„Jedna strana, druga strana

jedan auto, dva volana

’ko tu pije, ’ko tu plaća

Daj mom srcu neka kuca

daj sinovcu neka puca

daj mi deset lozovača“

Andrija Vujević

Krenete ujutro u trgovinu i poslužuje vas mesar koji je nepravomoćno osuđen za napad na kupca. Nožem. Ili onom simpatičnom satarom što dobro odvaja meso sa kosti. Ili, sobu u skupom hotelu čisti vam i posprema gospođa nepravomoćno osuđena za krađu novca gostima istog tog hotela. Normalno? Naravno da nije. Svima je jasno kako to niti jedan poslodavac ne bi dopustio. Jasno da u školama ne želimo pedofile. U domovima za starije ne želimo vidjeti obiteljske nasilnike. U galerijama ljude koji krivotvore slike. Čak i ako im osuđujuća presuda nije pravomoćna.

Kada ste žena, onkološki pacijent, i završite na ginekološkom odjelu osječkog KBC-a, stvari postaju složenije. Nikome, očito, ne zapada u oči kao neobično ili duboko pogrešno to da nečiju majku ili kćer, unuku ili baku, sestru ili suprugu pregledava liječnik-specijalist nepravomoćno osuđen za silovanje. Ili ako to, hm, „možda“ i može biti neprihvatljivo, ipak svi zajedno, uniformirano i koordinirano, sliježu ramenima. Jer, kao, oni tu ništa učiniti mogli nisu. Pa upiru prstom u nekog drugog tko je tu trebao postupati. Kao i uvijek kada je o odgovornosti riječ. Svi, a to svi su i Ministarstvo zdravstva, Hrvatska liječnička komora, poslodavac – bolnica, mirno i ravnodušno, bez odveć uznemirenosti i zastajkivanja, ponavljaju kako, eto, nešto nedostaje u zakonu ili da su Državno odvjetništvo, Sud, (ne)poznat netko trebali nešto učiniti, obavijestiti, predložiti. Izlika kao i svaka u našem javnom prostoru. Lijepo zvuči, međutim, onome kome je upućena nimalo ne pomaže. Te lijepe izlike i sva za javnost beskorisna pojašnjenja, svi ti javni Humpty Dumptyji koji su pali i rasuli se pa ih više nitko nije mogao posložiti i spojiti, baš su lijepa slika carrollovske Hrvatske. One koju sretnete u Zemlji čudesa. U posve uvrnutoj i socijalno iskrivljenoj slici koja nastaje s one stane ogledala.

Postavljam si pitanje: misli li itko na sve one žena koje idu na ginekološki pregled u KBC Osijek ili bile gdje drugdje? Kako se osjećaju sve one kada pomisle da će se, po nekom savršeno logičnom hodogramu, administrativno hladnom i intelektualno plitkom, po šabloni nesposobnosti, neznanja i nepotizma koju smo u ovu državu i društvo promovirali poput prirodnog zakona, svući i na pregled leći pred kakvim silovateljem, bludnikom, štotijaznam. Nepravomoćno osuđenim… Pomislite samo: treba li osoba koja se bori za zdravlje, čak i život, svaki pacijent našeg zdravstva, dok poslušno sjedi u čekaonici, razmišljati tko će joj, ili njemu, dopasti? Onaj koji se ogriješio o profesionalnu etiku, prekršio pravila struke, povrijedio kakvu obvezu iz radnog odnosa, a možda počinio i kakvo „slatko“ kazneno djelo. Ili, možda, ignorant, neznalica, nećak ili sin kakvog zaslužnika ili uglednika? Bih li ja, ili biste li vi, nakon toga, smireno ušli u ordinaciju na pregled?

Nakon prosvjeda jedne osječke udruge, novinarka u nas „omraženog“ medija uspjela je svojim tekstovima za tu groznu priču, o osječkom ginekologu nepravomoćno presuđenom za silovanje pacijentice tijekom pregleda, u ordinaciji bolnice, barem na jedan dan zainteresirati javnost. Dogodilo se to u tjednu kada je jedan predsjednički kandidat zgodno primijetio da bi porez na nekretnine mogao biti „doprinos Domovini“. Tjednu kao i svakom drugom, u kojem su se „dva brda“ počastila nadmudrivanjem tko pije tablete za hrabrost, a tko je svoje lijekove propustio popiti. E, pa u sustavu za koji prilično izdašno domovinski doprinosimo 16,5 posto na plaću, 138,60 eura mjesečno na minimalac, 330,00 eura na bruto od 2.000,00 eura, gotovo pet milijardi eura u planirani proračun Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, neke od nas dopadne pregled kod presuđenog silovatelja. Da ponovim, ipak još nepravomoćno. Pride nam ministar dobaci kroki preloših i otužnih isprika, jadno prebacivanje odgovornosti, sve to u našem zdravstvu opterećenom svim objektivnim i subjektivnim problemima i poteškoćama, sustavu koji je tu zbog pacijenata, a oni ga, eto, „plaćaju“ još zdravljem, mentalnim, nakon što ih netko usto siluje, ozlijedi ili povrijedi. Da, prošloga tjedna naš je zdravstveni sustav dosegao posve novu dubinu društvenog dna. Ne medicinskog, dijagnostičkog ili terapijskog, već pravnog, moralnog, ljudskog.

Naš je zdravstveni javni sustav jedan od najsofisticiranijih u društvu, kritična točka socijalne države. On je, nepobitno i jasno, izgrađen oko „pitanja života i smrti“. Ali je u nas očito i sustav u kojem neznanje, nesposobnost, indolentnost – ne liječnička ni medicinska – već upravljačka, kreiraju sustav problema. Ne rješenja. Sustav koji oštećuje, a ne liječi. I isprikama komunicira gluposti. Pa zato…

Poštovani ravnatelju KBC-a Osijek s koeficijentom gotovo dva i pol srednjoškolska nastavnika, zamjeniče ravnatelja s koeficijentom gotovo dva viša asistenta, pomoćnici ravnatelja s koeficijentom višim od redovitog profesora u trajnom izboru, žao mi je što za novac koji primate, kao i onaj koji još plaćate odvjetnicima i savjetnicima, ne znate da se otkaz može dati i kada radnik, pa i liječnik-specijalist, povrijedi obvezu iz radnog odnosa. A rekao bih da kada liječnik pacijenticu siluje, upravo to posrijedi jest. I, da, za to Zakon o radu predviđa otkaz, redoviti ili izvanredni, skrivljen ponašanjem radnika. Ne treba čekati liječničku komoru, nisu bitne licence ni pravomoćne presude.

Dragi ministre, da znate za sljedeći put, jer ovoga puta igrali ste se vlasti i zgriješili na štetu svih pacijenata, osobito pacijentica iz Osijeka, nije istina da ništa niste mogli poduzeti. Vražja je laž, i nikakva isprika, da treba mijenjati zakone. Mogli ste, trebali, morali smijeniti upravno vijeće, ono koje loše nadzire ravnatelja. Jer oni su mogli poduzeti mnogo toga da ravnatelja i njegove suradnike upute kako postupiti. Čak ih i upozoriti ili sankcionirati otkazom.

Moderna demokratska država, europska, jest socijalna. Zato što se skrbi o potrebama u društvu, brine se o starima, nemoćnima, bolesnima. U cijeloj Europi pod teretom troškova ta socijalna država postaje zapravo samo „administrator siromaštva“ jer jedino što čini jest ublažavanje najgorih negativnih posljedica ekonomskih i ekoloških kretanja. Ona prestaje biti paradigma društvene moći države već je samo kompenzacijska institucija. Mjesto gdje se najslabijima daju naknade, minimumi. A u nas smo i to uništili. Jer ono što dobivamo jest mizerija. Čekanje, jad i bol, a očito i silovanje. Od države koja bi trebala biti i moralna institucija učinili smo kloaku koju izbjegavaju svi koji mogu. Mladi odlaze u inozemstvo, imućni koriste privatne alternative. Samo najtužniji, jadni u siromaštvu i neimaštini, bolesti i starosti, tu na kraju završe. Dok se trudimo da u društvu država uređuje kako ljudi imaju ispravno govoriti, pa i (sic!) misliti, ispravno voljeti, pravilno jesti, istovremeno liječnici ne liječe, bolnice ne pomažu. Naprotiv. Kao što smo od svojih primorskih mjesta učinili muzeje nezakonite gradnje, sada i od javnih sustava činimo močvare ljudskih sudbina. To je taj naš politički terroire, plijen onih koji doživljavaju da su s vlašću osvojili i društvenu svemoć, nadmenu i neograničenu. Ovim malim primjerom, samo jednim, a zacijelo bi ih bilo još mnogo samo da ih se potrudimo iskopati, vidimo kako gradimo društvo neznanja i nesposobnosti, državu indolentnosti i nepotizma, gadljivo amoralnu, prezira vrijednu društvenu pirateriju u kojoj politika sve čini osim što pomaže. Političari-ministri imenuju upravna vijeća, ravnatelje, svoje stranačke i osobne sudrugove. Svi oni rade što žele, a ne čine ništa. Scena je to u maniri one Michela de Montaignea, da „na najvišem prijestolju na svijetu još uvijek sjedimo samo na vlastitom dnu“.

Što činiti? Mijenjati pirate, one koji su nam oteli pristojnost, bolnicu, državu i društvo. Pardon, mijenjati političare. Ili trpjeti, zamagaditi, rekli bi Međimurci. Samo, prvo su nas pokrali, potom su nam oduzeli zdravo društvo, sada nas siluju. Pomislite, što dalje?