Ta nepoznata žena kojoj ne znam ni ime, ni godine, ni tko je ni što je bila, slomila mi je srce. Ta žena nepoznata a tako bliska, u Mariupolju, na nosilima nakon granatiranja bolnice i rodilišta. Ne prestajem misliti na nju.

Prve snimke koje sam vidjela, dok još nismo znali ni jedan podatak o tome što se zapravo dogodilo, bile su strašne. Žena na nosilima, u visokom stupnju trudnoće, golemog trbuha, krvava kao da rađa, prljava kao da je davno napuštena i sama, i muškarci koji je nose. Strašna misao prolomila se sigurno kroz svaku normalnu ljudsku glavu; kako je ona, što je s njom, što je s djetetom, je li spašena, jesu li spasitelji uspjeli, jesu li liječnici uspjeli?

I tinjajuća živa nada da jesu, nada da je odgovor na sva pitanja potvrdan. Nada da je sav taj kaos i užas ipak završio zagrljajem mame i djeteta negdje u nekom zaklonjenom krilu neke bolnice, makar hladnom i zapuštenom. Kao mali znak nade u apokalipsi koja se razmahuje i sve brže jaše naprijed.

A onda vijest koju je mirno i faktografski precizno, kako mogu samo istinski duboko potreseni ljudi, u neku daleku kameru izgovorio liječnik u nekoj dalekoj bolnici do koje su uspjeli dovesti tu ženu koja je jednom rukom milovala nabrekao trbuh, a drugom kao da je tražila pomoć. Umrla je, rekao je doktor. Umrlo je i dijete koje su porodili carskim rezom. Liječnici su pokušavali spasiti i majku i dijete, reanimirali su ih dugo, jedno po jedno, i nisu uspjeli, rekao je doktor sa smiješnom kirurškom kapicom na glavi. Umornog pogleda, bez suza i bez emocija, jer trebalo je spašavati, nastaviti i raditi dalje.

Žena je teško ranjena u trbuh, odvojio joj se kuk, zgnječena joj je zdjelica, patila je sigurno od jezivih bolova prije smrti, pomislila sam kad sam čula razarajuće vijesti o nemoći da joj se pomogne.

O toj ženi na tim krvavim nosilima prekrivenim nekom šarenom krpom, crvenom i prljavom, ne prestajem misliti. Osjećam neku beskrajnu nemoć koje se stidim, razmišljajući kako je to nepodnošljivo nepravedno da su ubili tu ženu i njeno dijete i da je u zadnjim trenucima bila tako sama, okružena nepoznatim smrknutim muškarcima, daleko od najbližih.

Nosila na kojima je ležala poput potrgane goleme lutke, blijeda i očajna, držala su četvorica muškaraca, najvjerojatnije neznanci. Stariji od nje ili ih je samo muka postarala, smrknuti, prašnjavi, zabrinuti, uplašeni, dok je žena u mukama jednom rukom tražila nešto u zraku. Možda je tražila da je pokriju jer je stid u žena često jači od bilo koje boli, možda je rukom tražila neku čvrstu točku, utočište i spas. Možda joj je bilo hladno jer joj je odjeća bila strgana… Sigurno joj je bilo hladno dok je krvarila na hladnoći, nepokrivena i polugola.

Snijeg je padao, bio je vlažan sivi dan, a ti muškarci uz nosila, zgrbljeni pod teretom, žurili su u panici i zabrinuti iz tih ruševina koje kao da su tamo stajale stotinu godina. Od njihova grubog posrtanja preko ruševina nosila su se neprirodno njihala, činilo se da bi žena mogla ispasti, njeni bolovi sigurno su se pojačavali zbog drndanja i žurbe jer nije bilo vremena, trebalo je stići do kola hitne pomoći.

Bila je sama i smrznuta ta majka strganih nogu koja to nije stigla postati, majka u kojoj je već umiralo dijete koje je htjela roditi, a ona se nadala, sigurno se nadala i zato je milovala u trbuhu sakriveno dijete. A krvavi se trbuh ledio na vjetru i nije bilo nikoga tko bi je pomilovao po glavi, pokrio i utješio dok je, umirući, znala da u njoj umire i njeno dijete. Pitala sam se samo jesu li je oprali i uredili, je li tamo uopće to bilo moguće, je li bilo vode i je li joj netko ovlažio usta dok je u teškoj patnji umirala.

I ne znam što me više skamenilo; ta slika dok je krvavu nose na nosilima, a padaju granate i sniježi ili vijest da tamo, u Mariupolju u Ukrajini, ljude pokapaju u masovnim grobnicama, u vrećama ili dekama, bezimene. Jer nema više ni vremena ni mjesta za pokope dostojne čovjeka.

Skamenila sam se od pomisli da bi ta majka s krvavih nosila koja nije uspjela poljubiti svoje dijete, mogla skončati u nekoj od masovnih grobnica, odvojena od bebe, majušnog djetešca umotanog u krvavu dekicu. Utješila me vijest da su suprug i otac žene s nosila prepoznali svoju suprugu i kćer na nekoj snimci, uspjeli se probiti do bolnice, zagrliti njeno i tijelo njene bebice koja nije stigla zaplakati. A mnogi smo umjesto nje plakali u tišini.

Negdje su ih, nadam se, dostojno pokopali. Majku s nosila koja nije imala vremena i dijete kojem je oduzeto pravo na život.

Umjesto da ovog proljeća, kad zamirišu zumbuli ili jorgovani i kad sve procvjeta, a ne znam što sve cvjeta u Mariupolju, žena koja je trebala postati majka šeće u nekom od parkova tog slomljenog grada u Ukrajini, gurajući kolica, smiješeći se kako se samo mlade mame blaženo smiješe. Mirišući svoje dijete jer samo mala djeca neopisivo zanosno i neodoljivo nježno mirišu.

Ima tih događaja u životu i nama potpuno nepoznatih ljudi koji nas dotaknu zauvijek pa se kaže da ostaju u našem srcu. A zapravo ostaju u sjećanju. Kao spomenici. Takvo je i ovo sjećanje na nepoznatu ženu u dalekom Mariupolju, u dalekoj Ukrajini, gdje ljudska patnja prelazi granice onoga što ljudsko srce može razumjeti i prihvatiti.

FOTO: AP Photo/Evgeniy Maloletka/GuliverImage