuacija, kompozicija i distribucija nadilazi sposobnosti tradicionalnih mehanizama za suočavanje s rizicima, zbog čega je neophodno stvaranje novih politika, strategija i institucionalnih mehanizama za upravljanje rizicima.

Upravljanje rizicima je proces bez kraja, to je život u uvjetima nesigurnosti, pristup predviđanja i kontroliranja budućih posljedica ljudskog ponašanja. Za razliku od prijetnji koje se odnose na ugroze koje proizlaze iz svjesnog i namjeravanog djelovanja jednog aktera prema drugom, rizici predstavljaju indirektne, nenamjeravane, neizvjesne akcije i procese smještene u budućnosti koje postaju stvarnima tek kada se i ako dogode. To je i paradoks sigurnosti. Sigurnost kao temeljna socijalna potreba se podrazumijeva. Kada se ostvari, na sigurnost se zaboravi, svjesni sigurnosti postajemo kada smo ugroženi.

Tada do izražaja dolazi i njezina objektivna (mjerljiva) i subjektivna, socijalno-konstruirana ili socijalno-psihološka (osjećaj) dimenzija. U uvjetima ere „rizika bez granica“, ne može se govoriti ni o postojanju koncepta nacionalne sigurnosti, rizici prelaze nacionalne granice, a njihove posljedice sposobnosti nacionalnih država za suprotstavljanje. No i ovaj put zajedničko djelovanje EU-a u području civilne sigurnosti nije došlo do izražaja. Klauzula solidarnosti (čl. 222. Ugovora o Europskoj uniji) koja podrazumijeva zajedničko djelovanje u slučaju terorizma, prirodnih i antropogenih katastrofa ostala je u začecima.

Covid-19 opasan je izazov nacionalnoj sigurnosti. To je smrtonosan rizik s destabilizirajućim potencijalima društvenog, gospodarskog i političkog poretka. Spada u okvire, riječima britanskog sociologa Franka Furedija, „nepoznatih nepoznanica“, pri čemu se pri pokušaju objektivizacije „nepoznatog“ stvara nova vrsta prijetnje, odnosno širenja straha i društva nesigurnosti. Time se otvara pitanje može li se bilo koji regulatorni mehanizam za suočavanje s rizicima koji su po svojoj prirodi, uz njihovu nepobitno realnu i objektivnu dimenziju, i subjektivni i socijalno konstruirani, smatrati okvirom za neminovne odnosno „zaključne zaključke“.

Mogu li se na „nepoznate nepoznanice“ primjenjivati mehanizmi „naučenih lekcija“? Primjenjivi su u tek u okvirima sekuritizacije, u ovom slučaju sekuritizacije zdravlja. To je najuvjerljiviji dokaz da covid-19 nije samo zdravstveno-medicinsko pitanje, već nadasve i sigurnosno, pitanje nacionalne i međunarodne sigurnosti. Sekuritizacija podrazumijeva društveni proces u kojem se nekom pitanju, pojavi ili problemu pridaje ekstremno sigurnosno značenje, shvaćanje ugrožavanja kao pojavnosti koja dovodi u pitanje egzistencijalnost.

Stručnjaci se slažu da se retorička struktura akta sekuritizacije sastoji od tri elementa: (a) egzistencijalna prijetnja opstojnosti nekom objektu; (b) koja zahtijeva poduzimanje posebnih mjera radi zaštite i sigurnosti objekta koji je izložen prijetnji; (c) čime se opravdava i legitimira „kršenje“ redovnih demokratskih procedura odlučivanja. Riječima Giorgia Agambena, ekstenzija represivnih državnih ovlasti i uvođenje „stanja izuzetka“ ili izvanrednog stanja (state of exception, state of emergency) kao odgovor na prijetnje u redefiniranim sigurnosnim uvjetima postaju ili su postali (kao u slučaju „rata protiv terora“) trajna ili trajnija norma. U suočavanju s novim rizicima, poznati sigurnosni mehanizmi nisu dostatni. Izuzeci postaju pravilo, u stanju izvanredne situacije postupno dolazi do „normalizacije izvanrednosti“.

Covid-19 ozbiljan je izazov nacionalnoj sigurnosti Republike Hrvatske. Nakon Domovinskog rata, bez obzira na destabilizirajuće učinke kontinuirane sistemske korupcije i „slučaja“ Agrokor koji je 2017. prijetio ugrožavanju ekonomskog poretka, ovo je najznačajnije ugrožavanje sigurnosti Hrvatske i hrvatskog naroda. Ugrožava živote ljudi (ljudska sigurnost), destabilizira društveni i politički poredak, dovodi u pitanje (psihološko) stanje nacije, demografski poredak, ugrožava gospodarstvo (ekonomska sigurnost) i funkcionalne kapacitete državnih institucija. Svijest o ovim sigurnosnim implikacijama vitalna je za razumijevanje ozbiljnosti i tretiranje globalnoga izazova koji predstavlja covid-19.

U suočavanju s „nepoznatim rizikom“ Hrvatska je primijenila model sekuritizacije, vođen medicinsko-zdravstvenim, a ne sigurnosnim ekspertizama. Time je, za sada, postigla učinke da kriza ne preraste u katastrofu. To je misija koji se mora zadržati i za to smo svi odgovorni. To je i put za izlazak iz krize i povratak u uvjete koji će omogućiti ostvarenje prvobitnog stanja. U suočavanju s rizicima koji su „nepoznate nepoznanice“ moguća je primjena dva zaštitna i sigurnosna modela: postupna prostorno-vremenska redukcija rizika ili sveobuhvatni totalni trenutni udar usmjeren na eliminaciju rizika.

U implementaciji zdravstvenih mjera i obrambeno-zaštitnih mehanizama u Hrvatskoj je primijenjen postupni model koji ima niz presudnih ciljeva: kontrolirati procese zaraze i zaustaviti njezino širenje, očuvati zdravstvene kapacitete, očuvati minimalnu gospodarsku aktivnost, državno-političku funkcionalnost i spriječiti širenje moralne panike. No jednu bitnu varijablu nadležna tijela nisu uzela u obzir. Hrvatsko društvo ima bitne deficite u pogledu povjerenja u institucije, ima deficite sigurnosne kulture, altruizma i solidarnosti, a državne institucije profesionalno funkcionalne deficite i obrise korupcionaškog djelovanja.

To je razlog ignoriranja opasnosti i neodgovornog ili politiziranog ponašanja povećeg broja pojedinaca i institucija koji ugrožavaju sebe i druge. Mehanizam trenutnog „totalnog zatvaranja“ Hrvatske uz kontroliranje minimalističkih funkcionalnih procesa u okviru „najgoreg mogućeg scenarija“, a koji bi tako eliminirao i nedostatke sigurnosne kulture i koji su sigurnosni eksperti zagovarali nije razmatran. No i jedan i drugi model znače uvođenje „izvanrednih mjera“, izvanrednog stanja u praksi bez ustavnog proglašenja izvanrednog stanja.

Na sceni su dva paralelna pravna poretka. Kritički osvrti o ustavnosti uvedenih mjera nisu stoga neutemeljeni. No u odnosu na ostvarenje sigurnosti kao temeljne socijalne potrebe, to je manje važno. Sigurnost nije sve, ali sve ostalo bez sigurnosti je ništa, kako je kazao Konrad Adenauer. Ili riječima Clintona L. Rossitera nijedna žrtva nije prevelika za demokraciju, najmanje od svega privremeno žrtvovanje same demokracije. Čarobni trinitarni model sigurnost-sloboda-ljudska prava nemoguće je zadovoljavajuće izbalansirati. Svako jačanje sigurnosnih mjera znači ograničenje slobode i ljudskih prava. Sekuritizacija covida-19 u Hrvatskoj (i svijetu) jest nepobitno utemeljena. Strateško funkcioniranje Vlade Republike Hrvatske i nacionalnog stožera civilne zaštite je profesionalno, profesionalno etično i u dobroj vjeri.

Za to zaslužuju zahvalnost hrvatskog društva. Vjerujmo u mogućnosti i sposobnosti pobjede nad krizom. Vjerom i odgovornim ponašanjem pridonesimo toj pobjedi koja otvara mogućnost, utemeljenu na aktualnoj praksi, da krizu pretvorimo u šansu. Uostalom, Hrvatska je Domovinskim ratom nastala kao Feniks. Funkcioniranje u uvjetima aktualne krize ukazalo je na mogućnost temeljitih promjena i zaokreta. Dosadašnja nesposobnost ili nepostojanje političke i ine volje za istinske strukturalne reforme nepobitno je stvar prošlosti. Kriza je dokazala da su promjene i strukturne reforme moguće i imperativne. Iskoristimo tu šansu za blagostanje i progres hrvatske države i hrvatskog društva.