Predviđena stopa gospodarskog rasta Hrvatske za 2023. od 2,6 % jest na razini prosjeka EU-a. Ali je većina europskih zemalja daleko razvijenija od nas. Mi trčimo prosječno brzo kao i ostali, ali su oni tri kruga ispred nas

Pokraj svih aktualnih medijskih vijesti kojima smo ovih dana bombardirani, vezanih uz teme koje se nažalost prvenstveno koriste za predizborna prepucavanja i treniranja, u nedovoljnoj pažnji prošlo je naše 31. tradicionalno savjetovanje Hrvatskog društva ekonomista i poruke koje smo s toga skupa uputili. A ekonomske teme bi nam svakako trebale biti kontinuirano u primarnom fokusu, jer je gospodarstvo to koje nas hrani, puni proračun te time omogućava ostale teme kulturnog, povijesnog, obrambenog, zdravstvenog i drugog karaktera. Bombastični naslovi poput „Odlične najave iz Bruxellesa: Hrvatska će ove godine imati drugi najveći rast BDP-a u EU-u“ iz jednih prošlotjednih dnevnih novina, stvaraju krivu sliku i percepciju stanja i nažalost samo služe u spomenute svrhe.

Jer realne brojke i ozbiljna analiza nam ukazuju da aktualna gospodarska situacija Hrvatske nije ni približno tako sjajna. Nažalost, niti budućnost nam ne donosi neko novo svjetlo ako se hitno nešto ne poduzme i promijeni. Predviđena stopa gospodarskog rasta Hrvatske za 2023. od 2,6 % jest na razini prosjeka EU-a. Ali se pritom ispušta iz vida činjenica da je većina europskih zemalja daleko razvijenija od nas. Slikovito rečeno, mi trčimo prosječno brzo kao i ostali, samo što su ti ostali dva ili tri kruga ispred nas. Europska komisija nam u 2025. predviđa pak usporavanje na 2,5 %, pa u 2025. lagano ubrzanje na 2,8 %. Sve je to opet u okvirima prosjeka. A to samo znači da nam pomaka naprijed s dna EU-a nema.

Sagledamo li realnije sliku, kroz podatke o BDP-u po glavi stanovnika, Hrvatska sa svojih 14.660 eura je među najsiromašnijim zemljama EU-a, u rangu s Mađarskom, tek nešto ispred Rumunjske, malo više ispred Bugarske, ali iza Češke, Poljske, Slovačke i naravno Slovenije. No ono što je potrebno naglasiti je to da dvostruko zaostajemo za prosjekom EU-a od 28.950 eura, dok Europska monetarna unija, koje smo od ove godine član, ima prosjek čak od 31.800 eura. Ako tome pridodamo još sliku najrazvijenijih zemalja EU-a, gdje je prosjek 10 najrazvijenijih (znamo dobro kojih) zemalja 47.390 eura, vidimo da za njima Hrvatska sa svojih 14.660 eura zaostaje više nego tri puta.

Da bismo počeli sustizati prosječno razvijene zemlje EU-a, Hrvatska dakle mora udvostručiti stope rasta. A ako želimo među razvijene zemlje EU-a, gdje bi Hrvatska prema svim svojim komparativnim prednostima i potencijalima svakako trebala pripadati, stopu gospodarskog rasta bi trebalo utrostručiti i dovesti na razinu od 7 % godišnje. Ako recimo jedna Malta i o ovakvim okolnostima raste 5 % godišnje, svakako to može i Hrvatska. To je krucijalni zaključak s kojim se slažu svi ekonomisti, članovi Hrvatskog društva ekonomista, neovisno o našem političkom opredjeljenju ili bilo kakvoj ideologiji.

Na ovogodišnjem savjetovanju jasno su istaknuti i razlozi stagnacije Hrvatske koji se prvenstveno očituju u: produktivnosti rada koja je među najnižima u EU-u, što za sobom povlači i cijenu rada među najnižima u EU-u i dalje generira odlazak najkvalitetnijih kadrova iz Hrvatske koje se pokušava kompenzirati manje kvalitetnim radnicima iz drugih zemalja. Tome svakako treba pridodati i demografske čimbenike, jer Hrvatska je u proteklih deset godina imala najveće smanjenje broja stanovnika EU-a. To nam se direktno reflektira i na stabilnost mirovinskog sustava, koji pak još uvijek slijedi dokazano promašenu strategiju s 2. mirovinskim stupom.

Dugoročnijim sagledavanjem mogu se detektirati i drugi čimbenici koji nam se upravo događaju, čiji efekti će nam se svakako pojaviti u bliskoj budućnosti. Prije svega tu treba ukazati na: smanjenje nacionalnih količine proizvodnih resursa, a samim time i budućih proizvodnih mogućnosti (prije svega poljoprivrednih), uvođenje eura bez zadovoljavanja realnih kriterija, loša struktura investicija s premalo proizvodnih investicija koji mogu stvarati dodanu vrijednost, porezna rasterećenja nisu razvojna politika nego često djeluju suprotno i dr. Svi smo se jasno složili da nam trenutno na gospodarski probitak nepovoljno utječe i aktualna globalna inflacija, na koju Hrvatska kao mali čimbenik ne može puno utjecati. No svjedočimo postupnom smirivanju situacije, a predviđanja i svjetskih stručnjaka nam govore de će se inflacija u sljedećih godinu – dvije dana smiriti i dovesti u podnošljive okvire od 2 %. A nakon toga će prema ekonomskim zakonitostima uslijediti novi globalni ekonomski uzlet za koji se moramo dobro pripremiti. Nadajmo se pritom da neće biti novih eksternih čimbenika poput pandemija i daljnjih ratnih eskalacija, no na to mi ekonomisti ne možemo utjecati.

Sagledavajući sve navedeno, dolazimo do jasnog zaključka da je Hrvatskoj nužna jedna nova, dugoročna gospodarska strategija koju se treba donijeti konsenzusom ekonomskih stručnjaka i koju nakon toga treba strpljivo i pažljivo slijediti, neovisno o tome koja će politička opcija biti na čelu države. Jasno da smo kao članica EU-a dužni slijediti generalnu europsku ekonomsku politiku koju vodi Europska komisija, no svaka članica EU-a ima pravo razvijati i svoju nacionalnu ekonomsku politiku, što većina država i čini. Pitanje je zašto samo mi čekamo i to ne činimo.

Umjesto zaključka, ukazat ću na jedan citat doajena hrvatske ekonomije prof. dr. Rudolfa Bićanića iz davne 1940., s kojim je moj uvaženi kolega prof. emeritus Ljubo Jurčić na skupu sjajno oslikao naše aktualno stanje: “Mi moramo činiti još velike napore, da naše narodno gospodarstvo sredimo. Mi smo u gospodarskom pogledu jedna od najneorganiziranijih zemalja u Europi. Vremena mnogo nemamo, jer se događaji razvijaju veoma brzo. Izbora također nemamo u tom pogledu. Za nas se postavlja pitanje: ili ćemo sami organizirati naše gospodarske snage, ili će nas stranci organizirati. A to, razumije se onda, ne u našu, nego na svoju korist. Zato moramo poći od sebe i dati se na posao”.