Na sreću, ne spadam u one koji drhtavom rukom pišu oporuku. Nemam što naročito ostaviti osim iskustva i znanja. Iskustva su varljiva i rijetko vrijede nasljednicima, a znanja nitko ne smatra vrijednom imovinom. U posljednjih godinu dana sjedio sam na sjednicama Predsjedništva SDP-a kao svojevrsni vanjski član nejasnog statusa. Nekad me i nisu zvali. Mene nije smetalo da ne glasam, sudjelovao sam u raspravama, davao neke prijedloge, pokrenuo inicijative (antikorupcija), no ne baš s osobitim uspjehom. Mislio sam da treba za izbore stvoriti široki front saveznika koje će objediniti neki cilj, a ne mjesto na listi. Kad je ispalo drukčije, nisam protestirao strahujući da će se to tumačiti kao osobno nametanje jer svi članovi Predsjedništva su uhvatili neko perspektivno mjesto i, što se njih tiče, pobijedili na izborima. Oni su zadovoljni, no stranka je na izborima propala. Partneri su se pokazali nelojalnim i dva dana pred izbore koalicijski partner je izjavio da će podržati HDZ. Bio sam na sastancima na kojima se profilirao program i čuo puno pametnih riječi, ali ne i jednostavne poruke biračima.

No ono što je povod ovom pismu je ponavljanje fraze o zbijanju redova, o tome da ne smijemo pokazati razjedinjenost, prijekori da netko odaje što se raspravlja i tko što zastupa. Mislim da je takva tajnost nekorisna, čak štetna u trenutku u kojem su raspisani stranački izbori i u kojima se treba vidjeti što je tko rekao, što misli, za što se zalaže. Pa nije valjda vrijeme u kojem se na sastanke dolazi po mišljenje, a ne sa stavom? Čemu tajiti da podjele postoje i tko što traži, što kritizira i osuđuje, i sve to ostaviti za zatvorene forume. Kako onda birati najbolje? Pa nije stranka masonska loža. Stranka treba privući najbolje, poštene i hrabre, a tajnovitost prikriva kukavičluk. Tko će ostati u takvoj stranci, i važnije, tko će ući?

Na sjednici Predsjedništva, dan nakon izbora, tražio sam da predsjednik podnese ostavku, da ostavku daju članovi Predsjedništva i koordinatori koji su ostvarili najslabiji rezultat te da se analiziraju uzroci slabog rezultata. Sve to je u izjavama javnosti relativizirano, a ocjena rezultata svela se na tablice Arsena Bauka o uspjehu po županijama i naseljima u zadnja dva ciklusa. Ostalo je otvoreno je li to uopće bio poraz i tko je odgovoran, gdje su greške i uzroci.

Želim javno reći svoj stav.

1. Ovi nacionalni izbori shvaćeni su u SDP-u kao prilika da se tiho marginaliziraju i uklone suparnici u stranci, a cilj kojem se sve podređuje nije bio pobijediti, već zadržati moć. Neki kandidati su stavljeni na posljednja mjesta i morali su se boriti za preferencijalne glasove. Neki su ostvarili uspjeh, neki nisu, ali je pokrenut novi lanac sukoba koji se neće moći prikriti. Danas govore o zajedništvu i jedinstvu, no evidentne su razlike i raskoli, svađe i podjele, podmetanja, urote i klike. To najviše govore oni koji žele da se ništa ne propituje, ništa ne traži, oni koji bi najradije ostali, iako govore da se neće kandidirati.

Ovo nije vrijeme za zavjet šutnje, nego za otvorenu raspravu. Kandidata će biti više i zar će se birati prema glasinama, a ne prema onome što zagovaraju? Stranke se bave politikom, a to je javni i otvoreni posao. Stranke nisu crkve, njihove dogme treba uvijek preispitivati, a ne smatrati otajstvom.

Baz otvorene rasprave sakrit će se prave slabosti. Pod ovo spadaju i osobne nemoći organizatora izbora, davanje prednosti komociji i jednostavna lijenost, shvaćanje da je uvijek dobro, nedostatak invencije, ugodan status u društvu i medijima. Povjerovali su da će pobjeda doći sama po sebi ili kao posljedica javnog mnijenja. Tek nezadovoljstvo postojećim pokreće i vodi stvaranju pobjedničke mobilizacije. Ambicija je nužna kvalifikacija vodstva.

Ne znam što me je više zastrašilo, ovakav debakl nisam ni sanjao, ali što bi bilo da je SDP pobijedio? Nisam vidio ni kompetencije niti kvalifikacije kod onih koji su već slavili svoje ministarsko postavljenje. Čuo sam i rečenicu: za sve će biti mjesta kad pobijedimo.

2. Davor Bernardić je odgovoran za rezultat. Za rezultat krivicu više snose njegovi mentori, šaptači iz pozadine. Sad se ponavlja fraza da Bernardića ne treba cipelariti (tko to radi?), čime se štiti skupina koja ga je istaknula, gurala i skrivala se iza njegovih širokih pleća. Njegova odgovornost je nesporna, ali krivnja (trebali su znati, ali su olako mislili) pada na druge. Oni su uspjeli i dobili važne uloge i položaje u Saboru, ali ostali su dužni svoju ispriku i ostavku. Stranka se ne temelji na prijateljstvu i lojalnosti, ne na osobnom odnosu, već zajedničkom cilju.

3.Najvažnije. Cijela kampanja bila je utemeljena na ideji reforme, promjena, a slabo se o tome čulo. Mnogi koji su i formalno pobijedili, nisu prihvatili razumom niti srcem ideje promjene. Na primjer, reforma teritorijalne podjele ili zagovaranje izbornog modela koji je pokazao sve nedostatke, a malo dobrih rezultata. Svi se slažu da treba, ali ne baš sada, ne odmah i ne radikalno. No pravila vožnje cestom, s lijeve na desnu stranu, ne provode se postepeno. Mnogi to važu sa svog interesnog položaja. Reforma zahtijeva hrabre stavove, a ne mlitave apologete postojećeg koji razmišljaju koja je korist njima kad nešto predlože. Ovdje su reforme izgledale poput tupog koplja, načelno postoje, ali ništa ne pogađaju. U SDP-u dominira otpor promjenama.

4. Nepravedno je ne primijetiti da se ne radi samo o nedostatku političke vještine, trenutnim okolnostima i osobnom slabostima. Procesi u stranci – oligarhizacija, negativna selekcija, ceremonijalizacija i gubitak sposobnosti vizija i ciljeva – prije su globalni, nego lokalni. Traju dugo. Manualna radnička klasa već dugo ne postoji, u inačici seljaka koji su dobili plave radničke kute, stanove i odmarališta. Načini eksploatacije su manje grubi. Srednja klasa i široki slojevi žive u ugodnoj neslobodi potrošačkog društva. Problemi su globalni, a stranačke politike lokalne. Izbori se mogu izgubiti, ali ostati bez klase koju zastupa stranka je izuzetan peh. SDP se teško prilagođavao promjenama. U devedesetim godinama pod silom i prijetnjom izgubio je članstvo. Ljudima se politika gadi. Reforme su kasnile kada je SDP vodio vlade jer su moćne poluge vlasti bile u rukama nove političke klase predatorskih pljačkaša kojima je prijetnja lustracijom i želja za neprijateljem kojeg će kriviti za sve SDP pretvarala u nesigurnog aktera koji je popravljao greške, nepravde i grubosti hrvatskih bahatih vladara.

Koalicije su nastale protiv promjena, a ne za njih.

Nedostatak entuzijazma nije posljedica toga da se nije htjelo i nije željelo, već nedostatak znanja kako pobijediti u otvorenom nadmetanju. Nisu krivi glasači koji nisu izašli na izbore, koji nisu zvali druge da izađu, krivi smo mi koji smo to odšutjeli. Ovo se tiče i mene osobno. Ne radi se o tome da se ne mogu naći izgovori, već o jednostavnoj političkoj formuli: odgovara se za rezultat, a ne za namjere.

5. SDP je potrošio najviše u kampanji, ali ne na profesionalan i inovativan način, nego na rutinu oglasa koje nitko nije zamijetio, motivacijskih parola koje nitko nije shvatio, mitinga i sastanaka.

Kampanja je mlitavo i neprofesionalno organizirana. Ne znam za financijske detalje ugovora, ali znam da su se uspješni stručnjaci nudili bez financijskog ucjenjivanja. Valjda je problem u tome da su Zorana Milanovića promovirali u predsjednika? Siniša Jagodić ima više iskustva u prepoznavanju karaktera nego u koncipiranju kampanje, slogana i publiciranja. Onaj tko je vješt u zakulisnim borbama i plasiranju taština nije čovjek za javne izborne utakmice. Ono što su bili programski dokumenti nije se pojavilo kao udarni moto, već kao birokratska i dosadna fraza. A u administraciji središnjice postoje desetine zaposlenih. Njih se ne koristi, ne sluša i ne zapošljava prema tome koliko razumiju organizaciju i kako mogu komunicirati s građanima.

6. Ideja da se izbori personaliziraju pomogla je HDZ-u. Njihov vođa pokazao se bahatim i manje inteligentnim od Bernardića, ali bio je nadmoćan u sučeljavanju i pobjeđivao je zbog nespretnih i sporih reakcije Davora Bernardića. Takozvani trening za sučeljavanja vjerojatno je izmišljotina. Bernardić je mogao biti duhovit i pristojno zajedljiv i ironičan, nasmijan i samouvjeren, kao što i privatno jest, ali te svoje kvalitete zaboravio je u korist fraza bez strasti i ispalo je kao da želi uvjeriti Plenkovića u nešto. Bez strasti. Kako sam napisao, Bero je ispao pošten i dobar, ali takvog bi čovjeka za zeta i susjeda, a ne premijera.

7. Treba javnosti reći koliko članova ima SDP. Sad će biti izbori za tijela stranke pa neka se zna koliko članova ima. Ne mogu se kandidirati i glasovati oni koji ne plaćaju članarinu. Od nekad vrlo organizirane stranke nije ostalo puno, čak ni u gradovima u kojima pobjeđuje. Financijska situacija nije sjajna. Ne postoji stranačko glasilo. Nema tematskih sastanaka, češće se samo ljudi vide uz grickalice i sokove. SDP nije ni masovna niti organizirana stranka kao što je bio. Članstvo je malobrojno i ne baš motivirano i akcija nema. A kad je tako, ljudi se glođu oko časti i moći, svatko na svojoj razini. Pitanje je postoji li stranka ili je to grupa, skup klika i interesnih lokalnih veza.

8. Proces zatvaranja i gubitka podrške trajali su dugo, a posljedice su nepovratne. Fraze o izvornoj socijaldemokraciji nisu bila pogonsko gorivo stranačko djelovanja, a sve manje i predmet doktrinarne rasprave. Ne radnička klasa, sindikati i prosvjedi, već mediji i novinari postaju nositelji promjena. Politika je postala spektakl! Mladi ljudi obrazuju se širom svijeta, a kad upališ računalo, granice nisu fizičke barijere. Od svih tih objektivnih procesa najznačajniji je fizičko starenje članstva, gubitak interesa mladih za javna pitanja, masivna manipulacija svijesti usmjeravanjem života na trošenje i zabavu.

9. Poseban problem su nova izborna pravila za izbore u SDP-u. Koliko strahova od novih i ambicioznih! Podsjećaju na dogovorene natječaje za posao u kojima se unaprijed zna ishod. Ja suprotno smatram da šansu treba dati mladima koji nemaju loše frustracije neuspjeha. I to ne onima koji imaju mentore u sjeni, već su obrazovani, rječiti, snalažljivi i prgavi. Pravila su tiho prošla Glavni odbor, još tiše revidirana u nekakvom pročišćenom tekstu, ali sada su važeća. Ja smatram da su sada u novim okolnostima potrebnog restarta nefunkcionalna. Rasprava na Glavnom odboru o sastavu izbornog povjerenstva i zaključavanje evidencije pokazuju koji je stupanj zabrinutosti za ishod. Sada je kasno, izbori su raspisani. Iz naše povijesti učimo da stranke rado zaobilaze pravila usvojena da bi bila prepreka samovolji vrha. Čak i kada su usvojena kao zakon koji ograničava lidere, pravila vremenom slabe. Oslabila su pravila, lideri su ojačali.

Tim pravilima se otežavaju potrebne promjene. Oni koji su vodili i zastupali SDP proglasili su se nezamjenjivima. Već prve odluke kluba ukazuju na to. “One who is indispensable has in his power all the lords and masters of the earth.”

10. Svijet zato nije propao, ali odgovorno treba povući konzekvence. SDP je potreban na hrvatskoj političkoj sceni, mnogi ljudi vjeruju u to da budućnost nije vraćanje u prošlost, da su politički sukobi tek odraz stvarnih sukoba između bogatih i sirotinje, da obrazovanje i znanost vrijede više od praznih proslava i samohvale.

SDP je uvijek zastupao napredak, branio interese prezrenih na svijetu, poticao skromnost i poštenje. Treba braniti te ideje i odgovarati za neuspjehe. Sada nismo uspjeli. Drugi imaju više šanse ako dobiju priliku. Tko ne zna, tko neće, tko misli samo na osobni položaj, nema tu priliku.

Ne treba tražiti opravdanja u trikovima i lažima protivnika. Mi smo bili izazivači i znali smo s kime imamo posla. Nije to krivnja samo jednog, ali kakvi su to traljavi savjetnici i pokrovitelji. To je kukavički jer sad ne trebaju isprike, nego restart stranke. Nije za to kriv jedan inače pristojan predsjednik stranke, ali on je dobio zadatak. Obećao je pobijediti. Nije. Sad ne smije smetati, nego se povući dok to može bez srama. Ne radi se o tome da se nađu izgovori, već o jednostavnoj formuli: odgovara se za rezultat, a ne za namjere. Rasprava bez takvih hrabrih poteza je birokratska rutina i obranaški manevar šalabahterske birokracije. Dozvolite da završim parafrazom meni omiljenog teksta. Filozofi su različito tumačili rezultate izbora, a radi se o tome da se oni nikad ovako ne ponove.