Predsjednik Hrvatske gospodarske komore analizira što Vlada treba učiniti, nakon perioda potpora, kako bi otklonila ključne faktore rizika

Dva su ključna događaja obilježila sredinu ožujka: donošenje novog Vladina paketa mjera za pomoć gospodarstvu i građanima te globalna financijska neizvjesnost uzrokovana bankrotom jedne od najvećih američkih banaka koja je utjecala i na europsko tržište. Oba događaja imaju isti korijen, a to su nepoznanice i poremećaji u funkcioniranju globalne ekonomije koji traju već pune tri godine.

Ipak, valja reći da se, usprkos nekim prilično katastrofičnim predviđanjima, svjetska ekonomija bolje nosi s posljedicama lockdowna i rata u Ukrajini. Središnje banke nastavljaju dizati kamatne stope, inflacija postupno jenjava. Ipak, izražena neizvjesnost ostaje konstanta svjetske ekonomije. U proteklih godinu dana doživjeli smo i povratak hladnoratovskih podjela, ratnih retorika i prijetnji nuklearnim sukobom. Nešto što je svijet već bio zaboravio. I opet se, usprkos svemu, nije dogodilo ništa dramatično i novo.

No što je to uopće novo u razdoblju novo-normalnog? Možemo li ga uopće nazivati novim ako traje već toliko dugo? Nova je kontinuirana neizvjesnost i nužnost gotovo trenutačnih prilagodbi gospodarstvenika na okolnosti i uvjete u poslovanju. Kako bi barem donekle smanjile broj nepoznanica u jednadžbi i olakšale planiranje poslovnih aktivnosti, u proteklom razdoblju europske države intervenirale su, na različite načine i s različitim rezultatima, u tržište. Različitost ili, bolje rečeno, polovičnost uspjeha provedenih mjera ovisi o nizu faktora pa su tako zabilježeni i neki (ne)očekivani rezultati. Od, primjerice, jedne Španjolske koja je uspjela smanjiti inflaciju, pa do nama susjedne Mađarske kojoj zadržavanje nacionalne valute i monetarnog suvereniteta nije pomoglo u obuzdavanju visoke inflacije i gotovo najvećeg rasta cijena hrane u EU-u.

Vlada je mjerama za potporu građanima i gospodarstvu ispunila tri cilja, ali potpore nisu vječne

U našoj zemlji Vlada je mjerama za potporu građanima i gospodarstvu prilično uspješno ispunila tri ključna cilja: ublažavanje rasta cijena, zaštitu od inflacije i provođenje posebnih mjera i potpora. Ipak, razdoblje potpora nije vječno i država bi već sada morala uložiti dodatne napore u otklanjanju ključnih faktora rizika, a to su prije svega povećanje energetske samodostatnosti i poticanje ulaganja u obnovljive izvore energije te poticanje domaće poljoprivredne proizvodnje. Hrvatska je zahvaljujući postojanju ključne energetske infrastrukture, poput LNG terminala, na vrijeme osigurala opskrbu energentima, čime smo se našli u bitno boljoj poziciji u odnosu na zemlje u regiji, no pred nama je dalek put kako bismo osigurali što veći stupanj energetske samodostatnosti. Ne ohrabruje podatak da je Hrvatska prošle godine bila treći najveći uvoznik električne energije u Europi, dok su, s druge strane, zbog spore administracije na čekanju ulaganja u preko 200 elektrana na obnovljive izvore energije, vrijedna 1,5 milijardi eura. Također je potrebno industriji omogućiti dodatne bespovratne potpore i s Europskom komisijom ispregovarati dodatnu alokaciju za industriju iz drugih mjera Nacionalnog programa otpornosti i oporavka koje se neće realizirati. Prošla godina pokazala je da je energetska tranzicija vrlo složen pothvat, a da je financijski trošak tranzicije znatan. Naime, još uvijek ne znamo kada će sve potrebne tehnologije i prateća infrastruktura, poput vodikovih tehnologija biti spremne, dok će u međuvremenu pritisci na europsku industrijsku bazu samo jačati, što samo pojačava potrebu ubrzanja energetske tranzicije koju Hrvatska još nije do kraja iskoristila.

Iz makroekonomskih podataka evidentno je da su dosadašnje mjere potpora pomogle stabilizirati gospodarstvo. Rast BDP-a prošle godine iznosio je 6,3 % i bio među najbržima u Europskoj uniji. I to nakon što je 2021. godine BDP rastao 13,1 %. Izvoz roba bio je među najbržima u istočnoj Europi: jedino je Bugarska ostvarila brži rast izvoza roba od Hrvatske,, od početka pandemije. Kada isključimo utjecaj cijena na rast izvoza, opet dolazimo do rasta izvoza roba iznad 20 posto godišnje u 2021. i 2022. godini. U Hrvatskoj cijelo vrijeme raste broj zaposlenih, a rast industrijske proizvodnje u rangu je prosjeka Europske unije. Ipak, koliko god je najnoviji paket mjera pomoći gospodarstvu logičan, dobrodošao i iako ga svakako pozdravljamo, svima nam je jasno da je takav način potpore ograničena vijeka trajanja. Zapravo, jednom kada hrvatska vlada i vlade u EU-u budu u prilici stati s donošenjem takvih mjera, znat ćemo da smo se suočili sa svim poremećajima koji su nas pogodili od pandemije naovamo. Ulazeći u 2023. sa solidnom fiskalnom pozicijom i podržani sredstvima Europske unije, moramo nastaviti s postavljanjem temelja za uspješnu energetsku tranziciju. Izgradnja LNG terminala na Krku, koji je imao više protivnika nego što se danas čini, dokaz je da Hrvatska može ostvariti svoje strateške ciljeve – da smo sposobni rješavati tekuće probleme istovremeno djelujući dugoročno.

Zaključno, svi parametri daju nam do znanja da možemo biti umjereni optimisti i nadati se povratku na staro normalno iz naslova. Hrvatska se daleko bolje suočila s poremećajima vezanim uz pandemiju, rusku invaziju na Ukrajinu i pucanje lanaca opskrbe, nego što je bio slučaj s globalnom financijskom krizom 2008. Od tada smo ostvarili niz strateških ciljeva – članstvo u NATO-u, Europskoj uniji, europodručju i prostoru Schengena te smo izgradili LNG terminal na Krku. Četiri izdašna Vladina paketa pomoći gospodarstvu ostvarena su uz jačanje fiskalne pozicije bez koje danas ne bismo imali investicijski kreditni rejting – javni dug pada kao postotak BDP-a i proračunski okviri u skladu su s kriterijima iz Maastrichta pa se s pravom možemo nadati boljim vremenima.