„A ovdje ljudi u odijelu, jučer sišli s brda

Sve veće glave, al’ praznina unutra

Brišu nam povijest, kradu nam sutra

Ljudi u odijelu, luđaci na odjelu“

Davor Viduka

Što je demokracija? Povijest, i ne tako davna, demokraciju je poistovjetila sa slobodom, slobodom u kojoj svatko ima glas koji se broji. A taj glas odlučuje o pravima pojedinca, arhitekturi društva. Tako demokracija i postaje sloboda, ona joj je cilj. Ta sloboda ima granice jer ona nije apsolut pojedinca, već počiva na odnosu spram drugih. Poput slobode i demokraciji je zadan format koji slijedi činjenicu da se njome upravlja društvom: demokracija ne može postojati kao mehanizam moći kvantitativne većine kojim će svi ostali, manjina, biti oštećeni. Ne, demokracija uključuje i manjinu kao subjekt. Odlučni položaj većine i jamstva manjini funkcionaliziraju se formom, procedurom, institucijama. One štite sve građane. Institucije su snaga demokracije: moć odluke većine, ali jamstvo prava manjine!

Ako je demokracija omeđena formom, procedurama, institucijama, je li malo manje sinonim slobode? Ključno je to pitanje demokracije, pitanje na kojem populisti izgrađuju svoje demokracije: okupljaju većine obećavajući im zbilje u kojima zbroj moći većine guši slobode manjine. Te su demokracije neslobodne jer prava podjeljuju ovisno o pripadnosti odlučnoj, prevladavajućoj većini. Takvim demokracijama institucije trebaju samo ako će naglasiti većinu, smetaju ako priječe dominaciju nad manjinom. Ponavljam, zbog toga su za demokracije institucije važne, zato ustavi i zakoni propisuju procedure, nameću forme. Pojedinci, građani, izjavljuju glas, formiraju većine ili ostaju u manjini, a procedure, forme, institucije definiraju ishode. Građani su glas demokracije, ali i razlog postojanja granica slobodi većine. To čine institucije, definiraju demokraciju kao onu slobode ili neslobode.

Sada krećem od kraja prošle kolumne, ideje da se demokracija štiti najboljim ljudima. To treba podcrtati kao ključnu tezu u nastavljenoj agoniji izbora glavnog državnog odvjetnika. Ljudi su za demokraciju važni, kadrovi za institucije presudni! Ako demokracijom želimo izgrađivati suvremeno društvo, jamčiti slobode, nužni su beskompromisni borci za ustavnost, zakonitost. Takve ljude trebaju institucije, kvalificirane kandidate, znalce, stručnjake. Presudno je da se oni ohrabre i izlože, kandidiraju, kako Plenković – ili plenkovići – ne bi mogao, usudio se, imenovati turudiće.

Jednostavno je: ako u demokraciji institucije kadroviramo slabima i lošima, slabimo demokraciju samu. U aktualnom primjeru, kad se za glavnog državnog odvjetnika izabere problematična osoba, osoba izložena osumnjičenicima ili okrivljenicima, ne radi se samo o razvidnoj poruci Državnom odvjetništvu. Ne, gore, poruka je koje će se i kakve kadrove preferirati. A to je poruka društvu. Ako na natječajima prolaze osobe koje to ni po čemu ne zaslužuju pa ih Plenković još ističe kao najbolje, ako mnogim ministarstvima upravljaju nesposobni i nestručnjaci, ako im se smijemo, a njihovi su gafovi i globalni memovi (poput onoga ministra Grlića Radmana prema Annalene Baerbock), koji će se znalac ili afirmirani pojedinac zanimati za ulogu u institucionalnom okruženju naše demokracije?

Na mom kratkom političkom putu ja i „oni“, političke i stranačke figure, proživljavali smo temeljni nesporazum. Za mene politika jest prostor u koji osoba unosi stručnost, stavove i vrijednosti, a za njih je to tek prostor namještenja. Za mene stručnjak u politici uvijek postupa po pravilima struke, tek potom politički strategizira, po njima politički probitak i poslušnost stranačkoj hijerarhiji jest cilj.

To što političari nemaju nužne kompetencije za upravljanje resorima i nadležnostima, za aktualnu generaciju političara nije prepreka. Ne, reći će „oni“, političari su stručnjaci u politici, oni donose odluke. To što pojma nemaju o području svoga djelovanja – to mačku o rep. Profesori hrvatskog jezika promišljaju rad i mirovinski sustav, ministrica poljoprivrede možda ne razaznaje glavati kupus od borovnice, ministar vanjskih poslova jednako je mogao biti astronaut ili majstor tarota. Kadrovski svijet našeg političkog miljea vrti se oko pretencioznih bezveznjaka, karijernih ništica, besprizornih ulizica, likova koji – kako je Milanović rekao – cupkaju oko premijera, ministara, zastupnika poput vesele vjeverice u nadi da će biti imenovani za direktora plinare, šefa nabave autocesta, pomoćnika ravnatelja agencije. Politici je demokracija sustav u kojem kao da je sasvim svejedno hoće li se privući najbolji ili će institucije naprosto „napučivati“ stranačkim podložnicima, „popunjavati“ političkim zaslužnicima. Potonji su i „bolji“ izbor jer neće ih mučiti profesionalna etika niti će komplicirati argumentacijom eksperata. A znalci to čine.

Postoje institucije koje su posljednji jamci demokracije i sloboda. Ustavni sud institucija je bez koje svijet izbora i ljudskih prava, demokracije i sloboda, naprosto ne postoji. Početkom lipnja ističe mandat desetoro sutkinja i sudaca. Imaju, potom, još šest mjeseci pa će o tome, nakon izbora, odlučivati Sabor. Nakon strahote oko glavnog državnog odvjetnika jasno je da će istaknuti znalci biti obeshrabreni javiti se, svi vide da je izbor stvar politikantske kalkulacije, podjele političkog plijena. Kako bi se pojedinci osobnog i profesionalnog integriteta javili? Ne, javit će se oni koji su dobili „mig“.

Godinama nemam dvojbe oko toga da je sastav Ustavnog suda slab i neuvjerljiv pa se u svojim odlukama bitno više ravna političkim interesima i korektnošću spram političke vlasti no što je to ikoji sastav do sada činio. Namjesto stručne vjerodostojnosti „četvrte grane vlasti“, jamca vladavine prava, posljednjih godina primjećujem servilnost prema onima koji donose političke odluke. Zašto? To je posljedica toga što su na Ustavni sud neki suci izabrani isključivo slijedom kriterija prihvatljivosti politici. Sastav je „sklepan“ političkim dogovorom, ne zaslugom stručne prihvatljivosti. I zato umjesto vladavine prava, oni štite vladajuću politiku, umjesto profesionalnosti pribjegavaju oportunizmu. Tako je to kad na Ustavnom sudu sjede neki s „krizama identiteta“, koji kad ulaze u banke u stranim državama postaju Damir Dolović. Ili drugi koji su tamo zbrinuti radi nagrade ili uklanjanja iz stranačke zbilje. Treći koji imaju važne prijatelje ili četvrti koji su povjerljivi i odani. A tek su rijetki ustavnopravni stručnjaci.

Želite plastično?

Početkom mjeseca Ustavni je sud treći put odlučivao o neradnoj nedjelji u trgovini. Ovoga puta posve se podložio politici, osnažujući ograničavanje tog rada. Pročitajte izdvojeno mišljenje sudaca Abramović, Kušan i Selanec, primjer je to stručnog i znalačkog. Potom pročitajte izdvojeno podupiruće mišljenje sutkinje Antičević Marinović. Ona kao argument u obrazloženju citira predsjednicu Sindikata trgovine: „Ovo je civilizacijski iskorak.“ Za Boga miloga, kakav je to cringe argument? Sudac Brkić, pak, primjećuje da je i samo ime nedjelje, koja je za njega blagdan (sic!), složenica koja se sastoji od „ne“ i „djeljati“. Što je to?

Na Ustavnom sudu, više no igdje, trebamo ljude koji prepoznaju vrednote ustavnog poretka, slobodu, ravnopravnost, vladavinu prava, socijalnu pravdu, demokraciju, poduzetničke slobode. Ne one koji osobne probitke ostvaruju na temelju premise: čini ono što će vladajućima biti po volji ili im barem ne stvaraj poteškoće! No mandat prolazi, bliži se novi izbor, a tu nastupa politika, dobro je biti blizak premijeru, ići mu niz dlaku. Pa iako na Ustavnom sudu trebamo znalce, dobivamo političke „servisere“. Umjesto crnića, žuvela, potočnjaka, biraju se eksponenti Šeksa, Plenkovića… Trebamo, recimo, Gardaševića, a dobit ćemo Palića. Zato se trebaju kandidirati oni koji znaju pa da vidimo kako će im pretpostaviti i birati odane i uslužne, nove turudiće, mlakare, brkiće, antičevićke… Kako će političkim dogovorom pljunuti na struku?

Zašto? Zato što nam trebaju najbolji ljudi. Oni su nužni da se izgrađuju institucije, da se njima osnažuje društvo, jamče slobode. U demokraciji. To je poruka i opoziciji: izbori se ne dobivaju samo kritikom ili napadom na vladajuće, treba nuditi ideje, društvene vrijednosti i uvjerljivost najboljih ljudi!