Prosječnom građaninu ove zemlje je teško povjerovati kako zemlja koja tri godine nije sposobna obnoviti kuće žrtvama potresa može u skoro godinu dana nadoknaditi pandemijski pad BDP-a od skoro 10%. Činjenica kako je ukupna vrijednost proizvedenih proizvoda i usluga u 2022. godini (BDP) realno 10% veća nego u pretpandemijskoj 2019. stoga izaziva nevjericu. Međutim, službene brojke upravo na to ukazuju. Prema Državnom zavodu za statistiku u odnosu na pretkriznu 2019., BDP je u prošloj godini bio realno veći 10%. Kada usporedimo podatke u tekućim cijenama, odnosno stvarnim cijenama po kojima su vršene transakcije (bez korekcije za inflaciju), podaci ukazuju na rast od 22%.

U usporedbi sa svjetskom financijskom krizom 2008., navedena brzina oporavka gospodarstva izgleda nestvarno. Tada je nakon pada proizvodnje 2009. Hrvatska ostala u recesiji sve do posljednjeg kvartala 2014., dakle punih pet godina je padao BDP (proizvodnja). Povrh toga, na pretkriznu razinu proizvodnje se gospodarstvo vratilo tek 2018. Dakle, oporavak od recesije je trajao punih deset godina. Čak i kada gledamo BDP u tekućim cijenama (bez korekcije za inflaciju), oporavak je trajao osam godina sve do 2006.

Tako dijametralno različiti ishodi dviju ekonomskih kriza u zemlji u kojoj prevladava percepcija o generalnom nefunkcioniranju institucija i izostanku reformi i napretka (osim možda u sportu) svakako zaslužuju dublju analizu.

U dobrobitima povećanog BDP-a uživaju samo uže društvene skupine, slično kao u knjizi ‘Zašto nacije propadaju’

Ključno pitanje je postoje li općeprihvaćena znanstveno utemeljena objašnjenja kojima možemo objasniti ovako eklatantne razlike u ponašanju hrvatskog gospodarstva i naravno ono što je još zanimljivije, čemu to možemo pripisati.

Dvije su ključne razlike u međunarodnom okruženju između svjetske financijske krize i pandemijske recesije. Prvo, Hrvatska tijekom svjetske financijske krize nije bila članica EU-a i u tom smislu nije mogla računati na pomoć. Drugi razlog koji se nadovezuje na prvi razlog je činjenica kako je odgovor EU-a na financijsku krizu 2008. bio u ideološkom smislu dijametralno suprotan odgovoru na pandemiju u 2020.

Dominantna “mantra” tijekom financijske krize je bila proračunska štednja (tzv. Austerity), odnosno inzistiranje na uzaludnim (samoporažavajućim) pokušajima uravnoteženja proračuna usred recesije s ciljem poštovanja kriterija iz Maastrichta. Proračunska štednja je samo dodatno dolijevala ulje na recesijsku vatru i svaki ušteđeni euro je implicirao manju potrošnju, manju prodaju, manju zaposlenost i još dublju recesiju. Svaki napredak u smanjenju deficita i duga bio je poništen dodatnim padom BDP-a s uvijek neizvjesnim učinkom na omjer duga i BDP-a.

Prilikom pandemije, kriteriji iz Maastrichta su privremeno suspendirani kako bi svaka članica mogla napraviti što je u njenoj moći u borbi protiv pandemije i recesije. Povrh toga, financijskim injekcijama osigurana je enormna količina likvidnosti na financijskim tržištima kako bi države mogle financirati pakete pomoći zdravstvenom sektoru i gospodarstvu općenito. Hrvatski javni dug je u pandemijskoj 2020. porastao 37 mlrd. kuna (sa 71 na 87% BDP-a). Upravo u tom prostoru za intervenciju i izostanku politike proračunske štednje treba tražiti prostor za odgovore na pitanja koja smo otvorili.

Drugi jako važan element je činjenica kako je Hrvatska tijekom pandemije bila članica EU-a. Navedeno nam je omogućilo sudjelovanje u programu oporavka i otpornosti u ukupnom iznosu od 10 mlrd. eura (skoro 20% BDP-a) u postpandemijskom razdoblju. Povrh toga, tijekom pandemije je robni izvoz u Hrvatskoj rastao brže od izvoza usluga (uglavnom turizam) te je postao glavni pokretač oporavka. Primjerice, od ulaska na zajedničko tržište robni izvoz je porastao skoro 2,5 puta, a od pretpandemijske 2019. godine 71%. Dakle, očigledno je kako se fiskalni paket od gotovo 700 mlrd. eura na razini Unije i indirektno preko izvoza prelijeva među članicama.

‘Arhaična struktura investicija s visokim udjelom slabo plaćenih radnih mjesta rezultirala je oporavkom u kojem se dominantno forsira uvoz niskokvalificirane radne snage, dok domaće stanovništvo i dalje iseljava iz zemlje’, upozorava Josip Tica. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Na valu europskih politika hrvatsko gospodarstvo se dakle atipično brzo oporavilo pa čak i preraslo pretkrizne razine, ali su svi pretkrizni problem ostali i još više su naglašeni. Upravo činjenica kako suštinski problemi nisu riješeni iako se dogodio oporavak proizvodnje dodatno potiče nevjericu da je oporavak stvaran.

Dugogodišnje kronično oklijevanje u provođenju reformi rezultiralo je gospodarstvom u kojem gotovo nema rasta ukupne faktorske produktivnosti pa ubrzani rast BDP-a dovodi do fiktivnog “manjka” radne snage. Arhaična struktura investicija s visokim udjelom slabo plaćenih radnih mjesta rezultirala je oporavkom u kojem se dominantno forsira uvoz niskokvalificirane radne snage, dok domaće stanovništvo i dalje iseljava iz zemlje u potrazi za radnim mjestima koja u Hrvatskoj i dalje ne stvaramo u dovoljnoj mjeri. Najeklatantniji primjer je činjenica kako je od 2019. gotovo nestalo sezonsko osciliranje broja nezaposlenih osoba. Jednostavno sva sezonska radna mjesta se uglavnom popunjavaju preko radnih dozvola.

Dodatni element koji doprinosi činjenici kako je teško pronaći opipljive dokaze oporavka hrvatskog gospodarstva je svakako i stanje na tržištu nekretnina. Atraktivnost Hrvatske i posljedičan priljev stranih kupaca nekretnina (preko 30% kupaca u 2021. su bili stranci) u kombinaciji sa sustavom subvencija stambenih kredita u uvjetima kada se gradi skoro dvostruko manje stanova nego pretkrizne 2008. rezultirali su eksplozijom cijena stambenih nekretnina u Hrvatskoj. Sve zajedno je smanjilo dostupnost stanova i učinilo ostanak i život u Hrvatskoj besmislenim čitavoj generaciji mladih ljudi.

Rast plaća koji je bio sporiji od inflacije, a daleko sporiji od rasta cijena nekretnina još je dodatno smanjio dostupnost stanova. Povrh toga, brži rast cijena od plaća je smanjio kupovnu moć i životni standard zaposlenih građana. Porast životnog standarda nisu osjetili niti umirovljenici. Rast mirovina isto tako nije pratio rast cijena u Hrvatskoj tako da su i umirovljenici bili isključeni iz uživanja u koristima tako brzog ekonomskog rasta. I radnici i umirovljenici su završili 2022. u situaciju u kojoj su mogli kupiti približno 5% manje proizvoda i usluga nego na početku godine. Posebno je frapantno kako se navedeni pad životnog standarda dogodio u situaciji u kojoj je Hrvatska ostvarila jednu od većih stopa rasta u svojoj povijesti (preko 6% je porastao BDP u 2022.).

Korijeni sumnje u realnost gospodarskog oporavka su i više nego očiti. Gospodarski oporavak koji se dogodio nije riješio kronične strukturne probleme koje je Hrvatska imala prije krize. Porast proizvodnje nije stvorio potražnju za radnim mjestima na kojima domaće stanovništvo želi raditi. Mjere Vlade su i dalje nastavile djelovati u smjeru napumpavanja cijena nekretnina. Rast plaća i mirovina nije pratio cijene općih životnih namirnica, a niti cijene stanova. Povrh svega, najsiromašniji građani pretrpjeli su natprosječan pad standarda zato što je cijena dobara koja pretežito troše (režije i hrana) poskupjela znatno više od službene stope inflacije.

Rast plaća koji je bio sporiji od inflacije, a daleko sporiji od rasta cijena nekretnina, još je dodatno smanjio dostupnost stanova

Ovako opisan model ekonomskog rasta, odnosno oporavka, ekonomisti nazivaju neinkluzivnim ili neuključujućim. U takvom modelu u dobrobitima povećane proizvodnje (BDP-a), odnosno većeg dohotka uživaju samo uže društvene skupine, dok je dobar dio stanovništva isključen iz koristi ekonomskog napretka. Nešto slično opisuju Acemoglu i Robinson u knjizi „Zašto nacije propadaju“.

Kako bismo na jedan opipljiviji način sagledali i kvantitativne obrise navedenog modela, korisno je analizirati srednjoročna kretanja u ključnim proračunskim stavkama kako bismo razumjeli implicitne strateške odrednice trenutnog modela ekonomskog razvoja.

Usporedimo li npr. porast BDP-a, proračuna, plaća i mirovina u mandatu postojeće Vlade od 2015. do 2022., dobit ćemo obrise implicitne strategije. Naime, u navedenom razdoblju je ukupna proizvodnja proizvoda i usluga (BDP) realno porasla preko 20%, što implicira da je i nacionalni dohodak približno porastao za petinu. Posljedično su i prihodi proračuna koji direktno ovise o gospodarskoj aktivnosti porasli realno 25%, stvarajući popriličan fiskalni prostor za djelovanje nosioca ekonomske politike. Nasuprot tome, u tom istom očigledno relativno uspješnom razvojnom razdoblju prosječne plaće zaposlenih su realno porasle 17%, a mirovine samo 5% (sve nakon korekcije za inflaciju). Očigledno je dakle kako su umirovljenici, a nešto manje i zaposleni u srednjoročnom razdoblju sustavno zakidani po pitanju inkluzivnosti ekonomskog modela.

Nasuprot tome, u kontekstu sređivanja proračunskih pokazatelja i pridruživanja eurozoni u posljednje dvije godine omjer javnog duga i BDP-a je smanjen s 87 na 68%, što uz Grčku i Cipar predstavlja jedan od najvećih smanjenja omjera u EU-u. Povrh toga, analiza BDP-a po prihodnoj strani (zbroj svih dohodaka zaposlenih, poduzetnika, rentijera i slično) je pokazala kako je za skoro dvije trećine inflacije u 2022. odgovorno neopravdano povećavanje profitnih marži poduzetnika. Dakle, u uvjetima poprilično ekstremne fiskalne prilagodbe za europske prilike, dogodilo se i povećanje cijena (inflacija) koje je u realnom smislu smanjilo standard građana (kupovnu moć plaća i mirovina), a s druge strane značajno povećalo profite poduzeća oslikavajući i kvantitativno razvojni model, u kojem je velika većina stanovnika isključena iz sudjelovanja u ekonomskim uspjesima na nacionalnoj razini.