„On je čuvar vremena

Jahač mokrih valova

Kao poštar lakog sna

On u snove dosurfa

Kada oči zaklopiš

Ti se njemu pomoliš

Da ti fura anđele

Srebrne

Kroz sve tvoje močvare“

Dubravko Ivaniš

‘Sudstvo Sjedinjenih Država sofisticirana je jedinica inženjeraca i minera koja neprestano radi pod zemljom kako bi potkopala temelje naše konfederalne strukture.

„Ovakav Ustavni sud mora ići, ovo su opasni ljudi opasnih namjera.“

Prvu izjavu je dao Thomas Jefferson, jedan od „očeva osnivača“ Sjedinjenih Američkih Država, autor Deklaracije o nezavisnosti, treći američki predsjednik. Drugu Jefferson s Pantovčaka, naša Rijeka pravde, Predsjednik s karakterom. Izjava bi se, vjerujem, dala pripisati i Josefu Švejku da je, kojom prigodom, Hašek živ, ima vikendicu u Baškoj ili Podgori pa odluči napisati knjigu „Dobri vojak Švejk prije izbora 2024. i druge čudnovate zgode“. Zamislite plejadu likova. Rječnikom našeg verbalnog estete, tu je red gangstera i muljatora, bukve, olupine, pokoja stajska muha, par glupana, ima i zloduh, onaj s pijanim kumom. E, sada, da li uz ove bitange ima i gdjekoja princeza, ima li i tu kakve „bolje Hrvatske“, prepuštam ocjeni čitatelja.

U povodu gornjih eskapada valja napomenuti kako, osim fantastičnog lingvističkog učinka, postoji nešto dobro kada nam Ustavni sud postane zanimljiva društvena tema. Kako nisam osobiti kozer koji koloritom u izražavanju zabavlja ili privlači pažnju, to ću se namjesto dirljive ekspresije pozabaviti upravo temom, društvenim značajem Ustavnog suda. Zašto? Zato što Rijeke pravde prijete da populizam donesu, a Ustavni sud odnesu. Jer „Ustavni sud nije potreban, barem ne ovakav“. Stoga o Ustavnom sudu.

Što kada zakonodavac donese zakon koji stoji u očitoj suprotnosti Ustavu? Ili kad sud odlukom povrijedi temeljna prava stranaka? Tri su vlasti – izvršna, zakonodavna i sudska – odvojene pa ako postupaju protiv ustavnih ovlaštenja i uređenja – tko će ih zaustaviti? Izazovi efikasnosti izvršne vlasti, blještavi narodni suverenitet zakonodavne ili zavodljivi aktivizam sudske vlasti lako zaslijepe i dokinu ustavni razum „društvenog ugovora“. Što bi da (ili ako) nema Ustavnog suda? Pouzdavati se u to da će suci zanemariti neustavno normativno uređenje? Zazivati izvršnu vlast da ne primjenjuje takav zakon? Vuče na rizik bezvlašća u društvu, zar ne? A to, obično, plate najslabiji.

Ustav je unutardržavno nadmoćan pravni akt. Svi akteri i njihova postupanja imaju se njime voditi, podrediti mu se. To je društveni okvir rješavanja razlika u političkoj sferi. To i onda kada se različite vlasti „natječu“ za primat, a i kada zakonodavac uobličuje normativni okvir za budućnost: ništa ne smije rezonirati nepoštovanje ustavnih odredbi. Tu nastupa Ustavni sud: cijeni suglasnost zakona s Ustavom, štiti ljudska prava i temeljne slobode, rješava sukobe nadležnosti i izborne sporove, nadzire ustavnost programa i djelovanja političkih stranaka, utvrđuje odgovornost Predsjednika.

U pravu je naš Jefferson, silne i zvučne ovlasti Ustavnog suda ne predstavljaju ništa ako ih Ustavni suci zanemare ili ne koriste na ustavan način. A i to se događalo. Najlakše je to postići „napučivanjem“ i popunjavanjem Suda neadekvatnim osobama. Recimo, Orbán i Kaczyński ustavnim su sudovima ovladali imenovanjem „podobnih“. Ili znanjem slabih. Ali Jeffersona s Pantovčaka 241 valja podsjetiti na datume 3. travnja 2009. i 3. lipnja 2016. Tada su izabrani suci Ustavnog suda. A u isto je vrijeme zastupnik u Hrvatskom saboru i predsjednik najsnažnije opozicijske stranke bio, ne biste vjerovali, izvjesni Zoran Milanović. Tko je, dakle, njih birao?

Predsjednik Jefferson, pravi, nije imao povjerenja u sudove. Ni u Vrhovni. Smatrao je sudstvo neprijateljem demokracije. No pravi je razlog bilo nepovjerenje u većinu sudaca koji su imenovani prije njegove administracije. Smatrao ih je pristašama prethodnika. „Suci Vrhovnog suda moraju pasti. Moraju se ukloniti. Oni su odvratni, nepopustljivi ljudi.“ To su riječi Jeffersonovog istomišljenika, suvremenika, Williama Plummera. Ali kako to naš Jefferson može izjaviti ako je sam sudjelovao u njihovu izboru? Ili upravo može zato što zna kako je i koga birao.

No pustimo suce osobno. Institucija Ustavnog suda je važnija. Svim neuspjesima i pogreškama (možda i namjernim ili koruptivnim) unatoč, ustavna kontrola ovog suda ostaje temeljni mehanizam u obrani ustavnosti. To je osigurač od toga da izvršna i zakonodavna vlast, pozivajući se na volju suverena – naroda, ne prizove snagu aktualne većine protiv manjine. Konačno, i da ne ospori demokratske institucije radi održanja vlastite većine zauvijek. To je bit. I zbog toga demokracija i vladavina prava bez Ustavnog suda ne idu. Bez obzira kakvi trenutni suci bili.

Još je jedna nedoumica danas. Naime, Zoran Milanović-Jefferson u aktualnim se izborima pozicionirao na čelo koalicije koja se identificira „lijevo-liberalnom“, a kao ključnu zamisao izložio je ideju o Ustavnom sudu koja je posve iliberalna. Iliberalni sustavi teže onemogućavanju kontrole većinskog obnašanja vlasti, populistički zazivaju većinu kao suverena. Kod nas, pak, lijevo-liberalna opozicija problematizira postojanje Ustavnog suda, a spominju i Državno odvjetništvo kroz lik Ivana Turudića. Ispada kako bi u borbi protiv HDZ-ove „okupacije institucija“ i opozicija činila slično. Ne može se protiv iliberalnog iliberalno, antidemokratskim potezima popravljati antidemokratske pogreške. Pa očekivati da će to jačati demokraciju! To i bez obzira na to što aktualna vlast čini – a čini zlo. Ne mogu se institucije osloboditi podčinjenosti vlasti stavljanjem pod kontrolu nove opcije. Upravo suprotno, zazivanje toga legitimira upravo postojećeg obnašatelja vlasti i ne čini ništa dobro za ustavnost i pravni sustav. Konačno, degradirajući infrastrukturu ustavnosti nikada nećemo imati slobodne i poštene izbore, a ako je narativ da inženjering izborne prevare čini HDZ, tada će narativ Zorana Milanovića i lijeve opozicije koristiti upravo njemu, HDZ-u!

Kako van iz toga? Milanović bi trebao priznati da je pogriješio. Ne samo sada, aktualnim narativom, već i onda kada nije shvatio ispravnost ideja Ive Josipovića koji je zazivanjem ustavnih promjena i nove ustavnosti krenuo u borbu za drugi mandat. To bi bila prava „Treća Republika“, ona koja osigurava demokraciju i vladavinu prava upravo od populističkih manipulacija. Morao je nastaviti ono čime je Ivo Josipović krenuo producirati državnički diskurs koji brani Ustav, snaži duh vladavine prava, izgrađuje ustavne institucije. Tako je trebao odgovoriti potrebi aktualnog trenutka, opirati se autokratskim nakanama vlasti. I nije to trebao činiti izazivajući Ustavni sud postavljanjem sebe u ulogu vođe, mada ne i kandidata, opozicije. Ne, to je trebao zazivati s pozicije Predsjednika, neutralnog narodnog predstavnika. Cijeli mandat. Ne u kampanji, ne samo tada.

Ustavne promjene trebaju kompromis dvotrećinske većine, traže koncilijantna rješenja koja će onemogućiti da se Ustav zlorabi, a Ustavni sud prometne u zagovaratelja interesa nekih društvenih i političkih skupina, nešto što će iskoristiti oni koji žive od romantiziranih bajki o slavnoj prošlosti, koji narod mobiliziraju zloupotrebljavajući budnice i sportske uspjehe, a od radikaliziranog nacionalnog tvore populističku političku platformu. Tako valja graditi. Ne prijetiti… Zgodne doskočice – recimo, ta o Ustavnom sudu – mogu biti popularne dan ili tjedan, ali neće odlučiti izbore. Ili baš hoće. Ali gubitkom.

Umjesto trijumfa Jeffersonove karizme i mesijanske komunikacije, trebalo je zazivati konsolidaciju demokratskih institucija kao pretpostavku normalnog. Valja glasno pozivati ustavne stručnjake i sveučilišne znalce da se jave za ustavne suce. To je pravi, jedini put da najbolji štite ustavnost, da se onemogući da politički imenovani oportunisti od Ustavnog suda čine dekoraciju. Namjesto da štiti demokraciju, promovira vladavinu prava. Ne prijetnje, ne ukidanje! Ne populizam! Čak i ako ste u pravu!