„Četvrt burek, konsultanti,

Nevladini foliranti,

Kriminalci, narodnjaci,

Profiteri i zemljaci.

Evro-Šengen koncepcija,

Ruski rulet, tranzicija,

Pravo, zakon, policija,

Majka-šajka, familija.“

Kiril Džajkovski, Darko Mitrevski

‛Tri nedjelje. Možda ona 21. travnja? Ili 28. travnja? Najkasnije 5. svibnja. To je jedina dilema. Sve drugo je jasno. Ili se barem činilo, izvjesno i jasno.

Plaća državnih i javnih službenika za ožujak 2024. godine bit će, u travnju, isplaćena u uvećanom iznosu. Nekih 250, 260 tisuća službenika dobit će veće plaće. Zamislite dvjestotinjak tisuća obitelji kako zadovoljno trljaju ruke. Pardon, kupuju i troše, radosno zahvalni našem Andreju. U travnju bi i umirovljenici mogli dobiti trinaestu mirovinu. Ajme, veselja, unuci bi dobili džeparac da počaste prijatelje, možda padne kakva plejka, moguće pokoja sestra u domu za starije ili obiteljski liječnik dobiju kakvu simboličnu zahvalu. Do travnja, tko zna, vjerojatno će i poljoprivrednici pogođeni zabranama svinjokolje i prisilnim klanjem dobiti neko obeštećenje. Zapamtite ovo do sada, kako bi ono premijer rekao: „Ovo je važno!“

Naravno, do travnja će, sigurno, biti dovršena obnova još pokoje škole, zgrade, obiteljske kuće na Baniji. I na Banovini isto. U Zagrebu će skinuti skele s nekog fakulteta ili muzeja. Možda predstaviti lokacije novih crkvi, pokazati skicu stadiona. U Dalmaciji će obnoviti ceste, pokloniti vatrogasna vozila dobrovoljnim vatrogasnim društvima. Krk će dobiti novi most. U maketi… Za Istru će, tako se bar priča, premijer izlobirati visoku nagradu za jedno maslinovo ulje, a ministrica Vučković pokušava već dugo sa sv. Vinkom i sv. Martinom dogovoriti da mlada malvazija bude bolja no ikad.

Vratimo se bitnom, po premijeru: veće plaće za državne i javne službenike, trinaesta mirovina i naknade poljoprivrednicima. Izbori su, bilo je to jasno, bar izvjesno, bili dobiveni. Za HDZ. Ostalo je samo pripremiti proslavu pobjede, narezati pršut, staviti ga na čelo, pozvati Đanija Maršana. Naravno, i intervjuirati darovite članove stranke koji bi mogli biti ministarski materijal – tu tko nema bar prekršajni nalog ne dolazi u obzir. Sve je, tako se bar činilo, izgledalo riješeno. Bili su spremni, kako je ono netko rekao, kao njemački vojnik 22. lipnja 1941.

Ali… Godina 2024. nije krenula blagonaklono prema HDZ-u. Sindikalci su počeli zanovijetati. Liječnici nezadovoljni povećanjem plaće prijete štrajkom. Prosvjetari teško mogu biti zadovoljni porastom plaće koja će „zacementirati“ da liječnik u startu državi „vrijedi“ bar kao dva srednjoškolska nastavnika, možda i više. Svi u javnim službama gledaju koeficijente objavljene u javnom tisku i procjenjuju koliko ih je država podcijenila. Nezadovoljni su sudski službenici. Vide i suci da je vrijeme za indijansku vatru i ključ na lakat pa podsjećaju kako su pred ljeto štrajkali, na bijelo. Iz zoca u šalici kave dalo bi se iščitati da nekog čekaju svađa i dalek put. Da to nije HDZ-ova vlada?

Zamišljam – znam, netko će pomisliti da imam čudan fetiš – dragog Andreja kako se znoji i ništa mu nije jasno. „Objasni mi, Ivane: mi ćemo njima dati 850 milijuna eura, plaće će svima rasti, a oni me ovako oblajavaju po medijima, spremaju prosvjede, prijete štrajkovima. Kako je to moguće? Euro, Schengen i Rafale neću ni spominjati! Ne razumijem“, pita on ministra Malenicu. Ovaj se stisnuo jer ni njemu nije jasno. I da se razumijemo, podosta toga ni meni nije jasno pa sam pomalo i sućutan. No moje brige nisu izborne već pravne.

Recimo, mene brine to što je Vrhovni sud Republike Hrvatske aktivistički „osmislio“ posve novu vrstu štrajka kojeg u Zakonu o radu nema. Taj nije vezan ni uz kolektivno pregovaranje niti uz neisplatu plaće, a legaliziran je i štrajk „protiv uredbe“. Pa se štrajkati može i sad kad će Vlada donijeti uredbe. To, čak, prema odluci Vrhovnog suda, mogu činiti i nereprezentativni sindikati što je kriterij reprezentativnosti koji smo dugo uvodili posve obezvrijedilo. Muči me što sucima, pravosudnim dužnosnicima koji kao dužnost obavljaju poslove možda i najvažnije grane vlasti, ne pada na pamet da štrajk koji oni nazivaju „bijelim“, „mjerama upozorenja“, „obustavom rada“ zapravo predstavlja eklatantno kršenje Ustava i zakona koji su temelj pravne države i vladavine prava, vrednota koje su prisegli štititi. Plaši me što velikom reformom predstavljamo povećanje plaće, a da u funkcioniranju zdravstva, obrazovanja, znanosti, socijalne skrbi, kulture nismo poduzeli nikakvu ozbiljnu promjenu kojom bi ih organizacijski i funkcionalno uveli u treće tisućljeće. Ne, dapače, smjene, dežurstva, radni zadaci i procesi isti su i jednako se obavljaju kao u vrijeme mračnog socijalizma, možda i u doba Marije Terezije. Opasno je što su državne i javne službe jednako (ne)efikasne, građani dugo čekaju i nisu zadovoljni uslugom koju dobivaju, a sada i troškovi ozbiljno rastu. Što ako nam se ponovi 2008.? Kako ćemo proći? Stradat ćemo gore nego tada. „Financijski ponor najdublji je od svih ponora, možete padati u njega cijeli život“, prijekorno bi upozorio veliki kombinator Ostap Bender.

Naravno, moje depresivne misli, crnilo koje širim, ništa je prema zabrinutosti premijera. Lako za Grlić-Radmana, on će u kafileriju. Mislim za direktora, ne na zbrinjavanje. U redu i sa srećkovićem Božinovićem, on je i kod Pupovca na Božić našao novčić. Fuchs će u penziju, Medved isto, ali hoće li se snaći s unucima i kako preživjeti samo od mirovine? I bez vozača? Habijan će u odvjetnički ured, no ima li u Varaždinu teretana jednako dobrih kao u Zagrebu? U koji će se nogometni klub zaposliti trener Anušić? Što će biti s ministricom Vučković, hoće li je Pivci postaviti za šeficu prodaje, na posao koji baš dobro obavlja? Kako će li se Piletić snaći s lektirom, je l’ se sjeća „Čuvaj se senjske ruke“? Kakva je Berošu manualna spretnost? Može li se Bačić navići da cijele godinu bude na Korčuli? Ima li šanse da Jandrokovića za bekvokal uzme Vojko V? Dileme, trileme, kvadrileme… Muka je to usporediva samo sa strahom Zorana Milanovića da se neće više s kim imati svađati. Iako, siguran sam, on će se prvi snaći. Sa stvaranjem neprijatelja on nema problema. (Muka će biti i Peđi Grbinu imenovati najkvalitetnije ministre, ali to su slatke muke. Odmah će shvatiti da je – uz Miletića u Ministarstvu obrazovanja, Grmoju kao „predstojnika ureda vlade za bombastične vijesti i skandale te tiskovne konferencije i populizam“, Bakića kao ministra financija, Benčić kao potpredsjednicu zaduženu za korupciju i otpad – najbolje vjerovati starim Zoranovim ministrima. Oni, konačno, ne mogu razočarati. Mislim, ne više nego što već jesu.)

No kako me supruga upozorava da ne mogu vječno biti destruktivan pa da nešto predložim, potrudit ću se, evo, pomoći. Premijeru Plenkoviću, za dobiti izbore nije važno samo se „izvuć“ iz ovih prijetnji prosvjedima i štrajkom. Pravne dileme pusti Šeksu, Turudiću i cjepidlakama s Pravnog fakulteta. Ne, službenici, umirovljenici, suci, poljoprivrednici trebaju biti zadovoljni da bi glasali za tebe. Nemoj im objašnjavati da ti znaš što je za njih dobro, ne spominji rast plaća i mirovina, ne govori da imaš samo 850 milja. Daj im što traže, ubaci još par milijuna, desetaka, stotina. Pa ćeš dobiti ozarena lica sretnih birača. I, molim te, ne spominji Rafale! Kad to riješiš, možeš, što bi Srbi rekli, „ladno“ u kampanji opet koristiti „vjerodostojno“. A i ovoga puta budi iskren, pripomeni da „ne mijenjajući HDZ nećeš mijenjati ni Hrvatsku“. Ne vole Hrvati promjene. Dometni i da je najbolja reforma – pro forma. Zvuči europski i fino. Uz par stotina tisuća usrećenih službenika, radosnih sudaca, pomlađenih umirovljenika, prošetat ćeš se kroz izbore taman ti Pupovac nosio listu za dijasporu. A znaš da će ti i Zoran i Peđa biti zahvalni.

Ako se pitaš što kasnije, tko će to platiti, ne brini. Pusti to kasnije. Ti ćeš za nas zauvijek biti naš Charles Michel i naša Ursula, sve ako i ne uskočiš u njihove urede. A ako ne prođeš ni za Josepa, uvijek možeš biti „apgrejdana“ Dube. Tvoj će račun na naplatu doći nekom drugom, Gordanu ili Olegu, osim ako se ne proguraju Anušić ili neki Karamarko 2.0. Samo jednu stvar nemoj. Neka ti na pamet ne padne ni reći: „Ja sam svoju dionicu odradio, hvala svima i doviđenja!“ Zvuči štosno, samo, sjeti se, ni prvi put nije dobro prošlo…