„Maybe you’re cheatin’

Maybe you’re lyin’

Maybe you have lost your mind

Maybe you only think about yourself

Too late to run, too late to cry now

The time has come for us to say good-bye now

Mr. President, have pity on the working man

Mr. President, have pity on the working man“

---

„Možda varate

Možda lažete

Možda ste poludjeli

Možda mislite samo na sebe

Prekasno je za bijeg, prekasno za plakanje sada

Došlo je vrijeme da se oprostimo sada

G. predsjedniče, smilujte se radnom čovjeku

G. predsjedniče, smilujte se radnom čovjeku“

Randy Newman

U „Profesionalcu“, filmu genijalnog Dušana Kovačevića, uz famoznu glumu Bore Todorovića i Branislava Lečića (gledao sam i predstavu s Danilom Batom Stojkovićem, Bogdanom Diklićem i Nedom Arnerić u Vidri početkom 2000-tih), ima Bajagina pjesma. „Pada, pada, pada, pada, Šta to pada? Pada vlada, Već su mnoge pale vlasti, Pa ćeš i ti, dragi, pasti.“ Za svakog autoritarca na vlasti, freudovskog političkog narcisa, noćna mora je da bi mogao ostati bez igračke. Vlasti. Što rade politički pragmatici kad magija pragme nestane? Kada je politika jedino u čemu si se dokazao – što bez politike? Od velikog vođe ostane samo derište kojem je netko uzeo „autić“. Ili „legače“.

Ne pišem o „Profesionalcu“. To je uvodni ekskurs. Uvod u našu političku scenu. Andrej Plenković suvereni je vladar stranačke i nacionalne političke lige. Dugovječan, u trećem mandatu. Što će on kada ga napuste političke muze? Tu brigu nema. Nije imao. Barem ne dosad. Odakle onda ovo pitanje?

Valja prvo razjasniti kako vlada naš Vladar. Osobnim karakterom on se, sve više i nadmeno, nameće dvorskom entourageu. No dominira njime i među Falschspielerima pozicijskog i opozicijskog političkog ekosustava. Jedini koji mu parira, ili pak parira on njemu, jest karakter s Pantovčaka. Da, u suvremenom okruženju koje od političke ideologije, kao i svake ideje i vrijednosti, zazire, snažne osobnosti jesu brend. Dok politika bježi od „političnosti“, osobnosti i populizam vladaju.

Drugo je važno obilježje ono koje je Andreja Plenkovića učvrstilo na vlasti. On se, tijekom neizvjesnosti pandemije covida, potresa, inflacije, pozicionirao. Ozbiljnošću europskog protežea, ljubimca europskog mainstreama, štićenika njemačkih i francuskih politbirokrata, nametnuo se kao zaštitnik socijalno-ekonomske sigurnosti. Europskom financijskom potporom, novcem koji će nakon 2028. usahnuti, uvjerljivo je odglumio socijalnog skrbnika hrvatskog društva. Uvjerljivije od konkurencije, opozicije. Čak i one koja je u nazivu lijeva.

Uz politički novac i dedramatiziranje svakog zapleta, socijalna politika funkcionirala je prilično uspješno. Obećanja, PR-manipulacije, financijski benefiti reducirali su „socijalnu anksioznost“. Društvena scena uspješno je alimentirana. Kupljena, izravnije kazano. Sitnim, no ne samo sitnim, ustupcima i uslugama uspostavljena je naklonost i sindikalnih aktera. Naslušali smo se o niskoj nezaposlenosti, rastu minimalne i prosječne plaće. Rast BDP-a našem je premijeru dao biti promišljeni društveni mecena. Uz utišanu kritiku, socijalnih izazova vlasti nije bilo. Sjetite se samo rasta plaća u državnoj i javnim službama pred prošlogodišnje izbore. Pa što se dogodilo?

Sindikati obrazovanja! Oni su se dogodili.

Ne vjerujem da o sindikatima u Hrvatskoj znadete mnogo. No ključna sindikalna moć u Hrvatskoj leži u javnom sektoru. A tu su javne službe presudne. Jer su najbrojnije. Obrazovanje, znanost, zdravstvo, socijalna skrb, kultura, socijalna osiguranja ne nose sve, ali nose mnogo. Na njima se „šlepa“ sindikalizam državnih službi, opskurna scena policijskih sindikata. A iza njih redom, solidno plaćeni, idu sindikati državnog gospodarstva. I kada je Plenković ovladao sindikalizmom javnih službi, zapravo si je osigurao podršku sveukupne javne sindikalne scene. „Osvojio“ je socijalnu „carte blanche“ Hrvatske. Na noge su mu dolazili sindikalni čelnici tražeći rješenja i usluge, pljeskali čelnici sindikalnih središnjica, ceremonijalno kimali članovi Gospodarsko-socijalnog vijeća. Andrej je postao blaženik, ministrant sv. Josipa Radnika. I nijedna korupcijska ili kriminalna afera nije to uspjela poljuljati. Sve do 31. prosinca 2024.

Na Staru godinu trebalo je, potpisom Temeljnog kolektivnog ugovora za zaposlenike u javnim službama, potvrditi socijalnu uviđavnost vlasti. Nakon što su policijski sindikati pristali na sve (pristali bi i na „ništa“ koliko su „malo“ sindikati), Vlada je pristala na par statističkih ustupaka i mirno očekivala novu sindikalnu zahvalu za rast osnovice. No kao kod Kovačevića, „njega su za sve spremali izuzev za…“ sindikate obrazovanja.

Tog posljednjeg dana 2024. od potpisa kolektivnog ugovora za javne službe nije bilo ništa. Članstvo i tijela sindikata osnovnog, srednjeg i visokog obrazovanja i znanosti odlučili su ne potpisati. A zbog brojnosti njihova članstva nije postojala potrebna većina koja bi omogućila potpis kolektivnog ugovora prema Zakonu o reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata.

Nezadovoljstvo u obrazovanju poduže tinja. Plaće su, uspoređujući ih s drugim javnim službama, u obrazovanju podcijenjene. Liječnik koji se prvi put zaposli u struci, imat će koeficijent i plaću više no što učitelj ili nastavnik u osnovnoj i srednjoj školu može očekivati na kraju svoje profesionalne karijere. Specijalizant će krenuti s plaćom koja je viša od one sveučilišnog docenta. Liječnik specijalist već će osnovnom plaćom dosegnuti, čak i preskočiti, redovitog sveučilišnog profesora. O dodatnim uvećanjima primanja bolje i ne pisati.

U redu, reći će netko, no posao liječnika je odgovoran. Valjda ima neka ljestvica odgovornosti. Samo, znači li to da je obrazovanje „neodgovorna“ služba? Da se tako može obavljati? Čak i ako krenemo od toga da neke javne službe obavljaju posao „važniji“ od obrazovanja – jesu li razlike u koeficijentima i osnovnim plaćama opravdane takve kakve jesu? Sindikati obrazovanja misle da nisu! I – u pravu su.

U svijetu, pa i u našoj nedođiji, koji napredak gradi na znanju, onom kojeg obrazovanjem prenose nastavnici, učitelji, profesori, obrazovanje ne može biti „skupo“, zaposleni ne smiju biti „teret“. Njima ćete povjeriti djecu. Oni će se mučiti sa strahovima najmlađih, nositi s ludošću puberteta, mladcima koji se pokazuju i dokazuju. I sve to dok pomiču „intelektualne“ granice. Svi ćemo se zaklinjati u važnost javnog obrazovanja, ključnog za razvitak društva i poticanje „ljudskog kapitala“. No neće nam smetati što se sustavnim nedovoljnim financiranjem obrazovanje (nimalo slučajno) zanemaruje. A bez razumijevanja prave vrijednosti edukatora, pa i njihovim vrednovanjem plaćom, temelji učenja bit će nesigurni. Negdje između obrazovne zapuštenosti i ekonomske nepravde.

Društveni utjecaj obrazovanja nadživljava i dugoročne političke karijere. Političari žive do sljedećih izbora (ili afere zbog koje će ih strpati u zatvor), a nastavnici zapisuju budućnost dalekih desetljeća. Radi se o najobrazovanijem dijelu društva. Sofisticiranom sustavu pedagogije i andragogije usporedivom samo s onim zdravstva. No ne po plaćama. I da, nakon godina zapostavljanja, obezvrjeđivanja, sada i uz ideju da bi se potplaćene nastavnike trebalo ocjenjivati (uz prijetnju otkaza), sve uz vrlo aktualan napad na život i zdravlje djece i zaposlenih u obrazovanju – sindikati su podvukli crtu. Nisu potpisali. A to što granskih kolektivnih ugovora nema već gotovo tri godine, sigurno ne pomaže.

Što sad? Očito se sindikati, „omamljeni“ milozvučjem premijera, bude. Oni najsnažniji tu su i najopasniji. Treba se samo sjetiti dugotrajnog štrajka s kraja 2019. godine. Ili prosvjeda za kurikularnu reformu. Premijer čija vlast počiva i na uvjerljivosti u socijalnim pitanjima kojima je „radničku klasu“ odvojio od ljevice, to bi trebao razumjeti. Jer ne samo što će on gubiti podršku već bi mu netko mogao i „preoteti“ birače. A onda, možda, izgubi i vlast. U tome leži rizik za njega. Rizik veći od blamaže koju će mu Dragan Primorac priuštiti. Jer potonje je stvar njegove unutarstranačke kalkulacije dok spor sa sindikatima može voditi skidanju političke socijalne „pozlate“. Klatno bi moglo otići na drugu stranu.

Davno je Nelson Mandela rekao da je obrazovanje najmoćnije oružje kojim se može promijeniti svijet. Da, svijet. Ali i vlast u državi.