U povijesti postoje raskrižja koja određuju daljnji tijek događaja. Jedan od takvih trenutaka u 20. stoljeću za Poljsku i Europu je 15. kolovoza 1920. godine. Poljska obnovljena 1918. tada je izvojevala pobjedu u odlučujućoj bitci s boljševičkom vojskom, koja je plamen komunističke revolucije trebala prenijeti na cijelu zapadnu Europu, iscrpljenu ljudskim i materijalnim gubicima Velikog rata. Prema britanskom diplomatu Edgaru D’Abernonu bila je to osamnaesta najvažnija bitka u svjetskoj povijesti. Varšavska bitka zaslužuje biti spominjana uz bok s iskrcavanjem Saveznika u Normandiji 1944. godine kao odlučujući trenutak borbe protiv totalitarizama u Europi. Željezna zavjesa kojom je Europa podijeljena u Jalti uzrok je što se značaj tog konkretnog događaja za europsku povijest u sjećanje svijeta nije upisao na način na koji to zaslužuje. Odnosi se to kako na masovnu kulturu tako i na udžbenike povijesti. Vrijeme je da se konačno ispune te praznine u europskom sjećanju. Godišnjica Varšavske bitke treba se obilježavati ne samo u Varšavi, ne samo u Poljskoj, nego i u cijeloj Europi. Naime, na Visli je pobijedila Poljska, ali ta se pobjeda u velikoj mjeri odnosila na slobodu europskih naroda – slobodu od totalitarnog mraka komunizma.

S povijesnog gledišta, 1920. godina zatvara određeni tijek događaja započet još krajem 18. stoljeća podjelama Poljske koje su izvršile Pruska, Rusija i Austrija. Varšavska bitka kruna je jedne od najneobičnijih epizoda izgradnje suvremenog naroda u europskoj i svjetskoj povijesti. Naroda oblikovanog bez države, na ruševinama vojnih i političkih poraza (među kojima su brojni poljski ustanci i propast narednih nadomjestaka državnosti) – u razdoblju kada je Poljska bila izbrisana s europske karte, razdoblju koje se rasteglo od kraja 18. stoljeća do završetka Prvog svjetskog rata.

Prvi poljski fenomen koji vrijedi spomenuti upravo je opseg transformacije poljskog društva iz feudalnog u jedno od najsuvremenijih građanskih društava Europe – i to bez posjedovanja vlastitih državnih institucija. Golema mreža društvenih institucija – kulturnih, sportskih poput društva Sokol, financijskih zadruga, znanstvenih društava, školskih društava za samoobrazovanje – može se uspoređivati samo s reformama u Japanu razdoblja Meiji, koje je provela čvrsta centralna vlast. Ta velika poljska demokratska revolucija odozdo tijekom druge polovice 19. stoljeća tekla je usprkos velesilama koje su okupirale Poljsku. To je dokaz da su Poljaci bili u stanju izvući pouke iz vlastite povijesti i ujediniti se oko najsuvremenijih pojmova – pozitivizma, demokratskih reformi i emancipacije žena i društvenih masa. Bez pobjede na prosvjetiteljskoj bojišnici obrazovanja, znanosti i društvene misli ne bi bilo ni pobjeda na vojnim bojišnicama.

Ta iznimna povijest prve poljske demokratske revolucije nije šire poznata u Europi. A ta je priča usporediva s takvim književnim biserima poput “O demokraciji u Americi” Tocquevillea. Neposredno po ponovnom stjecanju neovisnosti 1918. godine Poljska je uvela jedno od najmodernijih socijalnih i izbornih zakonodavstava zapadnog svijeta. Osjećaj zajedništva zbog ponovnog stjecanja slobode pobijedio je predrasude i kušnje diskriminiranja širih društvenih skupina. Poljska je morala izgraditi jedinstvo i povezanost cijelog naroda. Intelektualni rad izvršen krajem 19. stoljeća morao je pronaći svog nasljednika u državničkom radu koji je pratilo ponovno stjecanje javnih institucija nakon 1918. godine.

Dakle, fenomen Poljske je priča o demokratizaciji drugačijoj od one zapadnoeuropske. To je povijest demokratizacije uz istovremeno ponovno stjecanje nezavisnosti i društveno-političkog subjektiviteta. To je povijest modernosti građene usprkos imperijalizmu, apsolutizmu i despociji velesila koje su dominirale Europom 19. stoljeća. To je povijest koja je ovjenčana neizmjerno zahtjevnim ispitom državne zrelosti – Poljska se već nepune dvije godine nakon ponovnog stjecanja neovisnosti našla pred totalitarnom boljševičkom opasnošću.

Rat s boljševicima bio je pokazatelj iznimnog političkog jedinstva poljskog naroda. U srpnju 1920. godine utemeljena je Vlada narodne obrane s vođom seljačkog pokreta Wincentyjem Witosom na položaju premijera i s Ignacyjem Daszyńskim, jednim od vođa poljske ljevice, na položaju vicepremijera. Političke razlike otaca poljske nezavisnosti, koji su pripadali raznim skupinama, u potpunosti su sišle u drugi plan u situaciji kad se pojavila neophodnost borbe za državni opstanak svježe obnovljene domovine. Poljske političke elite položile su ispit zrelosti u najkritičnijem trenutku za državu. Poljsko društvo je uz veliki angažman Katoličke crkve masovno poduprlo vojna djelovanja. Boljševička vojska borila se s narodom koji nije namjeravao predati svoju toliko teško izborenu nezavisnost.

Središnja točka Poljsko-boljševičkog rata bila je upravo Varšavska bitka, hrabar protuudar u boljševičke sile koje su napredovale u dubinu Poljske. Protuudar su izvršili zapovjednici maršal Józef Piłsudski, šef stožera Tadeusz Rozwadowski i operativni zapovjednici, poput generala Władysława Sikorskog ili Edwarda Śmigły-Rydza.

Istaknuti francuski vojni povjesničar Hubert Camon smatrao je da je manevar okruženja, koji je Poljacima donio pobjedu u Varšavskoj bitci, onovremena emanacija napoleonskog manevra. Uz minimalne vlastite gubitke uništena je moćna boljševička vojska koja je golemim naletom kročila prema zapadnoj Europi. Vojna mobilizacija poljskog društva bila je izvanredna s obzirom na činjenicu da je Poljska bila jedna od najrazorenijih zemalja u Prvom svjetskom ratu. Odaziv Poljaka bio je izniman, što potvrđuje munjeviti tempo nastanka Dobrovoljne vojske pod zapovjedništvom generala Hallera, koja je brzo prešla broj od 100 tisuća vojnika.

Tisak je pobjedu Poljaka nazvao “Čudom na Visli”, prema “Čudu na Marni” iz Prvog svjetskog rata, kada je francusko-britanska vojska zaustavila njemačku armiju.

Poljsko-boljševički rat nije samo sukob velikih vojski, spektakularni napor cijelog društva ili strateški genij zapovjednika. To je i nadjačavanje obavještajnih službi, dakle šifri, pameti i intelekta. Veliki junak tajne bojišnice Varšavske bitke je Jan Kowalewski, časnik poljske vojnoobavještajne službe, koji je razbio sovjetske šifre. Njegov je rad omogućio dobivanje ključnih informaciji za pripremu poljske strategije za vojnu operaciju. To je tihi junak koji je odigrao ključnu ulogu u zaustavljanju sovjetske agresije na Europu 1920. godine. Štoviše, tijekom Drugog svjetskog rata bio je važna osoba u takozvanoj operaciji Tronožac (Trójnóg) poljske izbjegličke vlade u Londonu, koja je trebala pripremiti invaziju Saveznika na Balkan zahvaljujući promjeni saveza Italije, Rumunjske i Mađarske. Nažalost, pod pritiskom Staljina Roosevelt je odbacio plan iskrcavanja na Balkan, koji je forsirao Winston Churchill. Da je povijest krenula u drugom smjeru, Jan Kowalewski mogao bi dvaput spasiti srednju i istočnu Europu od totalitarizma sovjetske dominacije.

Stogodišnjica Varšavske bitke jedna je od najvažnijih obljetnica suvremene slobodne Europe. Poljaci su spasili Zapad od iskustva totalitarnog genocida, koji su istaknuti francuski povjesničari opisali u poznatoj “Crnoj knjizi komunizma”. Poljsko iskustvo komunizma s njegovim tragičnim i dugotrajnim posljedicama za našu zemlju i poljsko društvo često je neshvaćeno. Baština postkomunizma stvarni je problem koji deformira društvenu i institucionalnu stvarnost zemalja koje su prošle demokratsku transformaciju. Władysław Reymont, veliki poljski pisac i nobelovac, nakon Varšavske bitke napisao je “Pobunu” – knjigu koja alegorijski predstavlja pobunu životinja protiv ljudi – portretirajući pri tome totalitarne mehanizme. Napravio je to dvadeset godina prije Georgea Orwella i njegove slavne “Životinjske farme”. Tu je knjigu mogao napisati jer su Poljaci puno prije Zapada iskusili sukob s komunizmom. Varšavska bitka bila je i kruna više od pet desetljeća duge poljske demokratske revolucije odozdo, jedne od najneobičnijih i neopisanih epizoda europske povijesti druge polovice 19. i početka 20. stoljeća. To je povijest velikog domoljublja, vjerske odanosti, vojnog genija i važnosti šifri.

Poljsko-boljševički rat utemeljiteljski je trenutak suvremene Poljske i, iako možda neosviještena, točka raskrižja cijele Europe. Istinska točka sukoba dviju različitih civilizacija. Nitko to nije znao bolje od, rođenog 1920. godine, Karola Wojtyle, budućeg pape Ivana Pavla II.: “Od rođenja nosim u sebi velik dug prema onima koji su tada krenuli u borbu s osvajačima i pobijedili, plaćajući za to svojim životima.” Obveza plaćanja tog duga stoji na svima nama. Stogodišnjica pobjedničke Varšavske bitke predstavlja izvrsnu priliku da sebe i cijelu Europu podsjetimo na to.

Tekst se istovremeno objavljuje u poljskom mjesečniku Wszystko Co Najważniejsze u projektu realiziranom s Institutom narodnog sjećanja (IPN).