„I wear the black for the poor and the beaten down

Livin’ in the hopeless, hungry side of town

I wear it for the prisoner who is long paid for his crime

But is there because he’s a victim of the times“

---

„Nosim crno za siromašne i izmučene

Koji žive u beznadnom, gladnom dijelu grada

Nosim ga za zatvorenika koji je odavno platio za svoj zločin

Ali je tamo jer je žrtva vremena“

Johnny Cash

Sabor je raspušten. Izbori raspisani. Glavni akteri Predsjednik i Premijer. Između njih – Ustavni sud. U zraku oko njih „gangsteri“ i „kriminalci“. Verbalno. Mada mnogo onog što se spominje vrlo je konkretno i tjelesno. Samo je nejasno kako to da baš sada sva ta blagovijest izlazi, što se čekalo? Jer, ako postoji saznanje o kaznenom djelu, valja to i prijaviti. Da „institucije odrade svoj posao“.

Za očekivati je da tamo gdje se prozivaju zlikovci ima i poštenjaka. Naravno, kod nas nije sasvim jasno tko je tko. Pozitivci se ponekad izražavaju kao najgori negativci, negativci se prave fini i pošteni. U našim se špageti vestern izborima i ishod teško predviđa. Janje obučeno u vučju kožu, vuk s dudom i mašnicom, stranka prvopričesnika, kućepaziteljski pokret, brojni drugi aspiranti na „odvojeni život“ i saborski paušal, to je scena. Koga birati? Dominiraju brzopotezni revolveraši, lovci na ucjene, tragači zlata i podmukli ubojice sa skrivenim pištoljem. Ima i propovjednika sa štapinima dinamita ispod habita, pokeraša, uz njih cijeli album Životinjskog carstva. Svi žele vješanje neprijatelja, nejasno samo kojeg.

U izbornom ekosustavu važnu floru čine i komunikacijski stručnjaci. „Komunikacijski stručnjaci“ – još uvijek ne razumijem što je to. Politički logopedi? Pedagozi infantilnih kandidata? Uvijek mi se činilo da se „komunikacijska stručnost“ stječe poslije prvih zubića pa u osnovnoj i srednjoj školi. Ali ne, slušači intonacija, čitači neverbalnih ekspresija, tumači prekriženih ruku, prevoditelji dimnih signala, to su danas politički Vidoviti Milani, proroci skrivenog političkog sadržaja. Uz njih tu su raznorazni anketari koji, poput putujućih trgovaca čudesnim eliksirom protiv ćelavosti ili pomadom protiv žuljeva, daruju našim izbornim herojima tren slave, pobuđuju radost njihovih očekivanja, daju im još koji dan političkog života. Do dana obračuna kod OK izbora.

Politička evanđelja idu kao alva, bolje od kotlovine na Hreliću, samo još ostaje da ih izaberemo. I kasnije ništa ne pitamo. Da se ne žalimo kad se utvrdi da su to bile samo finte. Da su uvjerljiva obećanja bolje budućnosti jednako ostvariva kao i lijepe želje zapisane krasopisom u spomenaru. Da su namješteni osmjesi podsmjeh onim koji se na sve to još pale. Još više kes u obraz onima koji neće glasati. Jer u novom sazivu Sabora jedna od prvih odluka bit će povećanje plaća dužnosnicima. „Rakije, rakije, rakije amo. Jer utjehe nema u vodi!“ Samo da znate.

Ne znamo još sve kandidate. Mnogi se nadaju. Oni koje na listama ne završe dobit će „utješno“ obećanje mjesta državnog tajnika, šefa nabave u HEP-u, savjetnika direktora u agenciji. Znamo da jedan „špicenkandidat“ na listi biti neće. No umjesto špica bit će špiclova.

Ništa ne čujemo o programima i političkim nakanama, nema ni kampanje. Barem ne ozbiljne. Ne čini se ni da će je biti. Politička se utakmica, za sada, sastoji od slogana i uvreda. Koje neodgovorno komuniciraju najozbiljniji, mudri vođe, velikani političkih (bes)misli. Jer, nažalost ispravno, procjenjuju da niske strasti kod većine djeluju snažnije od akademskih mudrosti. Precizno lansirana vulgarnost danas je vrjednija čak i od životnih inspiracija by Ingrid Divković. I dok si nehajno priznajem kako me veseli to razgolićenje velemajstora političke scene, njihovih plitkih sadržaja i narativa prilagođenih publici, u maniri Hašekovog „Danas jesmo, sutra nismo“ („Tako veli Sveto pismo, Bog će pitat, gdje ste bili, Kad kod Tončeka niste pili“), jer još se nadam da ćemo doživjeti pročišćenje političke scene i aktera na njoj, nimalo ne uživam u pesimističnoj aktualnosti demokratskog momenta svedenog na parole, prigodne prijetnje, političke propovijedi i pripovijesti. Zašto? Zato što je od pročišćenja vjerojatnije samokažnjavanje izborom nove vlasti.

Bijeg na Lošinj

U sumraku sveg što nam se događa i što nam stiže, obuzelo me iščekivanje da izbori prođu. Tražim zamjenska veselja. Predavanje koje sam krajem prošlog tjedna održao za Udrugu tajnika i računovođa u školstvu pružilo je sjajnu priliku za bijeg od demokratskog prijezira koji se zbiva i političkog očaja koji se sprema.

Lošinj je divan. Prvi sam put tamo bio s par mjeseci po dolasku na svijet. Kasnije, osamdesetih, vraćao sam se kada mi je majka, preko ljeta, radila u Dječjoj bolnici, danas Lječilištu. Bio sam i za vrijeme studija, devedesetih. Nekoliko puta na predavanjima i posljednjih desetak godina. Sjećam se provoda do jutra u Manfrini u Malom i Punti u Velom. Jednom smo spavali u Škodi Favorit u Sunčanoj uvali. Komarci su bili nemilosrdni. Par dana na Lošinju, izvan sezone, još u predizborno vrijeme – od toga nema bolje.

Od izbornih prognoza pobjegao sam u šetnju. Od Velog do Malog pa preko Boka False i pogleda na Koludarac, Aperol Spritza u Srebrnoj uvali i mira Čikata, kroz šumu Sunčane uvale natrag u Veli. Od političkih tema sjena Svetog Ivana, vrha ponad Velog, pruža dobar zaklon. Tišina Rovenske umiruje svaku napetost izbornih iščekivanja. Lošinj, zaista, djeluje.

No čim je predavanje krenulo opet smo u areni s „gangsterima“, u ringu s politikom. Zašto plaće u osnovnim i srednjim školama najmanje rastu? Zašto su računovođe i tajnici u školskim ustanovama podcijenjeni u odnosu na druge ustanove? Zašto se njima radno vrijeme ne umanjuje za obavljanje dužnosti radničkih vijećnika, povjerenika radnika za zaštitu na radu? Za više stotina zaposlenih čarolija predizbornog dizanja plaće bit će i korisna i ponižavajuća. Politika se svojim nevidljivim pipcima uplela i u ovaj seminar. Pitanja koja muče one koji zaista upravljaju školskim ustanovama (jer ravnatelji su samo dobro namireni manekeni lokalne politike) pokazatelj su koliko našu politiku problemi ne zanimaju. Pitanja se ponavljaju godinama, problemi nisu novi, rješenjima se nitko ne bavi. Vlast reagira samo na prijetnju i štrajk, ne na svakodnevne upite.

Budalizaciju politike i vlasti pravnici i ekonomisti koji u školama rade doživljavaju godinama. Sad su im rekli da svima mijenjaju ugovore, a tko ih prihvatiti neće neka mu otkažu. Mada će otkazi biti nezakoniti. Svi do jednog. Nema rezignacije kod onih kojima sam predavao, mada neispunjena obećanja, improvizacije, demagogija ove i prethodnih vlasti, one koji postavljaju pitanja i traže odgovore stavljaju u izolaciju, profesionalnu karantenu. Zdravi, stručni, suvisli su unutra. Ovi drugi obećavaju. I vladaju.

Na sve što se moglo, a nije se, što će se i moći, a neće se, i na Lošinju podsjećanje. Nasmiješeni Filipinci čiste hotelske sobe. Kao što naši mladi to čine po Austrijama i Irskama. To su te naše demografske politike koje nisu ništa do trošak. Prevara. I sada, kada majkama nude godinu dana mirovinskog staža za dijete, obećavaju mlade zadržati ovdje (no ne kažu kako), valja se bojati tih demografija. Kada spominju migrante, izazivaju tim ljudima zlo, to da „migranti dolaze s računicom želeći uzeti samo socijalnu pomoć“ velika je glupost, naglasak da su oni ovdje „protupravno“ nije ništa drugo no poziv na linč. Oni bi vojsku na granice, a ne razumiju da mi te ljude trebamo. Kao gospodarstvo i kao društvo. Hajdete gospodo do autocentra Sablić na Cresu, aute popravlja Nepalac.

Vratio sam se u Zagreb. Zavjetrina otoka je uspjela, no nije potrajala. Opet patetične fraze, mahnita vrludanja, zbrajanje statistike. Realnost politike su klauni koji se predstavljaju ozbiljnim vođama, koji isključivošću, prozivanjima, opasnim lažima prikrivaju nesposobnost i nerad. Hrane lakovjerne. O tome svjedoče i svi „muzeji nezakonite gradnje“, u svakom našem mjestu, tračevi o korupciji i kriminalu vlasti…

Do đavola politika i stranke, vođe i kandidati. Čuvajte zdravlje.