Većina komentatora smatra da je Boris Johnson, novi premijer Ujedinjenog Kraljevstva, britanska verzija američkog predsjednika Donalda Trumpa. Društvene mreže prepune su fotografija i mema koje prezentiraju dvojicu državnika kao razmaženu i neposlušnu djecu blizance s gotovo identičnim i smiješnim frizurama. Ozbiljni novinari i stručnjaci za populizam kao što su Cas Mudde u Guardianu ili Roger Cohen u New York Timesu naglašavaju sličnosti u osobnim karakteristikama, stilu i političkoj ideologiji Trumpa i Johnsona. Na primjer, Cohen ih naziva narcisoidnim šarlatanima koji podsjećaju na probušene krafne (doughnut with the hole). Međutim, najveći je naglasak na ideološkim sličnostima, gdje su Trump i Johnson redovito označeni kao predstavnici ‘’novog nacionalizma’’, ideologije koja se opire globalizaciji, promovira ideju suvereniteta nacionalnih država, zalaže se za rigorozno ograničavanje imigracija, naglašava značaj većinskih grupa te direktno ili indirektno ograničava prava različitih manjina. ‘’Novi nacionalizam’’ je također utemeljen na ekonomskom protekcionizmu, agresivnoj vanjskoj politici te toleriranju diskursa krajnje desnice u utjecanim medijima i javnoj sferi.

Iako postoje neke površne sličnosti između dvojice lidera, mislim da su puno veće razlike među njima. Kako njihovi dosadašnji suradnici dokumentiraju u knjigama i tekstovima, nema sumnje da je riječ o dvojici izrazito lijenih i narcisoidnih političara koji često pokazuju neozbiljnost u donošenju odluka te svjesno koketiraju s desnim radikalizmom. Međutim, Trump i Johnson su u mnogočemu vrlo različiti tipovi državnika koji se uz to nalaze u znatno drugačijem političkom okolišu.

Iako se obojica oslanjaju na populistički jezik, Johnson za razliku od Trumpa nije nikakav politički outsider, nego je u svemu tipični predstavnik britanskog establishmenta. On je prošao ustaljeni put većine britanskih premijera, od obrazovanja na elitnim školama kao što su Etona i Oxford do karijere novinara i urednika u najutjecajnijim konzervativnim novinama i tjednicima kao što su The Times, The Daily Telegraph i The Spectator. Dugo godina je bio konzervativni član parlamenta, gradonačelnik Londona u dva mandata te ministar vanjskih poslova u vladi Therese May. Uz to sve dolazi iz utjecajne političke obitelji jer je i njegov otac Stanley Johnson bio konzervativni član Europskog parlamenta te je dugo radio za Europsku komisiju.

Za razliku od Trumpa, Johnson je vrlo solidno obrazovan te često i svjesno recitira klasike, upotrebljava latinske ili francuske fraze i neobične književne formulacije s ciljem pokazivanja svoje visoke opće naobrazbe. Dok Trump pokazuje velike poteškoće u izričaju, Johnson je izrazito elokventan, iako sklon čestim digresijama. Vrlo dobro govori francuski i talijanski. Johnson je također autor nekoliko knjiga, uključujući dvije povijesne studije (The Dream of Rome i The Churchill Factor) i jedan književni roman u kojem glavni lik sliči u mnogočemu na Johnsona (72 Virgins). Trump i Johnson uveliko se razlikuju i u ovom pogledu: dok Johnson sebe vidi kao novog Churchilla ili barem Disraelija, Trumpov jedini idol je sam Trump. Iz Johnsonove knjige o Churchillu koja je dobila izrazito loše kritike, jasno je da je njegova aspiracija imitirati Churchilla. Dok je Trump kralj anti-intelektualizma i vulgarnosti, značajan dio Johnsonova šarma među konzervativcima dolazi iz njegova intelekta. Ne treba zaboraviti da je Johnson bio odličan učenik i student kojem su nastavnici i profesori prognozirali odličnu akademsku karijeru.

Čak i u ideološkom smislu možemo vidjeti značajne razlike između ovih dvojice političara. Iako se obojica oslanjaju na nacionalizam, u pitanju su dva drukčija modela nacionalne ideologije. Trump je nesumnjivo zagovornik verzije etničkog nacionalizma, gdje postoje jasne hijerarhije između bijelih Amerikanaca i ostalih. On često poseže za konceptima ekstremne desnice (‘bijeli nacionalisti’) i daje agresivne izjave o migrantima, religijskim i etničkim manjinama. On također redovno brani postojeće zakone o oružju i zagovornik je oštrijih zakona o pobačaju, migracijskoj politici te izdašnijem financiranju policije i vojske. Sklon je napadati feminističke ideje i utemeljene liberalne tradicije SAD-a, a braniti svoju bazu među radikalnim religijskim skupinama. Trump je tvrdi zagovornik etničkog nacionalizma.

To se ne može reći za Johnsona koji je puno bliži nekakvom kvazi imperijalnom i neoliberalom nacionalizmu. Veći dio svog političkog života on se zalagao za Disraelijev one nation konzervatizam koji je poslužio kao osnovica za politiku Margaret Thatcher. Thatcherizam je u stvari kombinirao britanski nacionalizam s neoliberalnom ekonomijom, što se značajno razlikuje od ekonomskog protekcionizma koji zastupa Trump. One nation konzervativizam je vremenom evoluirao i postao otvoren za proširenje liberalnih ideja u društvenoj sferi – od istospolnih brakova do globalne zaštite ljudskih prava i zagovaranja veće borbe za okoliš i ekološke politike. U tom kontekstu Johnson je skloniji slobodarskoj ideologiji koja se istovremeno zalaže za slobodno tržište i globalni protok kapitala i nije protiv migracija. Tu vidimo veliku razliku u odnosu na Trumpa. Ako usporedimo govore koje su Trump i Johnson održali na svojim inauguracijama, možemo primijetiti velike razlike: Trumpov govor je bio mračan, pun pesimizma o Americi, naglašavajući kako SAD gubi bitke na raznim poljima u svijetu. Nasuprot toga, Johnsonov govor je bio prenaglašeno optimističan o sadašnjosti i budućnosti Britanije u globalnom svijetu.

Osim ideoloških i osobnih razlika, Johnson i Trump se nalaze i u vrlo različitim političkim okolnostima. Kad je Trump preuzeo vlast, imao je podršku obaju domova američkog Kongresa te je u principu mogao donositi odluke kakve želi. Iako je u međuvremenu izgubio Predstavnički dom Kongresa i dalje ima puno moći te skoro neupitnu podršku svoje Republikanske stranke. Johnsonova pozicija je u potpunosti drugačija. Njegova stranka ne posjeduje većinu u britanskom parlamentu te se oslanja na podršku izrazito konzervativne i protestantske Demokratske unionističke stranke iz Sjeverne Irske. Uz to, njegova Konzervativna stranka je u potpunosti podijeljena oko problema Brexita. Iako većina konzervativnih zastupnika podržava Brexit, značajna manjina je protiv ‘’no deal’’ Brexita koji bi izazvao velike ekonomske i političke probleme. Uz to, svi predstavnici Europske unije jasno su stavili do znanja da ne namjeravaju mijenjati dogovor o Brexitu koji su postigli s bivšom premijerkom Theresom May. U tom smislu Johnson ima vrlo uzak manevarski prostor i može ispuniti vrlo malo ili ništa od proklamiranih ciljeva.

Naravno, Brexit je daleko najvažniji proklamirani cilj nove vlade. Johnson je dobio ogromnu podršku unutar članstva svoje stranke na ideji da će Britanija izaći iz Europske unije do 31. listopada s dogovorom ili bez ikakvog dogovora. S tim ciljem Johnson je u novu vladu imenovao glavne ministre koji su poznati kao najoštriji kritičari Europske unije i najtvrđi zagovornici Brexita po svaku cijenu. Takav potez je alijenirao bivše ministre i ostale zagovornike mekog Brexita koji vjerojatno neće podržati premijerove poteze u parlamentu. Kako novom vladom dominiraju desničari i zagovornici tvrdog Brexita, nema mjesta optimizmu da će se moći postići unutarstranački konsenzus o Brexitu. Uz to, javno mnijenje i oporbene stranke su glasni u svojim protestima protiv Johnsona i zagovaraju održavanje novog referenduma o članstvu u Europskoj uniji. S jedne strane ljevica i centar okupljeni oko Laburista, Liberalnih demokrata, Škotske nacionalne stranke, velške stranke Plaid Cymru, Zelenih i drugih stranaka smatraju da britanski građani nisu glasali za Brexit bez dogovora. S druge strane, radikalni desničari okupljeni oko nove stranke Brexit Party Nigela Faragea zagovaraju ‘’no deal’’ Brexit i hitan izlazak iz EU-a, s argumentom da je prošlo već tri godine od referenduma koji nije ispunjen, iako je većina birača izrazila svoju demokratsku volju da napusti EU.

S ovako polariziranim političkim stavovima male su mogućnosti postići bilo kakav dogovor u parlamentu ili izvan njega. Konzervativna stranka je tri puta odbila podržati dogovor s predstavnicima Europske unije koji je postigla njihova bivša premijerka Theresa May. Jedan od ključnih razloga za neprihvaćanje dogovora je pitanje granice u Sjevernoj Irskoj. Dogovor s EU-om nudi privremeno rješenje, tzv. backstop kojim se osigurava da granica između Sjeverne Irske i Republike Irske ostaje u potpunosti otvorena kao što je sada, dok je Britanija dio Europske unije. U pitanju je obvezujuća klauzula po kojoj granica ostaje otvorena sve dok se ne postigne cjelokupni dogovor između EU-a i Britanije o svim ekonomskim, političkim i graničnim pitanjima. U slučaju da se takav budući dogovor ne postigne, granica bi i dalje ostala otvorena i tim bi ovaj dio britanske države ostao u vrlo bliskoj vezi s ostatkom EU-a. Zastupnici tvrdog Brexita su protiv backstopa jer smatraju da tim činom dio britanskog teritorija ostaje indirektno u EU-u, što može imati dugoročne posljedice za britansku ekonomiju i politiku te može također utjecati na potencijalno ujedinjenje irskog otoka u jednu državu. Najglasniji protivnici takvog dogovora su zastupnici sjevernoirske Demokratske unionističke stranke koji se boje da će backstop dovesti do ujedinjenja Irske, u kojoj bi unionisti (uglavnom protestanti) postali manjina u (uglavnom katoličkoj) Republici Irskoj. Johnson kao i drugi pobornici Brexita smatraju da se backstop može zamijeniti tehničkim rješenjima na granici kako bi se izbjegla tvrda kontrola granica poslije izlaska Britanije iz EU-a. S obzirom na to da predstavnici Europske unije i vlade Republike Irske vide backstop kao jedino sigurno rješenje, ne postoje nikakve indikacije da bi oni pristali zamijeniti backstop za neka vrlo upitna tehnološka rješenja.

Johnsonova vlada ne posjeduje nikakvo novo rješenje za granicu sa Sjevernom Irskom koje bi bilo prihvatljivo ostalim članicama EU-a. Irska vlada ne može odstupiti od backstopa jer onda nema nikakve pravne sigurnosti o pitanju granice. Ako ne dođe do sporazuma i Britanija izađe iz EU-a bez ikakvog dogovora, irski otok će biti podijeljen tvrdom granicom koja može inicirati ekonomske i političke probleme. S jedne strane Sjeverna Irska i Republika Irska imaju veliku ekonomsku razmjenu koja bi uvođenjem novih obaveznih i visokih carina bila dramatično smanjena, a u nekim oblastima bi se mogla i ugasiti. To bi imalo teške ekonomske posljedice za sve, a pogotovo za ekonomiju Sjeverne Irske koja bi bila prilično izolirana. S druge strane, tvrda fizička granica bi generirala političku nestabilnost jer razne frakcije irskog republikanskog pokreta nikad ne bi priznali takvu granicu te nije isključeno da bi se neki od njih vratili organiziranom nasilju protiv britanske vojske i policije. Većina stanovništva u Sjevernoj Irskoj je glasala protiv Brexita i uvođenje tvrde granice bilo bi direktno u suprotnosti s voljom većine stanovništva u toj zemlji.

Ako Johnsonova nova vlada odluči napustiti Europsku uniju bez dogovora to bi izazvalo veliki otpor i u Škotskoj, gdje je većina stanovništva također glasala protiv Brexita. Takav potez bi mogao dovesti do raspada britanske države jer predsjednica vodeće stranke u Škotskoj, Nicola Sturgeon iz Škotske nacionalne stranke, najavljuje da u slučaju tvrdog Brexita oni namjeravaju održati novi referendum o neovisnosti. Prema nedavnim ispitivanjima javnog mnijenja čak se i u Velsu raspoloženje stanovništva promijenilo. Iako je mala većina podržala Brexit 2016., to ne bi bio slučaj u drugom referendumu, a značajan postotak stanovništva postao je sklon ideji neovisnog Velsa u slučaju ‘’no deal’’ Brexita.

Boris Johnson nije Trump niti posjeduje političku moć kakvu još uvijek ima predsjednik SAD-a. Njegov politički prostor i mogućnost djelovanja krajnje su ograničeni. On ne kontrolira dobar dio svoje stranke i uvelike je ovisan o drugima u parlamentu, u državi i izvan nje. Za razliku od Trumpa on se također mora dogovarati s ekonomski i politički puno snažnijim političkim akterom – Europskom unijom. Iako posjeduje veće političko obrazovanje i intelekt od Trumpa, Johnson nema objektivne mogućnosti puno učiniti u političkom smislu. Iako sebe zamišlja kao novog Churchilla ili barem Disraelija, veća je vjerojatnost da će Johnson završiti kao George Canning, čovjek s najkraćim stažom britanskog premijera koji je 1827. bio premijer samo 119 dana.