„Though I know I’ll never lose affection

For people and things that went before

I know I’ll often stop and think about them

In my life, I love you more“

„Iako znam da nikada neću izgubiti privrženost

Prema ljudima i onom što je bilo prije

Znam da ću često zastati i misliti o njima

U svom životu volim te više“

John Lennon, Paul McCartney

Praznikovanje u Hrvata sjajna je stvar. Rado blagujemo i ne radimo, no još je zanimljiviji fenomen svađe i rasprava oko blagdana. Polemiziramo, primjerice, oko 30. svibnja, koji se, ustvari pogrešno, imenuje Danom državnosti, a s državnošću veze nema. Dan je to neprijeporno važan i valja ga obilježavati, no kao Dan sloboda i demokracije, možda Dan slobodnih izbora. Ili Dan Hrvatskog sabora (koji se izvan konteksta obilježava 8. listopada). Ni normiranje 18. studenoga, Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, uz uvažavanje svih i svake žrtve Vukovara, Škabrnje i Domovinskog rata, nije zbog stvarnog odavanja poštovanja stradanju, već je politizirana zadovoljština u nastojanju perpetuiranja državotvornog mita. Konačno, i navedeno utemeljenje blagdana odudara od svake logike neradnih dana – blagdanima se, naime, bilježe velike ideje i događaji, ne žrtve, ne traume. Pojedinačne ni društvene. No, naravno, ni sve zaklinjanje u „zajedništvo“, pa ni komemorativna kolona u Vukovaru, ne služi skrušenom okupljanju, već postoji radi dokazivanja praktičnog „posjedovanja“ nacionalnog imaginarija. A on je sredstvo moralne osude onih koji se ne klanjaju pred konfabuliranom nacionalnom mitologijom, karikiranom slikom društva, revidiranom poviješću, „opranom“ savješću i pročišćenom biografijom hvaljenih povijesnih „gorostasa“, ponajprije političke provenijencije. Društveni obzir i osobna poniznost, principijelnost i dobre namjere, u našoj su zajednici licemjerja davno ustuknuli pred neukusom političkog podmetanja. Zbog toga, pojednostavljeno, i blagdani stoje da nekoga „žuljaju“, ne zato što nam nešto zaista predstavljaju. Bizarno, no ispada da, u zemlji biblijske ignorancije, prijepora nema samo oko vjerskih blagdana. Tu je sve, valjda, racionalno, nema ništa nelogično, oko svetaka sve je jasno i uvjerljivo.

Čemu ovo pišem? Pred nama jest, za neke, paradigmatski problematičan blagdan, 22. lipnja – Dan antifašističke borbe. Blagdan kojemu ne pomaže ni preambula Ustava. Na taj će se dan jedna politička „strana“ izrugivati spominjući zločinačku komunističku diktaturu, verbalizirajući uvrede prema Brozu (Tito rječnikom desnice) i Jugoslaviji, proklinjati ubojice i izdajice, mržnjom obasipati crveno, osobito zvijezdu. I svake godine sve grublje. Smišljeno se manipulira čak i žrtvama jame Jazovke na Žumberku, koju se komemorira istog 22. lipnja mada ne postoji poveznica s tim datumom. Ceremonijalno obilježavanje 22. lipnja, a nije odveć drugačije ni kada se komemoriraju Jasenovac ili Jadovno, sve uz istodobno obezvrjeđivanje antifašizma, od naše povijesti kao i nacionalnog identiteta nastalog na pobjedi nad ustaškim režimom (što i danas ima svoje filoustaške ikonoklaste) stvara idejnu karikaturu, stripovanu, koja omogućava da je populisti – desni, naravno – trajno koriste u svrhu zavođenja građana i birača.

Uz spomen desnih populista valja istaći da oni politički žive od pozivanja na zavjeru ljevičarske „duboke države“, prozivanja antifašista, osporavanja „titoističkih“ medija, a to što na izborima nisu pobijedili, nisu postigli spektakularni uspjeh, i nije ključno. Mnogo je ozbiljnije to što vlast danas bez njih ne može biti formirana, opasnije je to što su im ustupke spremni činiti i HDZ i SDP, sve radi vlastitih pragmatičnih interesa osvajanja vlasti. Jer time se političko zdravlje Hrvatske lagano kuha i krčka na temeljcu ponavljanih laži, razilazi s državnom stvarnošću i društvenom pristojnošću. Scenografija ostaje, no priče nema.

Sljedeće subote slušat ćemo o neprijateljima koji žive oko nas, jugonostalgičarima i srbofilima, strahotama koje su činili. Čudi vas? Ne bi trebalo. Pa u nas se i inače propusti, primjerice, u vezi sukoba interesa ili kojekakve svinjarije opravdavaju tvrdnjama da se radi o napadima „ekstremne ljevice“, i to zato što je netko Hrvat, katolik, konzervativac, povratnik iz dijaspore. Čovjek bi se mogao čuditi tim ljudima i njihovim idejama, no sve se to događa već godinama. Stoga se čuditi možemo samo onima koji se – čude.

I uopće, to čuđenje… Pa najkorisnija neistina ona je koja istini nalikuje. Groteska najbolje zavarava. To je najnevaljanija laž. Antifašizam je, naravno, daleko od pokreta rođenog bezgrešnim začećem, ali usporedite ga s fašizmom, nacizmom, ustaštvom. Goli otok je, dileme nema, bilo grozno mjesto, zemljopis jezivih ljudskih sudbina, često proizišlih iz nečijeg podmetanja, odvratnog zla, no biste li bili spremni živjeti u državi u kojoj su oni kojima je Goli otok bio namijenjen preuzeli jugoslavensku državu i društvo? Jest, partizani nisu bili superheroji s aureolom svetosti i anđeoskim krilima, no zamislite kakva bi Jugoslavija bila da su je oslobađali Sovjeti ili četnički rojalisti. Ili oni od kojih su je oslobađali? Bivša država nije bila demokracija ni društvo slobode, no živjelo se stvarajući bolje društvene i gospodarske okolnosti, vjerujući u bolju budućnost.

Valja biti precizan. Zlo ne može opravdati zlo. No jednako tako ne treba nasjesti ni na revizionizam hinjenih narativa anakronog moralnog fundamentalizma koji superiornost današnjice primjenjuje na sredinu prošlog stoljeća, ne sagledavajući okruženje ni politički kontekst. Sve s ciljem da greške devalviraju fenomen antifašizma. Ali baš zbog tog rafiniranog revizionističkog osporavanja, antifašizam – povijesnu činjenicu poput građanske revolucije ili otkrića Amerike – treba posebno i redovito obilježavati. Čak i ako ne obilježavamo otkriće kotača ili vatre, jer njih nitko ne osporava. Upravo desni demagozi revizije podsjećaju kako se povijesti treba prisjećati. Fašizam jest povijest, povijesni fait accompli, no zamka povijesnog zaborava omogućava da se često pokušava ponovno nametnuti. Presudno ga je, stoga, ne podcijeniti. Jer fašizam je fašizam, čak i kada progovara kroz oznojene pijance koji u opskurnom interijeru zazivaju povijesna vremena, prozivaju nacionalne neprijatelje. Kobna greška može proizići iz opravdanja ekscitiranog govornika koji se poziva na „povijesna prava“ i spominje krivce za „povijesne nepravde“. Lako tada ispod sakoa izviri fascio, iz džepa ispadne kakav križ, kukasti ili strelasti, kroz pjesmu se zalomi „spremni“.

Antifašizam koji obilježavamo ne smije biti hvaljen samo zato što je pobijedio. Kao ni mitologiziran da je iznio idealan politički smjer, mnogošto se tu umiješalo. Ne, srž je u tome što su antifašisti izabrali ideju, progresivnu, koja nosi nadu u budućnost, za koju je vrijedilo i ginuti. Antifašizam je iznio državu, u federaciji, ali hrvatsku. Ta ideja zasnovala je hrvatsku samostalnost. Tada su radnici dobili posao, bolesni zdravstvenu skrb, mirovinama se zaštitilo stare, socijalom nemoćne. Žene su ostvarile pravo glasa. Obrazovanje je prosvjećivalo.

Ali bit antifašizma nije u povijesti. Borba protiv fašizma, antifašizam, otpor je najvećoj nepravdi, nasilju, morbidnosti režima, legaliziranim obredima smrti. Te tendencije izviru i danas. Ni danas put ljudske vrste prema univerzalnim pravima nije niti će biti dovršen. I budućim generacijama ostaje boriti se na tom putu, držeći pravac i osporavajući sve stranputice revizije vjerovanja u univerzalnost i nedjeljivost ljudskih prava. Tu je bit.

U suprotnom ćemo prošlost opisati muzejom izmišljenih događaja, voštanih figura i lažne povijesti. Prihvatit ćemo neprihvatljivo. U takvoj „antifašističkoj“ državi smijeh i zajebancija mogu biti prilično opasni. Po život. Znanje i istina još i više. Zbog toga sljedeće subote trebamo osvijestiti civilizacijske razlike i ne pristati da je to stvar samo ideologije. Pa sretan Dan antifašističke borbe. Koja ne prestaje.