Parlamentarni izbori su vrijeme kad se preispituju, analiziraju i ocjenjuju programi, odnosno, politike stranaka, prije svega onih za koje postoji veća vjerojatnost da bi mogle voditi državu u sljedećem mandatnom razdoblju. Od programa se očekuje da su fokusirani na rješavanje najvećih nacionalnih problema i ostvarivanje nacionalnih ciljeva. U ovom vremenu najveći problemi Hrvatske su ekonomski u širem smislu te riječi, a onda socijalni kao posljedica ekonomskih. Najvidljiviji dio svake politike i strategije su ciljevi. Sadašnji problemi Hrvatske su: niska proizvodnja, visoka nezaposlenost, male plaće i mirovine, velika zaduženost i malen izvoz. U takvoj situaciji logično je postaviti ciljeve koji rješavaju te probleme: povećanje proizvodnje, smanjenje nezaposlenosti, povećanje plaća i mirovina, smanjenje dugova i povećanje izvoza.

To su ujedno i trajni ciljevi ekonomske politike i u skladu s tim ciljevima provode se različite politike i koriste se različiti instrumenti. Kad ostvarivanje tih ciljeva dođe u probleme do razine koja se naziva krizom, kao što je sada u Hrvatskoj, tada se treba duboko, detaljno i sustavno preispitati i analizirati dosadašnja politika čiji je rezultat aktualna kriza. Na temelju rezultata takve analize rade se promjene u politikama i organizaciji državnog sustava, s ciljem rješavanja problema. Jednom riječju, rade se reforme, odnosno, promjene. Reforme trebaju imati jasan cilj i biti sustavne i usklađene.

Politika određuje ciljeve, a reforme i politike izrađuju stručnjaci. Do istih općih ciljeva, primjerice, povećanja proizvodnje, zaposlenosti i izvoza te smanjivanja dugova, može se doći na različite načine. Vladajuća politika odlučuje (svjesno ili nesvjesno) tko će podnijeti veći teret tih reformi: rad(nici) ili kapital(isti), i to određuje karakter politike. Isto tako, krizna situacija može se riješiti i na štetu budućih generacija, što onda dovodi u pitanje održivi razvoj društva.

Jedan od većih izvora današnje hrvatske krize nastao je kad je hrvatska politika prekinula vezu s hrvatskom (ekonomskom) znanošću i prepustila hrvatsko gospodarstvo “nevidljivoj ruci”, u globalnom okruženju u kojem pametne zemlje izgrađuju i reguliraju suvremene državne sustave koje njihova gospodarstva čine uspješnijim i konkurentnijim na svjetskom tržištu.

Budući da do sada nije postojala takva (sustavna) politika u Hrvatskoj i da se ona zbog toga danas nalazi u dubokoj ekonomskoj i društvenoj krizi, očekuje se od političkih stranaka koje “konkuriraju” za vođenje Hrvatske u sljedećem razdoblju da imaju razrađene politike potrebnih reformi.