„Pristao sam bit ću sve što hoće

Evo prodajem dušu vragu svome

I ostat ću samo crna tačka

Poslije ove igre kad me slome

Kad me mirno slome

Pristao sam bit ću sve što hoće

La la la la la la la la la la“

Duško Trifunović

Volim film „Predsjedničke laži“, Wag the Dog. Sjajna satira, izvrsni glumci, glazba Willieja Nelsona, Merle Haggarda i Marka Knopflera. Genijalna politička priča. Predsjednik SAD-a udvara se malodobnici u Ovalnom uredu koji tjedan pred izbore i to postaje javno. Predsjednikov tim angažira spin doktora kako bi pozornost javnosti skrenuli sa skandala. On izmisli rat u Albaniji nadajući se da će se mediji okrenuti toj temi. Kako vrijeme prolazi, izmišljena priča sve se više razvija, pišu se scenariji za rat, filmske ekipe „snimaju“ scene rata koji ne postoji. Sve se dobro razvija, prijevara je uspješna, predsjednikov skandal zaboravljen. On ubrzo zauzima prvo mjesto u anketama, a nakon niza obrata i dobiva izbore.

Zašto o filmu? Pa i u našem se primitivnom političkom okruženju teme ne odvijaju samo konsekutivno. Istovremeno može biti više političkih uspjeha, ali i više afera. Ako i nema zanimljivih tema, uvijek se može nešto zaspinati, čak i izmisliti. Politika je, dakle, „umijeće skretanja pažnje“. „Umijeće mogućeg“, ali i smišljenog. Osobito u vrijeme pred izbore.

Napisah da je naše političko okruženje primitivno, bit je u tome da naša politička javnost između više tema „bira“ one najnižih emocija i najperfidnijih laži, najluđe teorije zavjere, najsočnije skandale. Ključni problem da naše društvo stoji – ili čak vrijednosno nazaduje – iz čega proizlaze sve naše korupcije i kriminali, zaista smo učinili ne-temom.

A građani, mediji, na to pristaju. Umjesto da se bavimo kroničnom nesposobnošću da razvijamo zdravstveni sustav, obrazovanje, suvremenu socijalnu državu, sve se lako usmjeri na teme o sudaru pijanog selonačelnika, aferi s dnevnicama, šetnji premijera sa sinom središtem Zagreba ili s koliko je glasova Pupovac izabran u Sabor pa sad podržava Vladu. (Pada mi na pamet da nemamo čak ni seks-skandale političara. Nitko nije snimio ministra kako se strastveno ljubi s OnlyFans starletom ili državnu tajnicu koja izlazi iz hotela razbarušena, a slijedi je finalist nekog od kulinarskih showova.) Naravno, i to su teme. Osim onih koje krenu s Pupovcem i Novostima, a završe na prebrajanju krvnih zrnaca i antihrvatskom etiketiranju. To je šovinizam i smeće. Imamo problem s društvenim fokusom, a pažnja nam traje kraće od košarkaškog napada.

Tako ovoga tjedna na Vladu dolazi konačni prijedlog Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama. Sabor će ga izglasati kroz tjedan-dva. U javnosti ni riječi o tome. Sindikati državne i javnih službi šute. Pitomo poput ljubimca koji čeka poslasticu. Mediji se time uopće ne bave. Teške boje. Teška tema. Nije plošna. A bezbojna opozicija, većinom skup saborskih statista koji misle da se vlast dobiva podizanjem tona ili pogrdama, lupkanjem po klupi ili prozivanjem, pretpostavljate, Srba i Pupovca, oni uopće ne percipiraju temu.

Zakon o plaćama u državnoj službi i javnim službama. Višegodišnja tema, sada i uz pomoć Svjetske banke. Šansa da od javne uprave nešto učinimo, motiviramo najbolje da ostaju, vrednujemo rad nastavnika, znanstvenika, liječnika, kulturnjaka, policije, socijalnih radnika, sudskih službenika, stručnih službi Sabora… A za koji tjedan dobit ćemo sredstvo rješavanja neizvjesnosti izbora, čarobni napitak ostanka HDZ-a na vlasti. Ne i jedini, politički Djed Božićnjak nosit će poklone i umirovljenicima i svinjogojcima, s malim kašnjenjem. Zato ga zovimo Djed Mraz, jer mraza će još biti do proljeća. Djed Mraz, inicijali AP.

“Što manje ljudi znadu o tome kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju.” Bismarck. „Nikada se ne laže toliko kao poslije lova, za vrijeme rata ili prije izbora.“ Isto Bismarck. Zakon o plaćama u državnoj službi i javnim službama. To Bismarck nikada ne bi potpisao. Zakon za koji je stvarno bolje da znamo manje. A najbolje da ga ne bude. Ne ovog.

Što ne valja u tom zakonu? Prvo, „život je poput bombonijere, nikada ne znaš što ćeš dobiti“. Zakon o plaćama, a u zakonu nema koeficijenata. Oni će biti u uredbi. Hm, što je onda u Zakonu? Jer ključna stvar, iznos plaće i međuodnos koeficijenata, dolazi kasnije. Problem s uredbom – tako je bilo i do sada – koeficijenti su rezultat sposobnosti ucjene sindikata i milostinje vlasti, ne i objektivizacije međuodnosa radnih mjesta. I te će se ucjene nastaviti jer se uredbe lako mijenja. Da su u zakonu, pak, već bismo ih sada znali. A i ne bi ih mijenjali lako. No sindikati to dopuštaju. Šute. Umjesto da prosvjeduju.

Drugo, raspon platnih razreda od 1 do 8. Mnogo više no sada. To znači da će nekima plaće poprilično rasti. No, rast će svima. Sjetite se, Zakon donosi Djed Mraz, kako bi inače ostao na vlasti? Sad znamo i okvirni datum izbora. Ne prije ožujka ili travnja jer prije se neće isplatiti nove plaće. A samo s njihovom isplatom kupuje se glas državnih i javnih službenika. I članova njihovih obitelji. Više stotina tisuća obitelji. Svima jasno. Osim opoziciji. Njima mnogo toga nije jasno, ovo nimalo.

Dalje, Zakon o plaćama u državnoj službi i javnim službama. Ni riječ o ocjenjivanju, no ono je tu. Ocjene nose bodove, bodovi se zbrajaju i vode promicanju uvećanjem plaće. Jedna ocjena nosi i nešto više, jedinica nije pad razreda, već otkaz, kraj službe. Fun fact: postupak, kriteriji i način ocjenjivanja učinkovitosti rada službenika i namještenika propisat će se uredbom. Dakle, i to ćemo tek saznati. Sindikati su i to prešutjeli.

Državni službenici reći će da oni i sada imaju ocjenjivanje i da to nije problem. Međutim, danas većina državnih službenika dobije najviše ocjene. A sada će najvišu ocjenu dobiti najviše pet posto zaposlenih, četvorku daljnjih 15 posto. Nije isto. I prvi put ćemo u javnim službama imati i „mehaničko“ otkazivanje: neki rukovoditelj želi se riješiti kolege buntovnika – sada ima sredstvo. „A ti još plačeš, ali nikad nećeš, kao što sam ja!“ rekao bi Bare. Sindikati nisu ništa rekli.

Hoćemo još malo o sindikatima u javnim službama, najvećoj sindikalnoj snazi u nas? Recimo, Zakon definira dodatke na plaću i o njima se ne može kolektivno pregovarati. Sindikati koji šute pristaju na to da se sami obesmisle pristajući pregovarati samo o osnovici. Koji je tu smisao kolektivnog pregovaranja? Osobito za granske kolektivne ugovore.

Možemo još. Uz promicanje uvećanjem plaće, Zakon uvodi i jednokratnu novčanu nagradu za radne rezultate. Ne bis in idem. Ne dvaput isto. Fata je Fata, ali nagrade su dvije. Besmisleno.

Da ne ispadnem partibrejker, da se protivim uređenju. Jesam za uređenje plaća, ali kroz koeficijente u Zakonu. I to za sve službenike i namještenike u državnoj i javnim službama te državne i pravosudne dužnosnike. Zakonom treba definirati i dodatke na plaću, ali i razriješiti odnos s kolektivnim ugovorima, u javnim službama i temeljnim i granskim. Možda sve te razine ne trebaju. Ili trebaju. Ocjenjivanje – mehanički – ne trebamo. Zakon o radu dovoljno dobro definira sankcije, otkaz, jasni su otkazni razlozi i postupak.

Ovako, jedino što dobivamo jest saznanje da premijer sprema novac pred izbore. Kupovina onih koji žele biti kupljeni: sindikati ne reagiraju jer populacija sindikalnog članstva dovoljno je stara da ne očekuju negativne posljedice. No za mlađe bit će posljedica. A opozicija neodgovorno šuti. Razbacuje se praznim govorima o promašenim temama, obećava blijede uspjehe ili blijedo obećava uspjehe. Nisu gledali „Wag the Dog“, ne shvaćaju kako će izgubiti izbore. S razlogom. Za medije opravdanja nema.

Dobra stvar je da se društvo dade urediti bolje, da se zakoni dadu popraviti. Početak je shvatiti tko smo. Pa se mijenjati. To je zarazni optimizam demokracije. Da, ne treba pristojnom čovjeku zakon da bi se pristojno ponašao. No društvu trebaju pristojni sindikati, pristojno civilno društvo, pristojna vlast i pristojna opozicija. Trebaju mu i pristojna državna i javna služba. Tek tada možemo govoriti o – pristojnom društvu.