Ako se ljudi đavolski pokvare kad im daš vlast, ako POŠTENJACI PREKO NOĆI postanu pohlepni, teško je isključiti da se radi o vražjem hiru nekog Mefistofela koji traži jeftine duše dužnosnika

Ponekad mi se pričini da vrag postoji. Vrag, Đavo, Sotona. To se ne dešava u noći punog mjeseca kad južina povija vrhove čempresa u susjednom vrtu ili kad munje lupaju po moru. Meni pomisao da đavo postoji dođe danju, obično kad čitam novine ili slušam vijesti. Ne mogu vjerovati da bez zlih sila ljudi koje poznajem kao razumne i cijenim kao pametne, odjednom počnu lupetati idiotske fraze, braniti paradoksalne tvrdnje kao da su opsjednuti. Moje znanje egzorcizma sasvim je površno, gledao sam dva, tri filma u kojima mlada djevojka u spavaćici opsjednuta govori strane jezike, okreće glavom i uopće izgleda poremećeno. Mladi svećenik pritom maše svetom vodicom i moli se. Ne mislim na to. Ne mislim na to da se ljudi kvare, da ljepotice postaju rospije, da nabildani muškarci dobiju pivski trbuh i podbradak. Vražje djelo manje je primjetno, ali veće, u promjeni duha.

Pretpostavka da nečastivi postoji javlja mi se kad vidim da su dobre namjere građevni materijal za pakao, da se plemeniti planovi i ideali pretvaraju u noćne more, da zakoni postižu upravo suprotno od onoga zašto su napisani i, naročito, da se ljudi kvare kada dođu na vlast i ništa ne popravljaju kada dobiju izbore.

Đavla nisam sreo osobno mada sam u trenucima sumnji intenzivno zurio u ogledalo, no o njemu sudim prema posljedicama. Poznavao sam ljude simpatične, vesele i normalne koji su, došavši na vlast, počeli govoriti gluposti i služiti se nepristojnim fakinskim rječnikom. Iako u tome prednjače saborski zastupnici iz desnog vrha dvorane, pojava je doista prisutna na svakom dijelu političkog spektra. Javnost primjećuje bijedne prostakluke, uvrede na temelju majčina porijekla, patriotske ispravnosti, izbora bračnog druga, bijega s fronta, no ja sam osjetljiv i smetaju mi i ishitrene izjave i blage diskvalifikacije na osobnoj razini, kritike nečijeg lokalnog naglaska, govorne mane ili fizičkog hendikepa. Iako se tu ponekad radi o osveti istim sredstvima, takozvanom milo za drago, javnost ne voli, naročito u podjeli na „vaše i naše“, čuti takav ton. Jandroković i Božinović grubo su i uvredljivo napali Bernardića, on je Njonju uvredljivo nazvao, Plenković uzvratio Milanoviću pretjeranim verbalnim granatiranjem… Prostakluk odjednom postaje, uz stalne ustaše i partizane, sredstvo skretanja pozornosti. Već sam pomalo zaboravio tko je koga svojevremeno zvao na kavu, tko je davao košarice, tko se ljepše srodnički osmjehivao. Gluposti postaju prioritet, a sačuvati obraz važnije od glave i važnije od države.

TREBALO BI SMISLITI I UBACITI u Ustav neki trik kojim se glupa sučeljavanja mogu prevladati i nastaviti suradnja. Recimo, suparnici u nekim plemenima, bijesni i ratoborni, natjecali bi se u bubnjanju. S čela bi im se cijedio znoj, dobili bi žuljeve, ali ne bi prestajali. Tko prvi odustane – izgubio je. I tako bi to trajalo. Suplemenici ne bi mogli spavati, suparnici bi se inatili i bubnjali. Na kraju bi, i na sreću plemena, netko odustao, protivnici bi se zagrlili, popili obredna pića. Bolje je bubnjati nego trabunjati.

U nešto tišoj varijanti nadmetanje se provodilo i u našim krajevima s vinarskom tradicijom, i to ispijanjem gemišta. Htio sam dodati ili piva, no strani vlasnici naših pivovara ionako dovoljno zarađuju na našim glupostima. Dakle, nakon pedeset gemišta (najmanje) zaboravilo bi se u čemu je sukob, nakon šezdeset gemišta svi bi se čudili što je uopće problem, grupno bi se piškilo s mosta pa bi i stranačke i ideološke podjele iscurile nizvodno. U Hrvatskoj, čitam, ostale su neprodane velike zalihe vina, ostale su nataložene strašne mržnje i ideološki sukobi, pa je ovaj moj naivni i utopistički prijedlog ipak sasvim praktičan.

No ako se ljudi đavolski pokvare kad im daš vlast, ako poštenjaci preko noći postanu pohlepni za nekretninama, crnim limuzinama i bijelim brodovima, ako ministri više vole mito nego stručnost, ako skromni i samozatajni odjednom osjete ljubavničke strasti prema mladim i povodljivim ženama, teško je isključiti da se ipak radi o vražjem hiru nekog Mefistofela koji se šeće dvorovima, palačama i traži jeftine duše dužnosnika. Duša dužnosnika prividno je skupa jer narod misli da oni duše nemaju, ali za takvu potrebu i to se nađe nakon stranačkih iskušenja. Kažem prividno, jer vrag plaća obećanjima i u ugovoru malim slovima dodaje uvjete. Vraga bi trebalo nekako prevariti. „Vrag je star, treba ostarjeti da bi ga se razumjelo“, zapisao je Goethe.

ONI KOJI PRODAJU DUŠU RIJETKO PODNOSE ostavke iz moralnih razloga, zato bi dobro došao neki isprobani trik. Recimo, svi znaju i slave atensku demokraciju, rado se pozivaju na Periklov govor o slastima slobode i demokracije, ali rijetko spominju ostracizam. Ostracizam je davao pravo slobodnim građanima Atene da jednom godišnje na glinenim pločicama napišu ime nekoga čija moć ili loš primjer predstavljaju opasnost za zajednicu i demokraciju. Takav bi bio izgnan na deset godina iz Atene. Prognanika se nije smatralo nečasnom osobom niti mu se oduzimao imetak. Sve bez krvi i mučnih suđenja, bez povjerenstava, drugarskog ili stegovnog vijeća. Bez novinskog sramoćenja i povlačenja po sudskim instancama. O da, bilo je tu tužnih sudbina (Aristid, Kimon) i grešaka, prognani su bili i vojskovođe i filozofi, pjesnici i umjetnici. Progonstvo se moglo i opozvati. Ne treba pitati koji je vrag bio Atenjanima niti kako sam došao na tu ideju.

Mene jednostavno raduje pomisao na to da nešto slično imamo u hrvatskoj demokraciji. Ne mogu sakriti osmijeh kada zamislim tko bi se vjerojatno našao na glinenim pločicama u Zagrebu, u Hrvatskoj. Konkurencija bi bila strašna. Ne treba smatrati da ostracizam zamjenjuje izbore. Suprotno, to bi bila divna korekcija rezultata. Narod bi u ruke dobio instrument lustracije, no ne kao čistku u redovima umirovljenika. Uostalom, već sada se, ali sasvim nesistematično, to primjenjuje na perspektivne konkurente koje se šalje u europske institucije (nekad se tako slalo u Beograd).

Ma ne znam koji mi je vrag nametnuo ove ideje. U predizborna vremena i vrag pojačava aktivnost, daje ideje o koalicijama i sastavlja izborne liste. Istina, njegov pravi trenutak je sastav vlade. On bi ideju o ostracizmu podržao jer tu ni halja ni položaj nisu zaštita. Ja bih mu možda i prodao dušu, no jamstva ubrzano istječu pa sumnjam da bi je kupio.

U predizborno vrijeme treba misliti o vražjim djelima. Biramo jedno, a ostvari se nešto drugo. Nitko vam ne može platiti koliko vam ja mogu obećati. Vrag upetlja svoje prste i pokaže nam svoju moć. Sve što činimo ceremonija je slikanja Mandale. Stvaramo godinama divne slike od pijeska pune boja i stvorene vjerom u ljepotu i dobro. I onda ih, u slavu Boga, divlje razrušimo i pijesak prepustimo vjetru i vodi. Hrvatska kao republika slika je napravljena raznobojnim zrncima pijeska, puna prijelaza i boja. I onda je netko sruši u slavu nečega, tvrdeći da je rušenje dio stvaranja, a prijevara dio života, sve ponovno pretvori u pijesak. I vi onda tvrdite da vraga nema! Ima središnje mjesto u Dnevniku.