Naš svijet poharale su dosad mnoge pošasti, a opet je svako razdoblje bolesti trenutak preispitivanja, kada je normalnost na kušnji, tjeskobe se razbuktaju i okrećemo se vlastitim mračnim mislima. Pandemije razbijaju stare navike. Lome srca. Ljudi se boje. Smrt vreba. Sigurnost je bačena u vjetar. Duboko u sebi ljudi osjećaju potrebu da iznova osmisle stvari, što i sam upravo činim, prisilno zatvoren, brojeći dane i noći i smatrajući se sretnim što sam neokrznut pobjegao trenutnoj pandemiji u Ujedinjenom Kraljevstvu i, nekoliko mjeseci ranije, s profesure u Wuhanu, nulte točke Velike pošasti koja se nad nas nadvila.

Usred boli i panike, prirodno je da ljudi pokušavaju pronaći u tome neki smisao. Dakle, što možemo reći o uzrocima, posljedicama i povijesnom značaju ove nove pošasti? Neki odgovori već su jasni.

Pošasti obično udaraju bez upozorenja, ali ova, iako iznenadna, ipak se u nekoliko stvari bitno razlikuje. Očigledno, uči nas da se jahači na blijedim konjima ne pojavljuju uvijek nakon ratova, kao što je to bio slučaj s pogrešno nazvanom španjolskom gripom od 1918. – 1920., pandemijom koja je vjerojatnije započela u Kansasu i zahvatila oko 500 milijuna ljudi, u to vrijeme četvrtinu svjetskog stanovništva. Naša Velika pošast proizvod je mirnodopskog vremena, što je jedan od razloga početne bezbrižnosti i poricanja. Popriličan broj političara i milijuni građana još uvijek ne vjeruju da se to događa. Ustrajni u svojoj gluposti, misleći samo na sebe, uvjereni su da je riječ o podvali ili medijskom pretjerivanju čija će se lažnost uskoro razotkriti. Kao da ih pošast potajno privlači ili možda čak, kao što je Charles Dickens sugerirao u „Priči o dva grada“, osjećaju čudnu naklonost podlijeganju virusu ili promatranju drugih kako od njega umiru.

U ovoj novoj pošasti razlikuju se i žrtveni jarci. Tisuće Židova ubijeno je nakon što su ih općinske vlasti, biskupi i Sveti rimski car optužili da su širili kugu sredinom 14. stoljeća u Europi. Židovi su se ponovno našli na meti u prvom snimljenom Hitlerovu govoru, održanom 1919. u minhenskoj pivnici Hofbräukeller, kada su optuženi za „žudnju za novcem i dominacijom“ i širenje “rasne tuberkuloze među narodima“. Današnje mete još uvijek ni na koji način ne uključuju Židove, muslimane ili crnce. Pošteđeni su i invalidi, siromašni i LGBTI skupine. Zasad su sve te grupe imale sreće.

Može biti da „demokratske“ osobine ovog vrlo zaraznog virusa, njegova izvanredna sposobnost da bez ikakve diskriminacije napadne bilo koga, bilo gdje, od Harveyja Weinsteina, Borisa Johnsona do princa Charlesa, umanjuju mogućnost stigme. Možda su civilna društva starih demokracija naše generacije naučila da je najveća lekcija ostati civiliziran. Vrijeme će pokazati, ali u ovom trenutku više zabrinjava porast nezdravog novog orijentalizma. U Londonu i Bruxellesu, Kopenhagenu, New Yorku i diljem svijeta zapaljive govore o kineskom virusu prate verbalna zlostavljanja i premlaćivanja Kineza, naprosto zato što pokušavaju biti odgovorni pa nose maske u javnosti ili samo zato što su Kinezi. Mrzilački memovi i klevetanje Azijata općenito, šire se platformama kao što su 4chan, Gab i Telegram. I u čudnom zaokretu sudbine, orijentalizam se pojavljuje i na Istoku. Na Twitteru u Indiji kroz #ChinaVirus trendove gurui javno govore da je narod Kine „naučio lekciju zbog mučenja životinja“. Javljaju se i rasistička mrmljanja iz Kine, prema kojima je virus nastao u Sjedinjenim Državama, a za njegovo širenje krivi su zapadnjaci koji jedu salatu. Poput vrućih krumpira koji brzo prelaze iz ruke u ruku, takve glasine daju novo značenje staroj frazi „mlad i zelen“. Indonežani koji jedu puno gado – gado salate i Tajlanđani koji vole salatu od zelene papaje, valjaju se na to od smijeha.

Iznenadni socijalizam

„Kuga“ Alberta Camusa (1948.) i „Sljepoća“ Joséa Saramaga (1997.) podsjećaju nas na to da razdoblja epidemija bude najgore u ljudskom rodu. Šire ravnodušnost prema drugima, nasilje nad ženama i sitnu pohlepu. Druga ljudska bića, njihov dodir, tijelo i dah, puko postojanje, iznenada postaju odbojni. To se svakako odnosi i na našu Veliku pošast, ali i zlikovci su ovoga puta drugačiji. Medijske platforme napuhale su panična upozorenja i lude tuče oko toaletnog papira u prepunim trgovinama. Senzacionalizam skriva činjenicu da prave zlikovce treba potražiti drugdje.

Jedna od velikih lekcija ove pandemije je sljedeća: razdoblje neoliberalizma dugo četiri desetljeća nije odgovorno samo za dekadencije poput sve većeg jaza između bogatih i siromašnih, nametnute politike štednje nakon skore propasti bankarskog sustava, globalnog zagrijavanja i uništavanja vrsta. Sada vidimo da su vlade koje su slijepo provodile tržišnu ekonomiju, odgovorne i za uništavanje javno-zdravstvenih sustava i prebacivanje zdravstvenih rizika i dugova na pojedince i kućanstva. Skandalozan rezultat takve politike je neorganizirana i preopterećena javna medicina u mnogim sredinama, uključujući i najbogatije zemlje planeta. Zato je bilo potrebno aktivirati vojsku kako bi se hitne potrepštine dopremile u bolnicu St. Thomas u središnjem Londonu, zato je francuska vlada pretvorila vlakove TGV u bolničke odjele i zato liječnici u newyorškim bolnicama mole za isporuku respiratora dok naručuju kamione s hladnjačama kako bi se uklonili pacijenti koje nisu uspjeli spasiti.

U narednim mjesecima i godinama puno će se govoriti o kapitalističkoj pohlepi i privatnom profiterstvu te zašto kult posesivnog individualizma mora biti stavljen pod političku kontrolu, uz potporu snažnijih i otpornijih javnih institucija. U tom smislu, veliki poremećaj koji je izazvala ova epidemija razlikuje se od onog iz 2008. Tada su čitavi sustavi spašavani masovnim injekcijama državnog financiranja, nakon čega je građanima nametnuta politika štednje. To je bio socijalizam za bogate, a brutalni kapitalizam u kojem samo najjači preživljavaju za ostale.

Velika pošast je drugačija. Budući da potencijalno dotiče i uništava svačije živote, spašavanje velikih biznisa, posebno banaka, nije dovoljno. Ovoga puta mora se spašavati i građane, a to znači izravne isplate pojedincima, povećanje naknade za nezaposlene, pakete s hranom, zamrzavanje otplata kredita i zaustavljanje deložacija. Tko će na kraju platiti taj iznenadni socijalizam, naravno da je političko pitanje o kojem tek treba odlučiti. Možemo biti sigurni da se kuju planovi kako bi se bogatima nadoknadili gubici koje će siromašni platiti. Nagovještaj budućnosti možda je način na koji grčka vlada potpisuje unosne ugovore za kampanju „Ostanite doma“ s privatnim medijskim tvrtkama i plaća privatnim istraživačkim institutima, a ne sveučilištima i javnim istraživačkim centrima, testiranja na virus. Ali zasad su izabrane vlade u atlantskoj i azijsko-pacifičkoj regiji naglo odbacile svoju naklonost prema neobuzdanom kapitalizmu. Uz slab ili nikakav otpor bogataša, trijumfirala je odjednom nova era socijalizma, potpomognuta strahovima od gospodarskog kolapsa i masovnih smrti te bilijunima državnih dolara.

Iznenadni socijalizam sigurno ne donosi građanima raj zemaljski. Pristup klinikama za testiranje, ustanovama za skrb o djeci, internetu, hrani i odgovarajućem životnom prostoru loše je raspodijeljen. Povećavaju se stope obiteljskog nasilja nad ženama i razine obiteljske nesreće. U Indiji Narendre Modija, trotjedno zatvaranje ljudi u kuće kako bi se „spasilo svakog građanina“ urodio je gomilanjem hrane, potrepština i lijekova među srednjim i višim srednjim slojevima i nametnuo beskućništvo, destrukciju, kemijsko zaprašivanje i policijsko premlaćivanje desecima tisuća migrantskih radnika. U ovoj Velikoj pošasti svi su jednaki, ali su neki jednakiji od drugih.

Pa ipak, unatoč pohlepi i okrutnim nepravdama, u iznenadnom socijalizmu, koji je prihvatio veći dio demokratskog svijeta, sigurno postoji i nešto dubljeg značenja. Upečatljiva je nervoza izabranih vlada zabrinutih zbog svoje ranjivosti na razočaranje i nezadovoljstvo građana. Nije samo stvar u tome da je virus demokratičan. Sve vlade su nervozne. Znaju da njihova moć u konačnici počiva na pristanku onih kojima vladaju. Velika pošast prisilila ih je uvidjeti da zabrinuti i ranjivi građani neće prihvatiti još jedan krug štednje. I to jednostavno zato što, u tim novim okolnostima, drastična rezanja ne bi samo značila masovno siromaštvo. Štednja bi donijela masovnu smrt.

Vodstvo

Budući povjesničari reći će nam je li ovo razdoblje bilo trenutak u kojem su ohola averzija prema smrti i slavlje života bogatog dijela suvremenog svijeta ponovno bili razotkriveni u svom dvoličnom licemjerju, kako se to nakratko dogodilo tijekom ratova u Vijetnamu i Iraku, ali ovoga puta u puno većoj mjeri. Smrt više nije tamo negdje u dalekim zemljama. Ne može se više pripisati „terorizmu“ ili skrivati u statistici automobilskih nesreća i zatvora za mučenje. Smrtonoša je među nama. S kosom u ruci, vješto se provlači kroz naše redove, nevidljivo odsutan ali opipljivo prisutan, svugdje.

Sveprisutnost smrti ne pomaže objasniti samo iznenadni socijalizam i nervozu vlada, već i nove poteškoće s kojima se izabrani vođe susreću dok pokušavaju opravdati svoje postupke građanima. Velika pošast vapi za vođama koji znaju motivirati građane osvajanjem njihova poštovanja. Pravi demokratski lideri imaju stila. Oni slušaju. Oni uče od drugih. Znaju vrijednost stručnjaka, mudrih ljudi (kako je rekao Niels Bohr) koji ih podsjećaju na granice vlastita znanja. Pravi vođe su razumni i iznutra mirni. Znaju prihvatiti šalu na svoj račun, ali odbijaju biti klaunovi. Oni nisu poslušnici. U vremenima krize, kao sada, pravi vođe su čvrsti i stabilni. Oni imaju hrabrosti suočiti se s teškom stvarnošću i donositi teške prosudbe o spašavanju života, štiteći građane istovremeno od socijalne i ekonomske propasti. Izbjegavaju demagogiju. Oni ne obožavaju vlast zbog vlasti same. Iznad svega, istinski demokratski vođe ponizno priznaju svoju duboku ovisnost o ljudima koji su autoriteti na svom polju. Ne pokušavaju vući građane za nos. Vode ljude tako što im vlastitim primjerom pokazuju da su dostojni njihova poštovanja.

Mogu li u ovim surovim uvjetima zemlje poput Sjedinjenih Država proizvesti dovoljno takvih istinskih vođa, na svim razinama, tek ćemo vidjeti. Trenutno je samo jasno da neki obrasci ponašanja više ne vrijede. Laži i prazne riječi odjednom više ne prolaze. Lažnjaci i šarlatani izgledaju smiješno. Oni koji obećavaju „čuda“ bivaju ismijani. Muljatore se proklinje. Neki čelnici čine se kao kriminalci koji ne zaslužuju drugo osim suđenje i zatvor jer pokušavaju držati svoje zemlje otvorenima za poslovanje, na primjer, inzistirajući na vraćanju radnika “u normalu” (Jair Bolsonaro) i provodeći doktrinu “imuniteta stada”, smrtonosno uvjerenje da se dugoročni ekonomski rast i smanjenje proračuna državnim zdravstvenim sustavima najbolje potiču puštanjem virusa da se širi i kratkoročnim podizanjem stopa smrtnosti.

Izvanredno stanje

Moguće je da će u narednim mjesecima i godinama, više nego u bilo kojoj prethodnoj pošasti, lažni vođe biti stavljeni na stup srama te kažnjeni zbog svojih krutih stajališta prema kojima je profit najveća vrijednost pa nastupaju kao trgovci smrću. Izbijanje i širenje epidemije događa se, povrh svega, u eri komunikacija i nadzorne demokracije [Kontinuirani javni nadzor nad onima koji odlučuju u vlasti i u društvu, J. Keane, 2009.]. Cjelokupni život prožet je medijima. Izbori gube središnju ulogu. Umjesto njih, mnoštvo javnih ustanova za nadzor i propagandu osigurava da vlast bude pod budnim okom medija. Ta činjenica ponovo razdvaja Veliku pošast od, recimo, ruske i španjolske gripe, za koje se prvi put čulo kada su se već dobrano razbuktale, i to putem telegrafskih poruka, parnih brodica i novina. Nasuprot tome, Velika pošast je globalni medijski događaj, vijesti putuju brzinom metka, bila noć ili dan, a strahovi od bolesti i smrti rastu dosad nezapamćenom brzinom i dubinom.

Čuvena je opaska Marshalla McLuhana da medijske tehnologije oblikuju i „amputiraju“ naša tijela. One redefiniraju osjećaj tijela za gore i dolje, tu i tamo. Automobil je zaprijetio kulturi hodanja, a telefon je proširio glas, ali amputirao umjetnost pisanja pisama. Danas, bez presedana, lokalne i globalne multimedijske platforme čine daleko više. U potrazi za publikom, prihodima od oglašavanja i prednosti pred konkurencijom, Veliku pošast predstavljaju kao prijetnju kompletnom političkom sustavu. Novinari navode da u 80 posto slučajeva novi virus uzrokuje blage simptome, izuzmemo li ljude koji već pate od nekih bolesti poput dijabetesa i kardiovaskularnih oboljenja. Ali također izvještavaju da je nova zaraza 10 do 20 puta smrtonosnija od sezonske gripe i da se širi daleko brže od prethodnih virusa, poput SARS-a, MERS-a i HIV-a. Ističu i da još uvijek nitko ne zna hoće li se novi virus povući, kao kod ospica, ili će se osvetnički vraćati, u valovima ili ciklusima, kao tijekom pandemije gripe 1918. godine.

Upravo zato što u nadzornim demokracijama mediji igraju tako značajnu ulogu, one su posebno ranjive na medijsko širenje straha od uništenja. Tukidid je u „Povijesti Peloponeskog rata“ (431. godine prije Krista) napomenuo da je epidemija tifusa koja je ubila gotovo trećinu građana demokratske Atene, uzrokovala političko rasulo. Dok su ljudi “umirali kao ovce”, usmenom predajom širile su se glasine koje su ohrabrivale preživjele da ne mare ni za koga osim za sebe. Širio se prezir prema moralu, „svetom kao i profanom“. To je rezultiralo „još većim bezakonjem“.

Naša Velika pošast također nanosi štetu demokraciji, ali na različite načine i u iznenađujuće velikim razmjerima. Posredovani strahovi od bolesti i “pošast umiranja koja se širi na sve” (riječi su iz „Dekemerona“ Giovannija Boccaccia) nude vlastima priliku da iskoriste trenutak i inzistiraju na uvođenju izvanrednog stanja kako bi građane zaštitili od smrti. Njihova logika čini se jednostavnom i uvjerljivom. Tonemo ili plivamo zajedno. Opstanak je nužno kolektivna obveza.

Bez upozorenja, u tren oka, uklonjene su strukture podjele moći i nadzorna demokracija. “Kad ulazite u rat, ulazite do kraja”, rekao je Emmanuel Macron. To znači da rat protiv sićušnog unutarnjeg neprijatelja sa šarenom krunom, zahtijeva ratne restrikcije. Javna okupljanja moraju biti ograničena na desetero, petero, četvero, troje, dvoje građana. Zatvaranjem škola više od pola milijarde djece poslano je kući, kaže UNESCO.

Suspendirani su parlamenti, koji bi mogli funkcionirati kao detektori opasnosti i predstavnici pogođenih zajednica. Zatvorena su i kina, restorani, barovi, klubovi, teretane, džamije, sinagoge, crkve i hramovi. Otkazani su javni događaji. Ne održavaju se izborni skupovi. Na nebu južne Kalifornije dronovi kineske izrade opremljeni kamerama i zvučnicima osiguravaju da građani ostanu zatvoreni u svojim kućama, s iznimkom nužnih izlazaka. U zemljama poput Italije, Francuske i Španjolske koriste se staromodnije metode pa stotine tisuća policajaca i vojnika patroliraju ulicama. Vlada indijske pokrajine Uttar Pradesh koristi zakon za borbu protiv epidemije iz kolonijalnog doba kako bi strogo kažnjavala disidente. U Keniji se policijski sat od sumraka do zore provodi suzavcem i palicama. U Čileu je odgođen zakazani referendum o promjeni ustava iz vremena diktature. I gotovo svugdje, čini se, došlo je vrijeme u kojem se neizabrana tijela za krizno upravljanje nazivaju imenima iz ratnih vremena. U Australiji, čiji je nacionalni parlament zamrznut na pet mjeseci, Velika pošast izrodila je Nacionalnu koordinacijsku komisiju COVID-19 (NCCC), neizabrano tijelo kojim predsjeda bivši magnat rudarske korporacije, odgovoran samo premijeru.

Popis pravila izvanrednog stanja raste iz dana u dan. Zasigurno ćemo u nekom trenutku čuti da zakazani opći izbori moraju biti odgođeni ili ukinuti. Istina, postoje znakovi otpora strogim mjerama. Lupa se loncima i tavama, po balkonima i ulicama pjevaju se pjesme solidarnosti. A građani postaju inventivni. Okupljaju se na zabavama na Skypeu i organiziraju vjenčanja na Zoomu. No upečatljivo je, uistinu šokantno, koliko je mali otpor javnosti prema gotovo univerzalnoj objavi ratnog stanja.

Takvoj atmosferi dodatno doprinosi šutnja i suradnja javnih komentatora koji opravdavaju represiju koristeći jezik klasika antidemokracije. Tipičan tužni primjer je način na koji profesor sa Sveučilišta u Cambridgeu koristi „Leviathana“ Thomasa Hobbesa (1651.) kako bi objasnio da je “suština politike” u tome da “neki ljudi govore drugima što da rade”. David Runciman dodaje: “U karanteni, demokracije otkrivaju što im je zajedničko s drugim političkim režimima: i tu je politika, u konačnici, stvar moći i reda.”

Takva opravdanja izvanrednog stanja opasno su naivna i ignorantska. Ako im se ne pruži otpor, koncentracije arbitrarne moći su uvijek “ljepljive”: od privremenih mjera, one lako postaju trajno stanje. Predana moć je izgubljena moć; a moć koje smo se odrekli teško se vraća. Izvanredno stanje navikava ljude na podčinjenost. Potiče dobrovoljno ropstvo. Majka je despotizma i, kako je to primijetio Percy Bysshe Shelley u „Kraljici Mab“ (1813.), samovoljna vlast, “poput pošasti što hara”, neobično nalikuje virusu protiv kojeg tvrdi da se bori.

Nadzorna demokracija

Ima još jedan način da nas novi ideolozi i stručnjaci za izvanredne situacije navedu na pogrešan put. Oni skreću našu pozornost s korisnih demokratskih alternativa na navodne nužnosti izvanrednog stanja. U azijsko-pacifičkoj regiji, Tajvan i Južna Koreja su uzorni kontraprimjeri koji pokazuju da se epidemijom može upravljati bez marginaliziranja i zaobilaženja institucija. Tamo stvari nisu savršene, ali detektor ranog upozoravanja i javni nadzorni postupci koji se koriste u borbi sa zarazom daju posve novo značenje starim Sokratovim izrekama da neistraženi život nije dostojan življenja. Te vlade aktiviraju načela “razmišljanja u hitnim slučajevima” i “jednakosti u preživljavanju” (Elaine Scarry). Konstruktivno se bore protiv epidemije tako što se brinu da se proširi duh otpora samovolji vladajućih. Oni prakticiraju nadzornu demokraciju.

Transparentni postupci u javnosti i otvoreni tokovi komunikacije ključne su riječi njihovih univerzalnih javnih zdravstvenih sustava. Oni “spuštaju krivulju zaraze” otvorenim angažmanom i osnaživanjem građana da preuzmu stvari u svoje ruke, na primjer, drive-in testiranjem u automobilima i mobilnim bolnicama (Sjedinjene Američke Države su do sredine ožujka 2020. u prosjeku imale 74 testiranja na virus na milijun građana, u usporedbi s 5200 u Južnoj Koreji). U Tajvanu, gdje svakodnevni život teče uobičajeno, s relativno malo zaraženih i gotovo bez smrtnih slučajeva, vlada je brzo uspostavila nadzor (31. prosinca 2019.) letova iz Wuhana. Tajvan je naučio lekcije nakon epidemije SARS-a 2003. i H1N1 2009. godine. Već nekoliko godina zemlja je stvarala zalihe maski, sredstava za dezinfekciju, opreme za testove i druge medicinske opreme. Vlada transparentno obavještava javnost o korištenju podataka s mobilnih telefona zaraženih ljudi, koristeći te podatke kako bi stvorila ‘’elektronske ograde’’ oko drugih koji su možda bili zaraženi. Tajvan je prva država u svijetu koja je osnovala državno nadzorno tijelo Centralni stožer za epidemiju (CECC). Sastavljen je od liječnika izabranih sa svih razina zdravstvenog sustava iz cijele države, on svakodnevno informira građane i su-odlučuje s ministrom zdravstva i socijalne skrbi.

Kina

Formula djelovanja u tim zemljama je da izvanredno stanje postaje nužno samo kad demokracija zakaže. Znamo da neregulirana tržišta propadaju, ali isto tako propadaju i demokracije. U mojoj knjizi ‘’Power and Humility’’ (2018.) pokazujem da u nedostatku javnog nadzora i ranog upozoravanja, koje osiguravaju demokratska kontrola i ograničavanje samovolje vlasti, stvari obično krenu po zlu u složenim sustavima moći. Urušava se demokratski sustav. Jednadžba je gotovo matematička: bez snažnih mehanizama odgovornosti, moćne države i velike kompanije postanu glupe i nerazumne. Nepromišljena odlaganja i glupe odluke koji ugrožavaju živote građana i uništavaju okoliš najčešće su – a ne iznimno – rezultat toga.

Ta formula se definitivno odnosi na Narodnu Republiku Kinu. Ugledni antropolog Liu Shao-hua ističe da je u borbi protiv epidemije i širenja Velike pošasti Peking ponovo pokrenuo antidemokratske metode koje je koristio u suzbijanju prijašnjih epidemija poput gube, side i SARS-a. Ona navodi kako su u početku lokalni partijski dužnosnici sve preuzeli i pogoršali cijelu situaciju prvobitno ne radeći ništa. Rad hrabrih liječnika i medicinskih sestara, neovisno javno nadgledanje trenda rasta epidemije, ispravljanje pogrešaka i istraživanja od strane znanstvenika koji su virus brzo izolirali, su obustavljeni.

Nedavna službena i neovisna izvješća kineskih znanstvenika sugeriraju da bi se, da je Komunistička partija pokrenula mjere tjedan dana ranije – sredinom siječnja, pandemija u cijeloj zemlji mogla smanjiti za dvije trećine; da je reagirala tri tjedna ranije, 95% slučajeva suhog kašlja, visokih temperatura i bolesti pluća mogli su se spriječiti. To se nije dogodilo. Umjesto toga, politička korektnost i “spašavanje obraza” (bǎo miànzi) pomiješani s cinizmom i nespremnošću da se pokvari proslava Kineske nove godine ili da se poremeti održavanje”dva sastanka” Komunističke partije (od 6. siječnja do 17. siječnja 2020.) uzrokovali su masovno zataškavanje. Pobijedio je demokratski neuspjeh. Dogodila se globalna ekološka katastrofa potaknuta mutiranjem patogena koji skaču sa životinja na ljude. Rođena je Velika pošast.

Kada su u javnost izašli medijski izvještaji i objavljeni prosvjedi na društvenim mrežama koji su otkrili stupanj zaraze u Wuhanu i okolnim područjima, vrh Komunističke partije se uspaničio. Znajući dobro da majmuni bježe kad drveće pada i bojeći se pobune, bili su prisiljeni javnosti priznati svoje pogreške i djelovati. Vrata državne vlasti su se s treskom zatvorila. Bilo je zatvoreno 800 milijuna ljudi. Ekonomski život se zaustavio. Zaraženo je više od 80.000 građana, 3300 ostavljeno je da umre u karantenskim stanovima ili u pretrpanim odjelima u bolnicama u koje su smješteni. U tipičnom partijskom stilu žrtvovani su neki visoki dužnosnici zdravstvenog sustava i partijski sekretari Wuhana i provincije Hubei, odgovorni za laži i loše upravljanje. Poput deus ex machina, maskirani despot Xi Jinping tada se pojavio na sceni. Polagano, unutar Kine, bolest je navodno stavljena pod kontrolu.

Novi despotizam

Zasigurno među najčudnijim i najmanje očekivanim ishodima Velike pošasti je taj da će zemlja, u kojoj je nastao virus, sada uživati u tehnološkim moćima i soft poweru kao prva velika politička i ekonomska sila koja će ga pobijediti. Nitko ne zna koliko se brzo kinesko gospodarstvo može vratiti svom rastu ili koliko će njegov budući kapitalistički model rasta biti pravedniji, ekološki svjestan i bolje usredotočen na dobrobit svojih stanovnika. Moja nova knjiga ‘’Novi despotizam’’ (2020.) pokazuje zašto unutarnju otpornost i globalnu stabilnost Kine ne treba podcjenjivati. Ova pandemija može postati njen zlatni trenutak, druga Nixon-Kissingerova prekretnica u kojoj će zemlja bez ispaljenog metka iskoristiti geopolitičku prednost zbog epidemijskog kaosa u SAD-u, napredovati i nastaviti izgradnju svog globalnog carstva i tako konačno razbiti iluziju američke superiornosti.

Ako se ova nagađanja zaista ispune, Narodna Republika Kina bit će prva velika sila koja će ustati nakon što je svijet pao. Prilično apstraktne i sanjarske nade u ‘’globalnu suradnju i povjerenje’’ (Yuval Noah Harari) bit će uništene. Geopolitičko središte svijeta konačno bi se postavilo u azijsko-pacifičkoj regiji koju predvodi Peking. S nepovratno oslabljenim SAD-om i državama Europske unije koje se bore da zadrže korak, egalitarni ideali i transparentne institucije tajvanske i južnokorejske nadzorne demokracije bili bi pobijeđeni ili gurnuti u stranu.

Da bi se sve to dogodilo, kineski građani trebali bi učiniti više nego da samo zajedno pate i zaklinju se ponosnom odanošću svom jednopartijskom režimu. Morali bi zaboraviti osnovnu lekciju Velike pošasti: tamo gdje nema demokratskog nadzora moći na našem ‘’virusnom planetu’’ (Peter Piot) naseljenom trilijunima sitnih virusa koji nestrpljivo čekaju da napadnu žive stanice, nove pošasti sigurno će se roditi i demokratski širiti u Kini i izvan nje. Građani u drugim zemljama svijeta također bi morali odbaciti dokazano pravilo da mutirajući virusi obožavaju manjak javne odgovornosti. Više podanici nego građani, oni bi prigrlili izvanredno stanje koje momentalno vlada i zanemarili sva temeljna pravila demokracije. Spuštenih glava, samo bi nastavili karantenu. Kao posljedica toga, kineski model moći i vladanja proširio bi se velikim dijelom svijeta. Novi despotizam, vješt u širenju dobrovoljnog ropstva, koje kineski intelektualci vole nazivati „dobrim upravljanjem“ (liánghǎo de zhìl), tako bi postao glavna karakteristika poharane budućnosti naše planete.

[adrotate banner=”19″]